LESKOVAC
Udruženje kompozitora Srbije je pokrenulo jednu ediciju koja se sastoji od tri knjige objavljene pod naslovom „Antologija srpske popularne pesme“ i koje tretiraju srpske popularne pesme kroz vizuru kompozitora. Antologija je notno izdanje pesama koje mnogi prepoznaju nakon prvih taktova. Obuhvaćen je period od kada je počela srpska popularna pesma, odnosno od dvadesetih godina 20. veka pa do 2000. godine. Prvi knjiga obuhvata period od početka do 60-ih godina i zove se „Vreme šlagera“. U njoj se nalazi 46 pesama. Druga je „Vreme festivala“ i obuhvata 60-e i 70-e godine i takođe ima 46 pesama. Treća knjiga je „Vreme popa i roka“ i tu je 48 pesama nastalih 80-ih i 90-ih godina.
Kompozitor Rade Radivojević smatra da ove knjige predstavljaju pravo blago jednog vremena.
„To su muzičke knjige koje imaju melodiju, klavirsku pratnju u sebi, biografije kompozitora i predgovor koji objašnjava vreme u kome su te note nastale. Za treću knjigu je interesantno to što je ta rok muzika po prvi put zapisana, stavljena u note i postala je klasika naše muzike. Udruženje kompozitora je za svaki period imalo selekcionu komisiju koja je birala antologijske pesme po svom nahođenju. Oni su u obzir uzimali popularnost pesama, ali i koliko su one kompoziciono dobro urađene u strukturi, u harmonijama, koliko su značajne za pojedine kompozitore.“
U Narodnoj biblioteci „Radoje Domanović“ pre nekoliko dana predstavljene su sve tri knjige. Publika je ovom prilikom imala mogućnost i da uživo čuje neke od pesama koje je otpevao Žarko Dančuo, nekadašnja muzička zvezda Jugoslavije. Upoređujući muziku nekad i danas on je rekao da svako vreme nosi svoje breme.
„Kada sam ja svojevremeno počinjao tada je bio popularan Elvis Presli, potom Tom Džons, Bitlsi… To je bilo nešto na šta su se moji roditelji mrštili, pitali se na šta to liči, kako to možemo da slušamo pored nekih naših lepih melodija… Sledećim generacijama je to naše bilo smeštno i mislim da je sve to logično. Sve ide svojim tokom, menja se… Meni je strano to što se danas piše i emituje, ali ima publike za sve. Ja sam danas u penziji, pa više ne moram toliko da radim i da se borim za publiku, ali gde god dođem i otpevam te neke moje pesme uvek naiđem na lep i topao i prijem i to je ono što mi svakako prija.“
Zoran Simjanović kao kompozitor filmske muzike ostvario je sjajan opus koji publika prepoznaje kroz filmove i serije kao što su „Grlom u jagode“, „Nacionalna klasa“, „Specijalno vaspitanje“, „Boško Buha“, „Petrijin venac“, „Maratonci trče počasni krug“, „Sabirni centar“ i još nekoliko desetina filmova. On ističe da je nekada jedini način da se dođe do neke pesme bilo preko nota.
„Nije bilo radija, televizije, interneta, nego kupiš note i sviraš pesmu. Sada je to drugačije, ljudi mogu da čuju neku pesmu mnogo lakše i češće, pa je onda „skinu“ i sviraju. Ponekad se to svira u nekoj drugoj harmoniji, malo različitije od originala, dok kad imate note onda svirate onako kako jeste. Zato su note bitne i zato je ova antologija važna. Mislim da bi, možda, bilo dobro i da je svako od nas dobio po jednu svoju knjigu sa svojim pesmama i melodijama, da to ostane za ljude koji žele za nekih 20, 30, 50 godina da sviraju.“
Simjanović kaže da mu se dešavalo da lično ne bude zadovoljan pesmom, a onda se ispostavi da to postane popularno i ostane za sva vremena. Na primedbu da su muzičari obično i popularni, da ih ljudi prepoznaju na ulici, a da on kao autor filmske muzike je u situaciji da svi znaju njegove pesme, ali ga ne prepoznaju, Simjanović kaže da je sav srećan zbog toga.
„Čak i kad me pitaju da li sam to ja, ja kažem da nisam, nego sam njegov brat. Meni je bolje kad sam neprimetan, uživam kao normalan čovek, a da me jure da mi nešto urade. Za mene je to uvek bilo bezveze, čak i kada sam bio super zvezda kao roker, kada sam 60-ih svirao sa grupama „Siluete“ i „Elipse“.
Kao čovek sa bogatim iskustvom, neko ko stvara muziku za film više od 40 godina, Simjanović priznaje da je danas mnogo lakše raditi.
„Nekada su samo veliiki holivudski kompozitori kod kuće imali montažne stolove. Oni su gledali filmove i pisali muziku gledajući filmove na montažnim stolovima. to je bilo strašno komplikovano, ali je onda ta muzika tako funkcionisala. Danas ti daju kompletan film i ti kod kuće možeš da taj film gledaš i na telefonu i sviraš muziku… Možeš da uradiš šta hoćeš, jer je digitalizacija olakšala rad na tome. Ali, kad bih ja danas radio muziku za, npr. „Grlom u jagode“ možda to ne bi bilo tako dobro. Ta analogna tehnika je ttražila veliko spremanje i pripremu da bi to u jednom trenutku moglo da se napravi. A sada sednem za klavir, gledam sliku, „lupetam“ po klaviru, pa šta ispadne. U jednom trenutku to „uđe“ u nešto, onda ispravim i sve bude gotovo. Definitivno, mnogo se manje spremam, osim, naravno, spremanja u glavi. Ranije sam, recimo, morao aranžman da smislim u sekund, pa tempo, pa bubnjar gleda u metronom da se uklopi, da bi se svi složili sa slikom… Sad je definitivno lakše i bolje.“