LESKOVAC
Radnici IT sektora su najeksploatisaniji radnici u Srbiji, rekao ej na okruglom stolu pod nazivom “Mobing-kako ga prepoznati i boriti se protiv njega”, koji je organizovao Centar za demokratiju i razvoj iz Leskovca, Aleksa Petković, sindikalni aktivista, odnosno organizator u sektoru telekomunikacija i IT sektoru.
„Razlog tome je vrednost koju oni proizvedu na tržištu i koja je daleko veća od onoga koliko primaju. Za poslove koje oni obavljaju u našoj zemlji plate na zapadu su 10 i više puta veće. Oni se retko odlučuju za članstvo u sindikatu, kao uostalom i mnogi zaposleni u privatnom sektoru. Zato mi polušavamo da pronađemo ljude koji neće misliti da su sindikati samo neke birokratske strukture koje se nikad ne menjaju i u kojima radnici imaju ograničen glas, kakvo je verovanje u Srbiji. Što se samog mobinga tiče, u IT sektoru ljudi to najčešće reše tako što promene posao, ali je problem u delu gde uposlenih sa određenom strukom i znanjem ima puno na tržištu i lako su zamenjivi. Opet, ako se pročuje za neku firmu da ima nekog lošeg šefa, ljudi jednostavno ne žele da idu tamo ida rade. Neka istraživanja koja su na tu temu rađena u Dojče Telekomu pokazuje da je više od 50% zaposlenih imalo iskustva sa mobingom, bilo da su oni bili žrtve ili neki njihov kolega.“

Miloš Vučković, glavni i odgovorni urednik novinarskog portala radnik.rs koji se bavi o raznim kršenjima i zaštitom radnih prava, kaže da, s obzirom da živimo u Srbiji i da znamo na kom nivou su radna prava, većina ljudi nije svesna šta znači to mobing.
„Ljudi vrlo olako kažu da su mobingovani, čim im se krše neka radna prava, jer smo mi navikli da nas poslodavac zadržava na radnom mestu, ne plaća se prekovremeni rad, radi se na „crno“… To, u stvari je standardni način ponašanja poslodavca prema svim uposlenima. Na žalosr, malo ljudi je svesno šta je u stvari mobing i zanimljivo je da se većina sporova vodi kada zaposleni radi u nekom javnom preduzeću, jer su oni organizovani u sindikatima i lakše se i besplatno informišu o problemima i pravima sa kojima se susreću. Broj sudskh predmeta za mobing po mojim informacijama nije velik, a jedan od razloga što se radnici ne odlučuju da pravdu traže na sudu je i što ti sporovi znaju da traju po više godina. Ti sporovi se vode pred Višim sudovima i kraće traju u mestima van Beograda. U Beogradu pratim neka suđenja i dešava se da se ročišta zakazuju na godinu dana. To znači, da ako će biti 3-4 ročišta, toliko godina će trajati i suđenje. Ako se druga strana nakon presude bude žalila, imaćemo i apelaciju i nekome će trebati 5-6 godina… Opet, skoro smo imali spor u Užicu koje je za apelacijom završen za godinu ipo dana.“
Vučković kaže i da se ni Inspekciji rada ne podnosi previše prijava iz oblasti mobinga.

„Oni nemaju puno uposlenih, tako da su pretrpanim nekim, uslovno rečeno, klasičnim slučajevima. Ne znam ni za neki pozitivni ni negativni primer prijave njima, jer, koliko znam, radnici kada se odluče da vode spor angažuju nekog advokata i kreću u sudski proces. Što se tiče advokata koji se bave mobingom, mahom su to oni koji se bave radnim pravom. Problem je što se oni tek upoznavaju sa tom problematikom i uhodavaju se. Zakon o sprečavanju mobinga je donet 2010. godine i nije bilo mnogo slučajeva kako bi advokati brže ušli u tu tematiku. Što se samih sudija tiče, i ovde je problem sakupiti pisane dokaze. Usmene tvrdnje i svedočenja se uzimaju u obzir, ali su pisani tragovi osnov, pogotovu ako se radi o sindromu „praznog stola“ gde se zaposlenom ne da ništa da radi, a onda mu se traži učinak na radnom mestu.“
Glavni i odgovorni urednik „Nove Naše reči“ Nikola Milićević najpre je istakao da pojava mobinga nije nešto novo, jer on postoji od trenutka kada su se pojavili ugovorni odnosi između poslodavca i radnika.
„Čak i u onom starom sistemu postojao je mobing, ali smo ga tada zvali međusobni ili međuljudski odnosi. Te stvari su bile regulisane na vise načina i osim Zakona u radu, u prvom stepenu takva vrsta nasilja, što mobing u svojoj pojavi i jeste, se rešavala Disciplinskim pravilnicima koje je svaka javna institucija morala da ima, odnosno Disciplinskim odborom koji su činili ljudi koji poznaju ljude koji se žale na određenu vrstu postupaka unutar kolektiva. Zato i kažem da problem mobinga nije nov, nego je samo nov izraz sa kojim smo se susreli posle 2000. godine i početka tranzicije, čiji je deo načina tranzicije upravo mobing. Mi ovde govorimo o pojedinačnim stvarima, zapostavljamo mobing koji je bio projektovan kao vojnički zadatak, sa izvršiocima koji su bili izuzetno stručni, koji su industrijski psiholozi sa 20-30 godina iskustva, koji su bili potpomognuti sa strancima koji su prvi dolazili kao menadžeri u firme koje su se spremale za tranziciju. Oni su iza sebe najčešće imali titulu menadžera za operacije i u njihovoj biografiji nikad niste mogli da nađete, sem mesta i firmi u kojima su bili, nikakve reference o poslovima koje su obavljali… To je jako zgodna priča za dalje istraživanje jer je mnogo opasnija od pojedinačnih slučajeva.“
Milićević je rekao da je Nova Naša reč prepoznala mobing kao pojavu od izuzetne važnosti za javne interese.

„Zato smo i pristupili praćenju ove teme kao nekom svom dugoročnom cilju. Objavili smo 50-ak tekstova u kojima je mobing glavna tema, gde smo preneli pojedinačna i sudska iskustva, razmatranja stručnjaka… Novinari koji čine redakciju su došli iz različitih sredina i svoje iskustvo upotrebili kao neku vrstu inicijacije za bavljenje temom mobinga, odnosno nasilja bavimo. Smatramo da je to jedna pošast koja nije u interesu zaposlenih ljudi i tom temom ćemo se i dalje baviti., pogotovo što postoje školovani moberi, gde mobing postaje sistemska stvar! Ako već ne možemo da zaustavimo taj proces, u šta ja verujem, onda da ga makar sprečavamo i pravimo štetu onima kojima je mobiranje način za izvršenje bilo kakve sopstvene moći koja proističe iz vlasničkih, političkih ili bilo kojih izvora.“
Milićević je i javno upitao da li pod sistemskim mobingom može da se podvede ponašanje prema lekarima ili radnicima leskovačke „Jure“ tokom vanrednog stanja, a čime se niko nije bavio na taj način. On je dodao i da je ljudima lakše pojasniti nasilje na poslu, nego mobing na poslu, i da je upotreba terminologije jako bitna.
Aktivista civilnog sektora Bratislav Stamenković se najpre osvrnuo na stanje u društvu, ocenivši da tranziji idemo unazad.
„Mi smo u fazi u kojoj još uvek tražimo svoj put i mislim da građani još uvek ne razumeju šta je to demokratija i kako treba da funkcioniše pravna država. Sistem se zasniva na partijskoj, a ne na pravnoj državi. Mobing kod nas poprima političku dimenziju i postaje instrument za sprovođenje politike, a zaposleni i oni koji se bave politikom to prihvataju kao nešto sasvim normalno, što je najtračignije. Usotalom, takav sistem smo odavno imali, da recimo kada vi niste partijski podobni i ukoliko ste oponent sa drugačijim mišljenjem i stavovima, onda ste neprijatelj i na vas kreće grupni napad sa svih strana. Neki moji prijatelji su doživljavali torture na poslu, neki od njih su dobili slučajeve na sudu, neki su imali problem i nisu ostvarili svoja prava, a jedan od glavnih razloga je što je mobing teško dokaziv. Ljudi nisu upoznati sa svojim pravima i sa onim šta treba da urade kako bi došli do rešenja svog slučaja. Mobing posmatram malo šire i ne vezujem ga samo za radne odnose. Po meni je opasan i politički mobing, odnosno narušavanje dostojanstva i ugleda pojednica, određenih manjinskih grupa koje trpe teror od strane pojedinih političkih grupacija koje imaju vlast i mehanizme da ugroze žrtvu i u materijalnom, fizičkom, zdravstvenom smislu… Kao alat postoji internet mobing koji moberima daje mehanizam da uključe čitavu armiju za ugrožavanje neke ličnosti, koja je primorana da se povuče i odustane od nekih svojih stavova…“
Kao primer političkog mobinga Stamenković je naveo skorašnji slučaj iz lokalne samouprave.

„Vršen je mobing nad ljudima iz stranke Bolja Srbija, gde su pojedini ljudi smenjeni sa rukovodećih mesta, većini zaposlenih u mesnim kancelarija su slata upozorenja da će biti smenjeni ili dobiti otkaz, a sve to se produžilo i posle izbora, s obzirom da su oni ostvarili zapaženiji rezultat na izborima. Nakon toga došlo je do „pucanja“ njihovih stavova i oni su se priklonili vladajućoj strukturi.“
Kao problem Stamenković vidi i neuređene zakonske regulativa, koja ne može da do tančina dovede i pruži osnovu onima koji su mobingovani kako bi ostvarili svoja prava.
„Taj mobing sputava mnoge ljude koji bi se politički angažovali, jer ne žele da ih neko provlači i narušava njihovo dostojanstvo. Inače, kolika je povezanost političkih aktera sa određenim strukama govori i podatak da je na suđenju o osobi koja trpela mobing uzeto kao psihijatrijsko mišljenje ocena osobe koja je brat osobe koja se tereti za mobing. Srećom sud nije prihvatio to mišljenje, ali to govori šta se sve pokušava i dokle to ide. Takvi obrasci su prhvatljivi za one koji su bili moberi u nekom periodu i oni se vrlo lako prilagođavaju i ulaze u nove strukture, gde se prikazuju kao lojalni određenoj ideologiji, a onda koriste te svoje položaje da svoje „neprijatelje“ stave pod nadzor, kontrolu, da ih omalovažavaju i dovedu do toga da ljudi kažu kako se ništa u društvu ne menja… Taj mobing je postao, na neki način, društveno prihvatljiv i to je ono što mene najviše brine, a on se na kraju svodi samo na odbranu pojedinačnih interesa i pozicija. Jedan od ključnih mehanizama za politički mobing je proistekao i iz zabrane zapošljavanja u javnom sektoru i radi se o potpisivanju ugovora na određeno vreme, gde se zaposleni praktično ograničeni da iznose bilo kakve stavove jer su pod velikim pritiskom organa vlasti i institucija da moraju da odrade određene političke usluge kako bi sačuvali svoje radno mesto. To je postala praksa stranaka na vlasti da kontrolišu svoje zapsolene.“
Govoreći o akcajama podele afiša sa ovom temom u Jablaničkom okrugu, Ivan Spirić koji je izneo svoja iskustva iz direktnog kontakta sa građanima u Bojniku, Lebanu i Medveđi.
„Naši sagovornici su bili stari 20-ak do 50-ak godina. Generalno, građani znaju o čemu se radi kad se pomene mobing, ali mislim da nisu dovoljno upoznati sa detaljima koji se odnose na sudske procedure ili koje stvari kontretno čine mobing. Velika većina ljudi je rekla da se nisu susreli sa mobingom bilo u svom slučaju ili u slučaju nekog kolege, a to pojašnjavaju jer se radi o firmama sa malim brojem zaposlenih ili to što žive u maloj sredini gde se ljudi lično znaju generacijama… Na pitanje šta bi radili da ih neko maltretira na poslu najinteresantniji odgovor koji sam čuo je bio da „ne bih reagovao na poslu, jer to je moj šef i može mu se, ali ko zna šta bi bilo kad se sutra sretnemo na ulici, gde ja mogu da imam bezbol palicu.“ To je rečeno u šali, ali i otvara dosta novih pitanja, jer šta ćete da radite ako znate da će sudski proces da traje godinama, da ćete teško dokazati mobing, pa ako izgubite na sudu morate da platite troškove koji nikako nisu mali, a onda opet treba da se vratite kod tog koji vas maltretira…“
Moderator tribine Ljiljana Stojanović istakla je da zbog preventivnih mera protiv širenja korona virusa broj učesnika na tribini bio smanjen, iako je interesovanje bilo veliko.
Projekat Mobing – kako ga prepoznati i boriti se protiv njega
realizuje Centar za demokratiju i razvoj juga Srbije.
Projekat se realizuje u okviru projekta “Podrška građanskom aktivizmu u zajednici” koji sprovode British Council i Trag fondacija u saradnji sa Fondom za dobru upravu Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
Ovaj materijal je finansirala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva; izrečeni stavovi ne moraju nužno odražavati zvaničnu politiku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.

Mnogo komentara, a mnogi su promašili temu zadatu tekstom. Lepo je da se čuju druga mišljenja, mada se sa svima ne slažem.
Po pitanju ove teme, mobinga, čini mi se da je mnogo teško dokazati isti, a još je veća opasnost odlazak u sud. Tamo je velika lutrija da ćete uspeti da nešto dokažete. Na početku će Vam advokat obećavati nešto, a na kraju će držati kontra stranu, a vi ćete stradati, novčano i sa nervima. Zato se ja ne kačim sa šefovima. I kad nisu u pravu prećutim. Šut sa rogatim ne može. I, mnogo je manja šteta nego da se kočoperim. Samo kažem, u sebi: Ma pusti budalu, i teram dalje. A i ja sam nekome šef, …
Nego, nije li mobing i to što glavni šef određuje koliko će koji medij da dobije pare. I što parama nas, poreskih obveznika, plaća onog ko piše samo ono što njemu odgovara. Na primer, televiziju Leskovac je kupio neko za 100 000 eurića, a za jednu godinu je isti iz budžeta grada dobio preko 9 000 000 dinara. Da li je ovo u redu? Kako se troše naše pare? I kako će ta televizija da izveštava javnost?
Zato je više i ne gledam ovu televiziju, ali mi je krivo što se i “mojim” parama ista finansira. Neko se bogati nepoštenim radom.
A sad, kratak kurs iz mobinga… and I'll see you all in Brrrrrrrrazil!
Verovatno mislis da 90% citaoca i glasaca znaju strani jezik ko maternji. I sad se smeju jer ,,razumeju”. Cudom se cude sta si to pustio. Ono ne mari, razume taman onolko koliko su dobili oni ispod cenzusa, jer ne razumeju jezik glasaca. Sad je meni jasno kako je onaj 4.put gradonacelnik. I peti ce, samo pustajte filmove. On igra u pozoristu na velikoj sceni za sve pare gradjana. Lep si prikaz dao, hvala, ali nemam vremena da idem od coveka do coveka i proveravam jesu li te razumeli. Pozd.
Drago mi je što se slažemo da više od 0,033‰ glasača govori drugi jezik, koliko su dobili ovi ispod cenzusa, a ja u stvari mislim da je procenat onih koji govore drugi jezik veći i od izlaznosti. Ovaj narod je dovoljno pismen da nekih 70% nije glasalo SNS. Procenat mobingovanih je verovatno toliki da im je sve jasno i bez titlova.
Nemoj meni da dokazujes svoju pamet. Pravila igre su jasna. Vlada onaj koga glasa izasla vecina. Ta vecina ne zna jezik. Druga vecina u vecini nikad ne glasa. Klasicni komformisti. Ako pisemo, da bi se razumeli, zamolicu te da tako i bude. Neka bude i razum i da se razumemo. Steta da tvoj odlican komentar u slici i filmu, ostane nerazumljiv. Prozivljavaju ga ljudi u stvarnosti, narocito zene. Mada, pitaj Arsice, postoji li razlika. Mozes i onog iz Dveri. Tucom je isterivao radikale sadasnji napredni vodja na celu grada. Mladi sledbenici ne znaju, njima se predstavlja kao ozbiljan, glumi pred njihovim roditeljima, tada ih mobinguje u neko cose, ako zensko poklekne, tada igra na kartu balkana i sramote jer je kriva sto je pristala. Naivna misli da je jedina, da mu znaci. Istina je da sutradan, ma popodne dovedu mu sledecu, koja se isto provede. Tada svaka za svaku zna, ali se pravi da bas ona nije poklekla ne pokazujuci ljubomoru. Vispreno, ali iz primitivnih, nikako plemenitih, pobuda, on igra dalje, pa zastrasi povremeno tako sto prozove u kabine: Neka digne ruku koju nisam…. Zato ste culi da je sef kabineta Ana pobegla, da je pomocnica Ana pobegla, da je Bobanu isterao i da su ga mnoge ostavile, pobegle glavom bez obzira od ludaka. O ovome se prica po coske u stranku, po kafici, i zasto da se ne cuje i javno. Magarca treba zavrnuti za jaja. Da ga saceka neki tatko ili muz i da ga otcfikari. Cvrk. I gotovo. Za primer. Pa on neka digne ruku posle, ako moze. Mober najveci u grad.
Slažemo se potpuno!
Kvin Bič, ajd molim te, avangardo, povedi nas u bolje sutra. Kakve veze imaju pokojni Dejvid Bouvi, predstavnik pop-establišmenta, milijarder, i ti, ja, tvoja i moja porodica i trenunta politička zbilja sa mesarevim sinom i tzv “opozicijom” kojoj se ..be za tvog Dejvida, ako je 40% i čulo za njega, a opet ga nikad ne bi menjali za Nadu Topčagiċ.
Oni su svi bili mali kad je Dejvid bio na zidu zajedno sa Mocartom.
A mene se dojmio magarac kojeg ce skopiti jer trza na zenskadiju. Siguran sam da nijedan politicar ne zeli priznati da je on taj magarac. Pa zato neka digne ruku ko se oseca kao magarac?
A imaš li pare od to što se baviš mesarevim sinom, političkom zbiljom i Nadom Topčagić? Ako imaš,zaposli me.
Imam pare, taman kolko mi treba jer nisam sklon gomilanju bilo čega. Ni manje ni više, a mozga imam taman za trenutak da ne očekujem da ċe mi račune plate jebeni Vouvi, Nada Top, Mesareva kċi i drugi.
Stamenkoviċu, naši ljudi kažu da se prvo čisti u svom dvorištu pa onda u tuđem. Nemoj da otvaraš temu mobinga u civilnom sektoru, u CHF i udruźenjima graďana gde su predsednici organizacija stoke od ljudi gori od Meska. Koliko si nvo napravio? Sa kojim nesmenljivivim predsenicima? Koju školsku spremu imaju? Koliko zarađuju? Gde im se deca školuju? Koliki nekretnina imaju?
A što tako uopšteno. Pa dajte konkretne primere. Lako je nekog okarakterisati. Ovo što vi radite baš liči na ono o čemu je Stamenković govorio.
Narodni Parlament, Edukacijski centar…Lečenje spostvenih kompleksa pomenutog u CHF koji je podređene držao po 4 – 5 sati na sastancima posle radnog vremena.Evo
To jest, stvarate predrasude prema nekome bez proverivih činjenica.
Ljude kao sto su Tojaga, ona iz Muzeja treba udaljiti iz javnog zivota. Brukaju “struku” i nanose štetu budzetu grada Leskovca koju svi plaćamo iz dzepa!
Kako da ne! Baš demokratski i u duhu vremena. Onda uklonite penzionere Miliċeviċa i Stamenkoviċa iz javnog źivota. Neka hrane golubove.
Intelekt ne stari. Znanje se nadogradjuje, svojim i tudjim iskustvom, proucavnjem, citanjem, radom.Samo tamo gde se takva moc koristi na zloupotrebu u licnu korist ili politicki napredak jedne partije, to treba sankcionosati.
Ili ako se koristi za mobiranje, posebno onih koji se suprotstavljaju zloupotrebama jedne partije na vlasti. Vrhunski je cinizam što nekad oni koji javno govore protiv mobinga, isti sprovode u tajnosti.
I ja sam.nešto slično napisao ali nije objavljeno. Očigledno je da novinarka neċe da se zamera sa “intelektualcima”. Svejedno, jer ja ne pišem za slavu kao ” intektualci”. Ja sam zadovoljan kada neko poput Vas (@Plemenito) napiše komentar u cilju borbe protiv licemerja.
Hvala, sad se osećam stvarno oplemenjeno:))))
Poluintelekt pomenutih je svojevremeno korišćen u slične ili iste svrhe kao kod aktuelnih.