OGLEDALO

 

LESKOVAC

(Nova  Naša reč)
Propadanje nekog grada, palanke, mesta, pogotovu društva, počinje onog trenutka kada nastane duhovno srozavanje te sredine; u prvo vreme i na prvi pogled nečujno, tiho i nevidljivo, ali zato nezaustavno i nepovratno. Tek posle, tek nakon duhovnog pokleknuća, dolazi do toliko vidljivog ruiniranja i fizičkog propadanja kuća, zgrada, objekata, ulica, ustanova – do potpune devastacije svega postojećeg. Imam osećaj, daj Bože da se varam, da naš Leskovac polako, ali sigurno, klizi ka toj potpunoj duhovnoj kataklizmi i nestajanju sa kulturne mape Srbije. Bez imalo želje za filozofiranjem o kulturi i njenom značenju za jedan narod, za građanstvo, tj. stanovništvo Leskovca, jer niti sam stručan niti školovan za tu vrstu razmišljanja i mudrovanja (nisam taj profil, ni format; Leskovac je ovo, bato!) samo bih hteo da kažem reč-dve o njoj, bez želje da se kitim tuđim perjem, draga braćo i sestre u Hristu, ovoga mi krsta, svečano izjavljujem: Pojedini delovi ovoga teksta nisu plodovi moga znanja, nego samo citati iz velike lektire, što će reči, a da bi me do kraja razumeli, baviću se resavskom školom; ali ne očekujte imena autora, upotrebite imaginaciju. Želim da vas najpre podsetim na sam pojam kulture. Mi vrlo često upotrebljavamo u svom kolokvijalnom govoru pojmove kojima ne znamo pravo značenje. Jedan od tih pojmova je i kultura. Za mene je kultura sazdana od umetnosti, filozofije i religije. Međutim, ni za jedan navedeni pojam (kultura, umetnost, filozofija, religija) nemam definiciju, niti znam njegovo pravo značenje, s kim bi se svi složili, iako to nisu apstraktne kategorije, nego upravo egzistencijalne, životne kategorije. Paradoks par ekselans, ali tako je, i morate se pomiriti da: „Bolji i viši odoše boljima i višima, a ja jedva i vama dopadoh.“ Nego, šalu na stranu, svaki pojedinac bi trebalo da se bori za kulturu, pa to činim i ja, jer znam da se ona ne maže na hleb; ipak: „Ko vlada kulturom, vlada i zajednicom“ I još jedan primer: Kada je, za vreme prošlog rata, u parlamentu Engleske, ministar vojni pokrenuo inicijativu da se deo sredstava namenjenih kulturi preusmeri u odbranu zemlje, tadašnji britanski premijer Vinston Čerčil upitao je ministra, a i ceo Parlament: „A šta ćemo onda da branimo?“ Zato je, gospodo iz Leskovac, kultura temelj društva. Sav ovaj uvod, sve ovo lamentiranje nad kulturom, moje „lajanje na zvezde“ i džaba krečenje, ima za cilj samo da ukaže na neke pojave u L. Dva kulturna događaja koja su se odigrala u L. podstakla su me da pišem ove redove.
Prvi je, takozvana, kontravezna pozorišna predstava, a drugi je izložba slika u LKC. Nego pođimo redom. U leskovačkom Narodnom pozorištu (LNP) je prvo otkazana, pa izvedena, poz. pred. „CRVENO: Samoubistvo nacije“ (C:SN). Našao se je tamo neki nesrećnik koji glumi upravnika LNP, da zabrani, a onda, valjda na nečiji mig, odobri njeno prikazivanje. Neću pisati o samoj predstavi, jer nisam stručan, kvalifikovan i kompetentan za stručnu pozorišnu kritiku, međutim (zbog Toga i sve ovo pišem), kako To da se u Leskovcu ne nađe niko, ama baš niko da napiše stručnu kritiku pomenute predstave; u Leskovcu koji ima stotinak prof. književnosti i sociologije, na desetine prof. istorije umetnosti, ljudi sa završenom beogradskom Pozorišnom akademijom, izvikanih novinara i niko, ama baš niko, ne napisa ni jedan jedini red na toliko čitanim leskovačkim e-portalima ili u listu NNR. Međutim, kada niko iz leskovačke javnosti nije hteo da da stručan prikaz predstave, usledio je urbi et orbi, pa i leskovačkoj javnosti, „gospođe glumice“ (G. G.), senzacionalno i epohalno glup, imbecilno i do bola nepismen tekst, sklepan na idimi-dođimi, a suštinski identičan paranoičnom trabunjanju pojedinaca koji redovno viđaju Elvisa ili sa Isusom razmenjuju e-mail poruke. Njen, G. G., tekst je vrhunski prikaz poltronstva i nepobitan dokaz, tako ja mnim, koliko želi da bude u erotskom dahu sa Upravnikom. Njen nepismeni tekst je u svađi sa logikom; lupetala je onako kako najbolje zna, samo da se dodvori Upravniku, ne vodeći pri tome računa: Ako samo jedan čovek, pa bio on nesrećnik koji glumi upravnika LNP, određuje šta se sme, a šta se ne sme igrati na sceni LNP, onda smo na putu rađanja leskovačkog Ždanova i staljinizam nam kuca na vrata; još samo da nađemo Đeržinskog pa da svi glumci – akteri, tih nakaznih aveti prošlosti, budu na okupu! Zašto G. G. ne zapita: Jer To hoćete Upravniče!? Da li zna G. G. da postoji pozorišna etika, koja zabranjuje pozorišne zabrane. Zabranjivali su Aci Popoviću „Peru Šnajdera“, Bulgakovu „Majstora i Margaritu“, Bori Ćosiću „Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji“, D. Jovanovićeve „Karamazove“, Mihajlovićeve „Kad su cvetale tikve“, Kovačićevevog „Svetog Savu“, Mladenovićevu „Koštanu“ i još ine komade, ali „gospođa glumica“ (G. G.) bi morala da zna: zabranjene poz. predstave se pamte na vjek i vjekove, a upravnici pozorišta koji su kumovali tim zabranama – NE! Njih, upravnike, je pomelo vreme, prekrila je „kapa nevidimka“, pa će isto tako i ovog nesrećnika, upravnika LNP, koji nije ni upravnik ni glumac, što mu dođe kao „pola riba – pola devojka“, prekriti snegovi, ruzmarin i šaš! Piše G. G., da je estetika mera. Da na poz. sceni nema mesta primitivizmu, psovkama, prostakluku i vulgarnosti (PPPV), a ne objašnjava šta podrazumeva pod estetikom, a šta je PPPV. Da li je PPPV ako se u predstavi „Kosa“ u Ateljeu 12 članova ansambla skinu, na otvorenoj sceni, kao od majke rođeni; kada za vreme Bitefa kao gledaoc budete polivani vodom ili posipani brašnom; kada se u poz. predstavi „Marija“ veličanstvena Neda Spasojević skine na sceni naga, ili kada Mira Karanović, čudo od glumice, u predstavi JDP „Fedrina ljubav“ pokaže gole grudi; kada u našem najboljem filmu „Ko to tamo peva“ imate scenu, skoro, eksplicitnog seksa između N. A. i S. Š. Ili kada prva dama srpskog glumišta Milena Dravić u 2–3 puta odigranom pa zabranjenom Ćosićevom komadu „Uloga moje porodice…“ sama na pozorišnoj rampi, obučena u matrošku uniformu recituje: Jedva čekam Božić/ Da mi mama kupi nožić/ Da prikoljem samu sebe/ Da me više niko ne jebe! Da li je PPPV „Novi srpski film“. Da li u svim ovim prikazima ima primitivizma, psovki, prostakluka i vulgarnosti? Znam šte će reći G. G., koristeći opšta mesta i stereotipe: Sve je ovo u funkciji poz. komada. Ma, nije nego! Ma, kako da ne! Ali zato u predstavi (C:SN), svega toga PPPV ima, ali nije u funkciji poz. komada, jer tako je za ime boga miloga rekao Upravnik; umesto da brani svoju profesiju i pravo svakog na svoj stav, ma kakav on bio, ona (G. G.) se stavlja u ulogu Višinskog i sudi li sudi. Tolika servilnost, udvorištvo i poltronstvo G. G. prema upravniku, cinkarenje kolega, pogodilo me je u toj meri da sam komentarisao tekst G. G., tekst u kojem je sve poremećeno, počev od naslova i kome inače ne bih uopšte pridao bilo kakvo značenje, jer je do te mere minoran, glup, bizaran, banalan i nepismen; jer je krpež, konglomerat rečenica i reči istrgnutih iz pojedinih dela. A leskovačka stručna javnost „snom mrtvijem spava.“ To mi je krivo i zato pišem. A, da. Ovo sam zaboravio. Gospođa glumica, busajući se u srpske grudi, hoće da polemiše; neznajući nesrećnica da je polemika od grčke reči polemos i da znači: bitku, konflikt, rat; a postoji prelepa srpska reč- rasprava. Dok klinci kažu: bolje voditi ljubav nego rat, da li G. G. hoće rat?
Drugi razlog za ovaj tekst je izložba slika u LKC Vlade Marsa (V. M.); i opet moje kukumavčenje. Kojim povodom? Ranijih godina, kada su LKC, a i leskovački muzej, organizovali slikarske izložbe, u proseku jednu nedeljno, svaka izložba slika dobijala je svoju stručnu kritiku što u listu Naša reč, što u drugim leskovačkim publikacijama. Tada nije bilo e-portala. Leskovac je u ta vremena imao tek po nekog akademskog slikara i istoričara umetnosti. Ali su oni pisali i iznosili svoje stručne sudove o izloženim slikama u okviru raznih sl. izložbi u Muzeju i LKC. Sada, danas, Leskovac ima preko 60 akademskih slikara i desetine istoričara umetnosti, a da niko od njih ne nađe za shodno da napiše neki redak o izloženim sl. delima u LKC ili Muzeju. Totalni muk. Da li znaju stručnjaci iz oblasti likovne umetnosti koliko su slikari-autori željni stručne kritike; koliko im ona znači i koliko im može pomoći, pogotovu mladim slikarima, u daljem stvaralačkom radu¬? Mislim da svi do jednog, mnogo, mnogo bolje znaju nego ja, ali ne postoji, izgleda, želja da se svoja saznanja, primedbe i kritike stave na papir i javno saopšte, u prvom redu autoru, a onda i ostalom leskovačkom publikumu. Profesionalni integritet, ozbiljna metodologija i snaga argumenata su ono što razdvaja ozbiljne i stručne kritičare od drugih, zato je njihovo mišljenje cenjeno, jedino merodavno i značajno. Međutim, kada izostane stručna kritika onda dobijamo prijateljske – pseudokritike, koje mogu samo da zavedu autora, da mu više štete nego koriste i navedu ga na pogrešan stvaralački put. Treba se duboko zamisliti i imati odveć kuraži da pišete prijateljske kritike, jer: „Od neprijatelja smo naučili mnogo više, nego od prijatelja.“ Tekst u NNR o slikama VM u LKC nije stručna kritika, nego prijateljsko-pseudokritičko „tepanje s mrtvi“, da se proizvede neki efemeran efekat, pokaže neko „znanje“, a u suštini je to nepodnošljiva lakoća „visokog“ palamuđenja. Nema potrebe za tim?! Vladu Marsa znam više od 55 godina i imam najmanje dvadesetak njegovih, većinom, poklonjenih slika; sate i sate sam proveo s njim: u njegovom stanu-ateljeu, ulici, kafani, u Nemačkoj; samo i jedino razgovarajući o slikama, ikonama, ponešto malo o SPO-u. Ono što znam: Nikada V. M. se nije kretao u omeđenom prostoru proročišta Delfa, Troje, Kasandre, Prijama i Nostradamusa; zato što taj prostor, ni u fikciji, ne postoji, zato što jedno s drugim nema „blage veze“, zato što VM nije prozorljiv jer njegova imaginacija ima drugi vektor; zato što je VM jedna tanana duša od čoveka satkana od beskonačne dobrote. Na ulaznim vratima u Delfe je pisalo: „Upoznaj samog sebe!“ Kao i: „Budi ono što jesi!“ Ko je, od kada je sveta i veka, upoznao sebe i postao ono što jeste? Molim, lepo! Ko? V. M. upoznao sebe? Nije, nego. Idemo dalje. Kada se želi popuniti prazan list papira, kao bajagi kritikom, onda samouverena neznalica, koja ima visoko mišljenje o svojim sposobnostima i ličnim kvalitetima, krene u lečenje kompleksa i bezplodno dokazivanjem sopstvene erudicije i enciklopedijskog znanja, koristeći stereotipe i opšta mesta, kao: slikarski jezik simbola (SJS), odnosno slikar, svojim delom, šalje poruku. Prvo, SJS ne postoji. U slikarstvu se koriste linije i boje površine, tj. dvodimenzionale; pa su ovi „znakovi“ – apstrakcije; apstrakcije, budući da u prirodi ne postoje ni linija ni boje u dve dimenzije. Pošto je slika isključivo namenjena da bude opažena posredstvom čula vida, a kako svaki pojedinac na svoj način vidi i doživljava sliku, onda su linija i boja u svojoj funkcionalnosti, u odnosu na ciljeve slikara, prazni, što se tiče vrednosti i misli, sami po sebi. Drugo, kao što svaki slikar ili pisac na svoj specifičan način doživljava svet oko sebe i svoju duhovnost, i svoja osećanja, samo njemu znana, karakteristično prenosi, recimo, na platno i papir, isto tako i svako ljudsko biće, koje je priča za sebe: posebnog senzibiliteta, obrazovanja, karaktera, životnog doba, pa samim tim i životnog iskustva, drugojačije „čita“, oseća pa i doživljava jednu te istu sliku, roman ili poz. predstavu. Pa, kako onda da stvaraoci prenose istoznačne poruke preko svojih dela? Slika, roman, poz. predstava, pesma uvek imaju lični pečat stvaralaca, ali ne šalju poruku; slika, roman, pesma, kompozicija, melodija se stvaraju za večnost, a kako: „svaka epoha ima svoj ukus, ali i svoj zajednički neukus“ (M. P.) nemoguće je da nose bilo kakve poruke, ili još manje predviđanja. Zato su neki od svetski vodećih umetničkih stvaraoca rekli:„Filmovi ne šalju poruke; poruke se šalju poštom“(Dž.H); „Moji filmovi nemaju poruku; poruke se šalju  mob. tel., el. poštom“(K.Dž.T), a što i ja mnim.
Ne potcenjujući nikoga, taman posla, i nikome ne osporavajući pravo na svoje mišljenje i samostalne pa čak i sasvim bizarne sudove, tražim da i meni date to isto pravo i mogućnost da ih imam i ja. Ni više ni manje. Pogotovu što u mom tekstu nema ničeg, ne daj bože, ličnog. Odgledao sam na hiljade poz. predstava i slikarskih izložbi; sate, dane, godine sam proveo po slikarskim ateljeima; naslušao sam se koncerata ozbiljne muzike ali, i pored svega rečenog, nemam moralno pravo da ocenjujem bilo čije i bilo koje delo: da li je umetničko ili ne, da li je dobro ili loše. I nikada, grešna mi duša, to ne činim. Nikada! Zašto? Zato jer sam neškolovan, jer sam neobrazovan, nestručan, pa samim tim i nekompentan i nemerodavan za tu vrstu rabote. Moje mišljenje, stvaraocima, ne znači ništa jer nije stručno mišljenje. Jedino na šta imam moralno pravo je lična konstatacija: Ovo mi se sviđa, a ovo mi se ne sviđa; to je sve, ni više ni manje, šta mogu da kažem! Za sam kraj, molim vas nemojte ponovo koristiti stereotip: „O ukusima se ne raspravlja.“ Još kako se raspravlja. Pročitajte „Kritika ukusa“ od Galvana Dela Volpe.
dr Vjačeslav Nešić

 

Prati
Obavesti me o
guest

1 Komentar
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
kulturni radenik
kulturni radenik
7 godine pre

Odlicno napisano. Ovo samo Vecko ume. Svaka cast.