LESKOVAC
Malo ko je u ulici znao kako se zaista zove. A i da smo znali ništa ne bi
promenilo – i dalje bismo ga zvali onako kako smo ga i kako su ga i u gradu znali
i zvali – Mika Lažov. Samo tako – Lažov! I pričalo se da on i samog sebe laže.
Da laže i kad sanja, da ono što izmišlja priča kao istinu, a svi znamo da –
laže! Jer – znamo pravu istinu.
Miki, međutim, nije ni bilo važno niti mu je smetalo šta mi mislimo o
tome šta priča. On laže i kad laže, slaže i sopstvenu laž, bez da trepne
poliže ono što je maločas rekao i na to isto mesto zalepi novu laž – kao taksenu
marku! Pričalo se da će Mika slagati da bi nas uverio da je tu, među nama, čak i
onda kada ga tu više ne bude bilo! U gradu se pričalo da ono što Mika Lažov
govori ni pas s maslom ne može da pojede – koliko laže! I za onoga ko ne govori
istinu govorili smo:
- Isti je kao Mika lažov!
U gradu su se ispredale priče da Mika laže i kad sanja. Gleda te u oči i
– laže.. Ti vidiš i znaš da to što kaže – nije istina, ali – ne vredi.. Pa čak i
onda kad znamo da je to što kaže zaista istina– više mu niko nije verovao. I
govorilo se – Mika Lažov opet laže! On laže i kad laže, jer u ono što laže –
veruje!
Ali, on se nije obazirao na nas i nije ga bilo briga šta mislimo o njemu.
Mika Lažov je bio uporan – gleda te u oči istalno priča i melje jedno te isto,
onda napravi zadršku da uzme vazduh i smisli neku drugu laž i onda nastavi da
melje, melje..
I na kraju, valjda umorni od proveravanja i odmeravanja šta je laž a šta
istina od onoga što priča, onako smušeni, zbrkani i smeteni u glavi – počeli
smo da verujemo da je to što Mika kaže – zaista istina i to što kaže primali
„bez zadrške”!
I tako je laž, koju Mika više puta ponovlja – postala istina! Počeli smo
da ne verujemo u ono što lično svojim očima vidimo i sopstvenim ušima čujemo,
nego smo sve više verovali u ono što nam Mika Lažov kaže!
Za one koji su govorili da imaju male plate i jedva prehranjuju decu Mika
Lažov je govorio da je na decu i pljunka blaga! To nas je obaralo s nogu od smeha
i to što je rekao – gutali smo kao istinu!
Čak smo počeli da sumnjamo u poslovicu – u laži su kratke noge, pa čak i
onu drugu poslovicu – i na lažu ima kraj!
I tako smo počeli i mi da lažemo – prvo sami sebe, onda jedni druge. I to
se širilo toliko mnogo i toliko brzo da smo svi u ulici postali – Mika Lažov.
A onda se dogodilo nešto neobično. Mika Lažov je svojim lažima stekao
veliki ugled u gradu i šire, ljudi su mu verovali i gutali laži koje im priča,
počeli su da ga slave, da mu ispevaju pesme… I to se najzad pretvorilo i
preraslo u masovnu pojavu! Njegove laži citirane su kao putokaz i jedini put u
svetlu budućnost i – izabran je za narodnog poslanika!.
I kada smo i sami postali lažovi, kada smo uveliko lagali sami sebe da mi,
zapravo, živimo u izobilju, a ne onako kako je istina – da zapravo živimo loše i
sve gore, nego da živimo onako kako Mika kaže – nadmšili smo i samoga Miku. I
prestali smo da mislimo. Jer, zašto bismo gubili vreme da mislimio svojom
glavom, to nam nije bilo potrebno, kad za nas ima ko da misli! I u ono što Mika
Lažov kaže slepo smo verovali i kao papagaji u horu ponavljali ono što on
priča! Čak i u Skupštini – tamo naročito! Tamo su laži trčale jedna preko druge
i rasle – kao pirovina! Svi su vikali u glas i slavili Miku Lažova kao laž koja
je jedina istina!
Kada su mu jednom prilikom rekli da su plate male i da ljudi nemaju čime
da prehrane decu, Mika Lažov ih je pogledao začuđeno:
- Nemoguće! – uzviknuo je. Svi znamo da je na decu i pljunka blaga!
I tako smo malo po malo, mic po mic postali sopstveni neviđeni lažovi.
Ogrezli u lažima ubeđivali smo „neverne Tome’’ koji su nas zamajavali da govore
istinu kad kažu da propadamo kao društvo i živimo veoma loše, – da oni ne
vide – da živimo u izobilju i da je na decu stvarno pljunka blaga! Ismejavali
smo one koji govore istinu, a oni nama govorili da smo lažovi! Ismejavali smo
ih, ponižavali, nazivali lažnim istinoljupcima, da je istina koju govore –
obična laž, ali da oni to ne vide, da su slepi pri očima i gluvi pri dobrom
sluhu. Da oni žele da nas vrate u vreme kada smo govorili istinu i verovali da
je samo istina ono u šta trerba da verujemo, ali da na vide da je to prošlost
daleko iza nas kada smo bili zaslepljeni istinom i nismo videli ni prst pred
okom – da je istina ono što nam Mika Lažov kaže, a ne ono što svojim očima i
ušima vidimo i čujemo!
Naravno, znali smo i mi da je to što govore istina. I baš zato smo im sve
manje i manje verovali, A i zašto bismo im verovali kad to nije laž koju nam
priča Mika Lažov i u koju bezrezervno verujemo, pa čak i kad laže da je deci, –
kad su nam šlajpici prazni i nemamo para da im damo za užinu – i pljunka blaga! - Piše: Sava Dimitrijević
Svakq generacija ima svog laźova. Naś je Duĉe Laźov i brat mu Steva.
Ha ha ha, gde se seti Dučeta?! 🙂 Čujem da je već nekoliko godina u Novom Sadu i da tamo radi, vozi, kuva, šta li sve ne… 🙂 Verujem da njegovoj sreći nema kraja, jer je to novo, ogromno tržište gde će plasirati svoje “priče”.
Komsija Savo fenomenalan tekst. Za citanku, oblast ALEGORIJA. Ko ne prepoyna i ne yna ko je Mika Lazov ko kuce da laje. Do pobede.