Promovisan „Živojin Pavlović: Dnevnik“ priređivača Snežane Pavlović

LESKOVAC

U okviru 15 LIFFE održana je promocija knjige „Živojin Pavlović: Dnevnik 1994-1998“ koji je priredila Snežana Pavlović, supruga proslavljenog reditelja.

„Moram da izrazim zadovoljstvo što imamo priliku da govorimo i o drugoj strani stvaralaštva Živojina Pavlovića, njegovom književnom radu“ rekla je Snežana Pavlović i dodala da svi koji su do sada imali prilike da pročitaju ovu knjigu kažu da je njeno objavljivanje pravi potez.

„Kažu i da sam ja uradila pravi potez i imala težak zadatak. Međutim, moj zadatak je bio težak samo u tehničkom smislu, jer je trebalo sve te tekstove koji su pisani rukom u sveskama prekucati. Mene je više mučio kompjuter, koji je bio sredstvo da se to sredi, jer se dešavalo da me izneveri kad ne treba. Inače, dnevnik je jedna vreća za sve, ali tek na kraju. Žika, u stvari, razmišljajući i pišući u dnevniku u literarnoj formi, kaže da je dnevnik literarna forma koja omogućava najveću slobodu onome ko piše. U njega može da stane sve, razmišljanja, suočavanja sa sobom, razgovori sa samim sobom, razmišljanja o drugima oko sebe, o pojavama, o životu, pa i beleženje nekih banalnosti, nekih svakodnevnih dešavanja i zapažanja, dakle jedna zaista vreća za sve. U svom dnevniku Žika ima i dosta citata, recimo tu je citiran Pavle Ugrinov, Tišma…“

SEĆANjA MILENE PAVLOVIĆ NA OCA I LjUDE OKO NjEGA

Odlomke iz knjige je čitala Milena Pavlović, glumica i ćerka Živojina Pavlovića. Govoreći o sećanju na svog oca i priliku da u svojoj kući vidi velikane naše kulturne scene još kao dete, ona kaže da je vrlo kasno otkrila značaj osoba koje su im bile gosti.

„To je bio neki kraj osnovne škole, čak možda i početak srednje škole. Nama je to bilo normalno, mi smo se družili sa Gagom Nikolićem, sa Šerbedžijom na snimanjima, a to što se naš tata bavio tim poslom mislili smo da se svi time bave i da tako žive. on je neobično živeo, rano je ustajao i pisao, pa je išao po gradu, dogovarao poslove, popodne odmarao, pa je ponovo pisao. Njegov način rada i ta njegova disciplina, pored tog filmskog dela njegove ličnosti gde se drugačije sve organizuje i živi, nama je bio normalno i uklopivo i predstavljalo je jednu običnu stvar. Tek kada su moji vršnjaci iz odeljenja počeli da komentarišu koga su videli u mojoj kući ioli kakve slike mi imamo, kakav je intervju dao moj tata, koji film je snimio, sam ja shvatila da je to neobično i da smo mi privilegovani, ali da nosimo i određeno breme. Najinteresantnije mi je bilo što je naš čika Đido, kako smo ga mi zvali, (Milovan Đilas komunista, revolucionar i disident, prim. I.S.) često mene i mog starijeg brata vodio u Vojni muzej na Kalemegdanu, gde ima vojne opreme koja se koristila u Drugom svetskom ratu. Pokazivao nam je silne fotografije sa vojnim zvaničnicima i ljudima koji su odigrali važnu ulogu u ratu i kasnijoj obnovi zemlje. Onda je pokazivao i govorio „ovde sam ja bio, ali sam obrisan, bio sam i ovde i tu sam obrisan…“ To je nekada bio ozbiljan posao, da te neko obriše sa fotografije, a nama je to bilo neobično i interesantno. Recimo, ja njega pamtim i po nekim mađioničarskim trikovima, ono da sakrije novčić, kartu, cigaretu… Nama je to sve delovalo kao neka čarolija, ali je iza svega toga su bile veoma ozbiljne stvari…“

Ivan Spirić

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare