O posttraumatskom stresnom poremećaju kod ratnih veterana

LESKOVAC

U okviru realizacije projekta „Pravo na život imamo i mi – PTSP“ „Organizacija boraca veterana rata 1991.-1999. godine“ sa sedištem u Leskovcu organizovala je u sali Gradskog veća seminar na kome su predavanje održali predavači iz Centra za ratnu traumu iz Novog Sada. Cilj ovog predavanja je da se pripadnicima oružanih rezervnih snaga Republike Srbije prezentuje opis problema posttraumatskog stresnog poremećaja, šta se to dešava, koji su simptomi…
Branislava Stević iz Centra za ratnu traumu kaže da ne postoje tačni podaci koliko ljudi kod nas je dobilo posttraumatski stresni poremećaj, odnosno koliko njih je dobilo tu dijagnozu.
„To je zato što bi onda država morala o tim ljudima da vodi računa. Oni se dijagnostikuju po nekom drugom psihijatrijskom osnovu, sa različitim dijagnozama, ali procena Svetske zdravstvene organizacije je da 10 % učesnika rata ili veterana rata sigurno ima trajni PTSP. Mi imamo podatke od načelnika psihijatrije sa VMA, profesora Špirića, koji je radio jedno prilično obimno istraživanje, gde smo došli do podataka da 45 % učesnika rata od 90-ih naovamo, na području cele bivše Jugoslavije, i nakon 10 godina pokazuje simtome PTSP. Još veći problem je što se uz PTSP javlja i veliki broj organskih bolesti. Znači, ne samo psihička teskoba i pritisak koji prati jednog čoveka posle određenih traumatskih iskustava, već i veliki broj organskih bolesti. Ljudi se vrlo često i ne jave zbog PTSP-a, jer je u našem društvu potpuno prihvatljiva konzumacija alkohola i svega toga što veštački snižava anksioznost i mi imamo osećaj da se „nosimo“ sa tim. Međutim, kad vi imate visok krvni pritisak, kad počnu određene ozbiljne teskobe, koje ne mogu da se kontrolišu na jedan veštački način, tek se onda javljamo lekaru. To je tada, nažalost, vrlo često kasno. Kultura u našem društvu još uvek nije na dovoljno visokom nivou da je potpuno prirodno otići kod psihijatra kao i kod zubara. Kod nas je sad malo promenjena situacija, promenjena je klima jer stalno izlazimo u medije. Niko ko dođe kod psihijatra nije lud, već ima određen problem kao što ga ima svako od nas. Mi zastupamo činjenicu da neko ko je preživeo traumatsko iskustvo, a pri tom je zdrava psihička osoba, mora da ima neki psihički problem. Neka američka istraživanja govore da učesnici njihovih mirovnih misija, koji pri tom ne ratuju na svojoj teritoriji, što je mnogo, da tako kažem, lakše po njih, imaju nekakav psihički problem. To znači da je za svakog ko je preživeo nekakvu vrstu traume potpuno normalno i očekivano da od nečeg pati. To nama samo govori da je to jedna zdrava osoba. Kad ne bi imao nikakve emocije, kad ne bi nikako reagovao, onda bi to za nas bio problem.“


Stevićeva je na kraju dodala da na ovaj način žele da promovišu jednu vrstu mentalnog zdravlja.
„Važno je da ljudi kad čuju priču o tome prepričaju je nekom drugom, trećem, petom u porodici, komšiluku, među prijateljima. Sve to treba da se prosto proširi da shvate da oni nisu na neki način otpisani od ovog društva, da postoji i tu rešenje, samo je važno da se jave. Prostorna udaljenost ne mora da znači da mi u nekom medicinskom ili psihoterapijskom smislu ne možemo mnogo da uradimo, ukoliko su ljudi zainteresovani. Mi imamo i neke onlajn alate, postoji mogućnost psihoterapijskih razgovora na daljinu, putem skajpa… Jako je važno da osvestimo ljude da taj problem postoji, kao što je važno da vest o veteranima ne bude samo kad nekad naprave nekakav incident, pa je to u crnoj hronici. Naš cilj je da ljudi shvate da veterani mogu u našem društvu da vrlo konstruktivno i korisno utiču, samo je važno da ih angažujemo. Samo prvo treba da ih prepoznamo i priznamo.“

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare