LESKOVAC
U Leskovačkom kulturnom centru održana je priredba “Na naš način” u organizaciji leskovačkih udruženja osoba sa invaliditetom, a povodom Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom. Predrag Jovanović, predsednik MS udruženja Jablaničkog okruga, kaže da je ovo prvi put da su se sve organizacije okupile na jednom mestu ovakvim povodom.
„Priredili smo program za naše sugrađane gde žemo našim sugrađanima predstaviti našu kreativnost, ima tu muzike, poezije… Na probleme osobe sa invaliditetom treba ukazivati svakog dana, a ne samo jedan dan u godini. Mi smo zadovoljni saradnjom sa lokalnom samoupravom koja je dosta učili na poboljšanju statusa osoba sa invaliditetom, što se recimo vidi po trotoarima po kojima mogu nesmetano da se kreću slepe i slabovide osobe, imamo znakovnog tumača za sudske procese, a za par meseci imaćemo i lift na bazenu, kako bi osobe sa invaliditetom mogle da koriste usluge bazena. Problema, naravno, ima i dalje, a glavni problem je u glavama ljudi, odnosno zdrave populacije i mora dosta da se radi kako bi prestala astigatizacija osoba sa invaliditetom. Sve manje je diskriminacije, ali ona još uvel postoji.“
Alen Husić, predsednik Udruženja slepih i slabovidih Leskovca, kao najveći problem i dalje vidi veliku nezaposlenost među osobama sa invaliditetom.
„Mnoge takve osobe jednostavno nemaju mogućnost da se zaposle. Sistematizacije radnih mesta nisu kao što su nekad bile, lakša radna mesta koja su bila dostupna invalidima se ukidaju, poslodavci nekad i nemaju prosotra da uposle takva lica. S druge strane, mi apelujemo na naše članove da moraju da rade na sebi, da stiču nova znanja, veštine, da se dodatno obrazuju, kako bi sebi mogli da daju priliku da uopšte konkurišu za neko radno mesto. Dosta toga zavisi od empatije i humanosti koja još postoji u našem društvu. Postoje ljudi koji shvataju i razumeju našu poziciju i izlaze nam u susret. Stvari se pomalo pomeraju, možda sporo sa naše tačke gledišta, ali se pokreću na bolje. Opet, većina svih naših aktivnosti je projektna, nema onog automatizma koji ide iz godine u godinu. To od nas iziskuje da budemo agilniji i kreativniji, ali je teže nego nekad, kada je to bilo sistemski rešeno i kada su udruženja mnogo lagodnije i opuštenije radila. Sada se otišlo u neku sferu profesionalizma.“
,,Дан особа са инвалидитетом,, Ко је био на обележавање, био је надахнут, емпатијских емоција.Морам и ја да признам да сам био дирнут, без обзира што се на послу свакодневно сусрећем са таквим особама.Ово је сасвим нешти друго.Размишљао сам о свему, посебно да ли је довољно бити и дружити се само један дан. Слажем се да је у пракси то немогуће.Сетимо се како је нама кад лежимо у кревет од грипа само неколико дана. Колико смо тада немоћни и колико нам је потребна помоћ.Упоредима особе које целога живота живе таквим тешким животима. Да ли ми уопште примећујемо те људе који свакодневно пролазе. Ретко, скоро уопште. Да ли они примећују нашу себичност? Да. Мислио сам да ћемо коментаре усмерити у овом правцу.Ало добро, свако нека нађе себе у мом коментару. Организација супа је била професионална. Почев од водитељке и која је један од организатора. То је наша позната професорка књижевности и уједно и књижевни критичар, госпођа Ана Х Јовић. Уводни део професорке Ане је био надахнут пуно емоција.Такође и остали учесници који су учествовали у обележавању напоменутог дана, потрудили су се да максимално дају све од себе у свјим улогама. Посебно сам био пун емпатија када су у питању сами инвалиди.Види се да су добро организовани и да су добро осмислили свој живот.Ипак би посебно издвојио као најзапаженијег учесника, то је већ нама познати рецитатор Светлана Стојиљковић.Преставила је своју снагу душе Претпостављам да је надахнуће било и сам повод због чега је наступала.Дала је све од себе рецитујући песме најпзнатијих нашиј и светских песника.Хвала још једном организаторима и учесницима, због којих смо изашли са лепим и дирљивим утисцима.