Ljudi oko nas: Trojan Mitrović, obućar

LESKOVAC

(Nova Naša reč)

Radnja Trojana Mitrovića u ulici Svetozara Markovića izgleda kao da se nazi u nekom drugom dobu, kao da je deo davne prošlosti. Pretprana obućnom i torbama, sa napuklim drvenim podom i mašinama kojima je, nakon što Trojan stavi katanac na vrata, pravo mesto u muzeju. Tri velike mašine za kožu i dve za tekstil, svojim arhaičnim izgledom, zaista privače pažnju.

Trojan je penzioner,  a poporavkom cipela i zamenom rajfešusa na torbama i jaknama bavi se, kako kaže, „više da bi smirio živce“. Jer, zarada je jako mala, kaže Trojan, i pokazuje nam gomilu cipela na koje su vlasnici jednostavno zaboravili.

Zanat je počeo davne 1968 .godine, kada je otvorio lokal u prizemlju porodične kuće, u ulici Svetozara Markovića. Jedno vreme proizvodio je i prodavao cepele. No, menjao je i druge poslove, tako je dva puta bio šef prodavnice u takozvanim društvenim firmama. U penziju je otišao sa radnog mesta poštonoše u opštini, pre šest godina. Dobio je rešenje na 13.400 dinara.

-Priznali su mi 38 godina radnog staža. Žalio sam se na visinu penzije, ali sam dobio odgovor da je žalba neosnovana. A pred izbore svi dođu i kažu mi da je to greška, a onda ih posle izbora nigde nema, kaže Trojan.

Trojan je završio zanat 69. godine, i kako kaže, to je bilo pravo dualno obrazovanje, o kome se danas toliko priča.

Trojan se priseća kako je radio kao privatnik u vremenu kada to uopšte nije bilo popularno ni poželjno. Još ‘69. godine imao je ideju da ode na sajam malih privrednika u Minhen, ali nije imao mogućnosti da tu svoju zamisao i sprovede.

-Nikada od ovog posla nije moglo dobro da se živi. Bio sam kapitalista u socijalizmu, a sada sam levičar u kapitalizmu, i nikada nisam prolazio dobro. U to vreme deci nisam mogao da overim zdravstvenu knjižicu. Nikada nisam išao na more, nikada nisam otišao u banju, i to će ostati tako, rezignirano priča Trojan.

I njegova žena, frizerka po zanimanju, koja mu je pomagala u radnji, ima veoma malu penziju, 12.000 dinara. Ima dva sina poljoprivredna tehničara i od obojice po jednog unuka. Jedan sin radi kod privatnika dok drugi, kako kaže, nema ni dan radnog staža, iako je rođen 69. godine.

-Kažu da je u Titovo vreme bilo dobro, ali sve je to bilo veštački, nesvrstani i cela ta politika, i to je kasnije došlo na naplatu. Sada naša deca ovde nemaju budućnost. Odlaze u inostranstvo, što nije dobro, gde rade za mnogo manje plate nego njihovi državljani, gde su poniženi, dok stranci koji dođu ovde iskorišćavaju naše radnike. Sve to nije dobro. Kako da  se rađaju deca kada ne postoje osnovni uslovi za njihovo izdržavanje? Takav narod nema budućnost,  mišljenja je Trojan.

Trojan priča kako su mu lopovi nedavno uništili 52 košnice. Načinjena je šteta od oko 10.000 evra, slučaj je prijavljen, ali sve je ostalo na tome.

Kuća porodice Mitrović nalazi se u zanatskom i tgovinskom srcu grada, u ulici Svetozara Markovića. Svi ti lokali  uskoro će biti srušeni. Trojan kaže da će na mestu njegove kuće uskoro niće zgrada, gde će dobiti stan.

 

Kompletan tekst u leskovačkom nedeljniku Nova Naša reč i na sajtu novanasarec.org.rs, link

Ljudi oko nas: Trojan Mitrović, obućar

 

 

 

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare