Marko Stojanović : RODNA GODINA

LESKOVAC

… Bilo je i ponešto izdanja koje sam ove godine uredio, priredio i napisao: monografija “Zaječarski strip” u izdanju “Centra za kulturu i turizam grada Zaječara”, monografija “15 godina Strip Presinga” u izdanju “Studentsko informativno izdavačkog Centra” iz Niša, monografija “20 godina Leskovačke škole stripa” koju smo samostalno objavili, i knjiga eseja i intervjua o stripu “Stripovanje” kod “Niškog Kulturnog Centra”. Uz uređivanje redovnog broja “Strip Presinga”, temata posvećenog balkanskom stripu u niškoj “Gradini” i skrepbuka posvećenog “Vekovnicima”, reklo bi se da je godina bila do vrha puna… Pa i da preliva… – kaže Marko Stojanović, verovatno najnagrađivaniji leskovčanin godine u razgovoru za „Novu Našu reč“.

 

Marko Stojanović : RODNA GODINA

NNR : – Posle svega što se u 2017. događalo u Leskovačkoj školi stripa i oko nje – Balkanska Smotra rekordna po broju učesnika, priznanja za životno delo na Beogradskom salonu stripa, zvanje ambasadora stripa Bugarske… – kakvim slovima, zlatnim, zimzelenim, Marko Stojanović upisuje ovu godinu u svoj lični život?

M. Stojanović: – Dobra je bila ova godina, ne mogu da se požalim. Porodica mi je, hvala Bogu, živa i zdrava, imam krov nad glavom i hranu na stolu. To nikad i nigde nije mala stvar. Što se ostalog tiče, ima razloga za zadoljstvo. “Vekovnici” su ove godine napunili 10 godina i time postali serijal sa najdužim rokom trajanja u Srbiji, što smo obeležili izložbama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Bugarskoj, kao i albumom “Zemlja čuda” za koji je predgovor pisao režiser holivudskih blokbastera Rasel Makahi i koji nam je na 62. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga doneo priznanje ULUPUDSA za najbolje domaće izdanje. Juna smo sa Leskovačkom školom stripa oborili rekord za najveći javni čas stripa na otvorenom, radeći sa blizu hiljadu dece u tri školska dvorišta, kao i rekord u masovnosti strip manifestacije sa 2.761 učesnikom iz 54 zemlje sveta na 19. Balkanskoj smotri mladih strip autora. U sklopu projekta “Aktiviraj se” Kancelarije za Mlade, uradili smo generalno renoviranje naših prostorija u potkrovlju Leskovačkog kulturnog centra tokom septembra, baš na vreme da u njih donesemo nagrade koje su počele da pristižu. Na svoj saldo mogu da upišem Nagradu za doprinos sprkom stripu na Međunarodnom salonu stripa u Beogradu, Oktobarsku medalju grada Leskovca, drugu nagradu Međunarodnog salona stripa u Velesu, priznanje za visok nivo scenarija na Prvom međunarodnom salonu stripa u Valjevu, a baš pre neki dan i pristigla je i godišnja nagrada “Ambasador bugarskog stripa van granica Bugarske” za 2017. godinu, koju dodeljuje Regionalna biblioteka “Ljuben Konvalov” iz Rusa.

I polaznici Škole stripa su bili aktivni, u čemu je poseban doprinos dao moj kolega predavač Miloš Cvetković, pa je šestogodišnja Iva Cvetković iz Velesa donela nagradu za najmlađeg učesnika festivala, a sa međunarodnog festivala dečije ilustracije “Kreativni genijalci” u Kragujevcu polaznici su doneli čak devet priznanja u koncurenciji 1.700 dece sa 3.399 radova. Katarina Hadži-Jovančić je osvojila prvo mesto sa najvećim brojem poena na festivalu, a Nikola Mladenović treće, uz hrpu diploma koji su završili kod Marka Miladinovića, Anastasije Vidanović, Katarine Prokopović, Dunje Avramović, Ive Cvetković, Jovane Savić, Mateje Đorđevića… Bilo je i ponešto izdanja koje sam ove godine uredio, priredio i napisao: monografija “Zaječarski strip” u izdanju “Centra za kulturu i turizam grada Zaječara”, monografija “15 godina Strip Presinga” u izdanju “Studentsko informativno izdavačkog Centra” iz Niša, monografija “20 godina Leskovačke škole stripa” koju smo samostalno objavili, i knjiga eseja i intervjua o stripu “Stripovanje” kod “Niškog Kulturnog Centra”. Uz uređivanje redovnog broja “Strip Presinga”, temata posvećenog balkanskom stripu u niškoj “Gradini” i skrepbuka posvećenog “Vekovnicima”, reklo bi se da je godina bila do vrha puna… Pa i da preliva.

Nagrade – kontra kratkom pamćenju

NNR : – Kako se do velikih priznanja uopšte dolazi? Ima li sličnih paralela – događanja u svetu stripa? Šta je kod priznanja drago, a šta najdraže?

M. Stojanović: – Nagrade meni nikada nisu bile cilj. U najboljem slučaju bile su pokazatelj da se, u zemlji gde se strip gotovo uopšte ne honorariše i nedovoljno ceni u umetničkim krugovima, ne stvara u vakumu, u najgorem sredstvo da se postigne nešto praktično. Kad obijate pragove tražeći sredstva za neki festival, izložbu, izdanje, nagrade umeju da otvore poneka vrata. Nagrade su, dakle, bitne zbog onog čemu mogu da posluže – u narodu čuvenom po svom kratkom pamćenju nije zgoreg imati stalni dokaz da se nešto radi i to uspešno, pogotovu ako tražiš neku podršku za taj rad. Kod svakog osvojenog priznanja meni lično je nadraže da ga arhiviram, i na taj način ostavim iza sebe, otvorivši vidike za neke nove ciljeve…

NNR : – Koliko nagrade stvarno deluju motivišuće na ljude čija je osnovna karakterna crta – automotivacija?

M. Stojanović: – Pa, mene izazov uvek motiviše… Uraditi nešto što niko nije, ili ti lično nikad nisi. Uzmimo na primer već pomenuti album “Vekovnika”, “Zemlja čuda”, gde sam odlučio da probam da svaku stranu crta drugi autor sa prostora Balkana, pa da još tri četvrtine stripa bude bez teksta – nešto što dokumentovano nikada nije urađeno. Kada je taj strip album, na kome je sarađivalo 79 crtača iz Srbije, Makednije, Grčke, Crne Gore, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Rumunije, Slovenije i Brazila osvojio nagradu na Beogradskom sajmu knjiga za najbolje domaće izdanje, to je bio značajan proboj za strip kao medij u Srbiji. Bio je to prvi put za 62 godine postojanja Beogradskog sajma da neko strip izdanje ponese tu titulu, a bila je to i prva nagrada koja je dodeljena gradu Leskovcu kao izdavaču. Takve stvari mogu da me itekako pokrenu.

CRTAČI LESKOVAČKE ŠKOLE OSVOJILI EVROPU…

NNR : – Kako se danas definiše strip u Evropi, gde se u tom miljeu nalazi srpski strip, koliki je njegov značaj, kako se u svetu uglavljuje Leskovačka škola stripa, koju predavački, mentorski, scenaristički profiliše Marko Stojanović?

M. Stojanović: – Evropa je jedno od tri najjačih strip tržišta na svetu – druga dva su Amerika i Japan – a najjačom ga čine francusko-belgijsko i italijansko strip tržište. O tome koliko naši autori, a samim tim i srpski strip uživaju ugled svedoči činjenica da preko pedeset naših autora radi na ta dva tržišta. Ja sam imao tu čast da januara potpišem ugovor za serijal “Krvavi krst” kod najvećeg franucskog izdavača “Delkur” kao jedini srpski scenarista trenutno zapošljen u francusko-belgijskom stripu, da bi mi februara kod francuskog izdavača “Jil” bio objavljen album “Maks Debris”, čime se broj mojih albuma objavljenih u Francuskoj popeo na sedam. Istog meseca je moj kolega Ivan Stojanović Fiki bio gost festivala stripa u Liježu u Belgiji, a oktobra gost festivala u Dijepu u Francuskoj povodom svog albuma “Nufraž du Titanik” objavljenog prošle godine, takođe za “Delkur”. Naš polaznik Marko Nikolić završava svoj treći strip album za francuski “Solej”, polaznici Milisav Banković i Denis Dupanović imaju dva odnosno pet objavljenih albuma za izdavača “Septijem Šok”, a o tome koliki ugled Leskovačka škola stripa uživa u Francuskoj svedoči najbolje to što je An-Loren Vigaru, direktorka francuskog instituta u Beoogradu i ataše za kulturu ambasade Francuske, po prvi put u svom mandatu posetila Leskovac povodom otvaranja Balkanske smotre mladih strip autora juna ove godine.

NNR : – Stripari, pa i oni najmlađi, poznati su kao jake, autonomne ličnosti. Utiče li, i kako, nagrada na porast autoriteta?

M. Stojanović: – Sad već ulazimo u psihologiju, ali moje samopouzdanje nikada nije zavisilo od tih spoljnjih efekata, to mogu da potvrde oni koji me znaju od mojih početaka. Nisam imao uspeha ni nagrada kad sam sa 17 godina preuzeo predavanje u Leskovačkoj školi stripa, kao ni kad sam sa 19 osmislio i uz pomoć saradnika realizovao festival koji je prerastao u Balkansku smotru mladih strip autora. Ne govorim to da bih istakao kako sam ja neki vunderkind ili genije, već da bih demonstrirao da sam uvek verovao da je to što radim ispravno i u tome se potpuno davao. E sad, da li nagrade utiču da me drugi ozbiljnije shvate, pretpostavljam da je odgovor – da. Kad sam sa 17 godina došao da tražim od rukovodstva Doma Kulture “Žika Ilić Žuti” u Leskovcu da nam daju prostor za organizaciju naše prve izložbe, maltene su me ismejali. To je na kraju i bio razlog zašto sam od Kokana nakon toga tražio da pozove Peku da se uključi.

…A NI SVET IM NIJE DALEKO

NNR : – Stiže li Marko i do svoje Osnovne škole, do porodice, ima li vremena za “mali odmor”…?

M. Stojanović: – Budući da se Osnovna škola “Josif Kostić” trenutno renovira, stižem ne do jedne, već do sve tri ustanove u kojima trenuno održavamo nastavu. Odmora, onog nekog klasičnog, gotovo i da nema. Ljudi se često začude kad im kažem da jedem prosvetarski hleb, i onda kažu „A stripovi su ti, znači, hobi!“ na šta odgovaram i da jesu i da nisu. Jesu, utoliko što ne živim od njih. Nisu, jer je hobi nešto čime se vi bavite kad imate vremena i raspoloženja, kad vam tako dođe – a ja se stripom tako ne bavim. Ne, svaki dan u strip, bez obzira na to da li imam vremena i raspoloženja, ja uložim nekoliko sati rada, jer tako prosto mora ako hoćete da budete u tome nečemu ozbiljni… Jer, inače ne bi bilo rezultata kojih, kako vi kažete, ima. E sad, između dva radna vremena, jednog u školi i drugog kod kuće i sa malim detetom i suprugom kojima posvećujem svaki slobodan trenutak, nekako sam tako postavio stvari da mi jedna od aktivnosti, ma koliko zamorna ona ume da postane, služi kao odmor od one druge. Odmaram se, nekako, u toj promeni ritma, između koraka.

NNR : – Poznavajući Marka, on će još mnogo godina goniti svoje Himalaje. Šta bi u svetu stripa bio Nobel?

M. Stojanović: – Pa ne znam, zaista. Možda je neki neformalni ekvivalent toga izbor najboljih stripova u svetu objavljenih u prethodnih 365 dana, koji sastavlja najeminentniji svetski strip teoretičar, Britanac Pol Gravet. Albumi “Vekovnika” su se među najboljim stripovima na svetu našli 2013, 2014. i 2016. godine, tako da smo i to pokrili.

NNR : – Poruka, ili odgovor na pitanje koje nismo postavili…?

M. Stojanović: – Hvala svima koji direktno ili indirektno pomažu rad Leskovačke škole stripa. Direktni pomagači su oni koji svojim delovanjem pomažu da svoje aktivnosti obavljamo lakše i efikasnije, a hvala i onima koji naše aktivnosti na smenu prećutkuju, a na smenu o njima izveštavaju tendenciozno ili prosto lažno. Po onoj staroj Ničeovoj floskuli “Sve što te ne ubije čini te jačim”, budući da ne uspevaju da nas ubiju, sledi da nam, zapravo, čine uslugu…

Razgovarao: Nikola Milićević

 

Marko Stojanović,

beseda prilikom dodele oktobarske medalje:

Poštovani gradonačelniče, uvaženi odbornici, cenjene zvanice. Hvala vam na ukazanoj počasti. Ova nagrada nije moja… Odnosno, nije samo moja. Ona pripada svim ljudima koji su se bavili stripom u Leskovcu u ovih sedam decenija otkad strip postoji u ovom gradu, od pokojnog Nikole Mitrovića Kokana, po kome se danas Leskovačka škola stripa i zove, pa do šestogodišnje Ive Cvetković, najmlađe učenice iste te škole, koja je, upravo nam je javljeno, osvojila nagradu na 15. Međunarodnom salonu stripa u Velesu u Makedoniji. Ipak, ova nagrada najviše znači samoj devetoj umetnosti u Leskovcu, što strip jeste, na šta se često iz ovih ili onih razloga zaboravlja, i dolazi nakon veoma dobrog perioda od poslednjih nekoliko godina u kojima je podška grada i gradske uprave Školi stripa i njenim aktivnostima intenzivirana, na čemu se ovim putem svesrdno zahvaljujem. Moglo bi se, zapravo, mirne duše reći da je ovo kruna koju je strip u Leskovcu konačno dobio. Ja to neću reći. Umesto toga, želim da mislim da će ova nagrada biti temelj na kome ćemo tek graditi dobre i kreativne stvari vezane kako za strip, tako i za Leskovac, grad u kome živim i radim već 39 godina, i iz koga nemam nameru da odlazim u svet. Umesto toga, nastaviću da činim sve što mogu da taj isti svet dovedem u Leskovac. Ovo priznanje me na to obavezuje.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare