LESKOVAC
Isprva se činilo da će meni ovaj izlazak među ljude škoditi i da će učiniti značajnu štetu mome psihičkom zdravlju.No to je bilo na samom početku ,dok smo,mi,još tek pristigli iz svojih domova ,koji paralelno sa protokom vremena ,postaju pećine i skloništa od ove nepojmljive društvene nepogode,tek tonuli u zajednicu i zajednički duh.
Isprva je i orkestar delovao sasvim raštimovano,kao da su se tek pre par minta prvi put u životu sreli te jednoglasno ili ne,odlučili , da poput mene,popune vreme do sledeće dobre utakmice.
No to je bilo na samom početku.
A onda je počela muzika,onda je umetnost počela da nas opija svojim božanskim nektarom.I što smo,paradoksalno,više i dublje tonuli u mekani mrak pozorištne sale,uporedo se među nama ,osetljivim na rane,rađao jak postojan zdrav i isceljujući kolektivni duh
Sreća je zamenila strah,a ja sam mlad i zelen shvatio da se nečega moram odreći da bih dobio nešto još lepše i bolje ,do čega me je dovela spoznaja da,kada namesto da sujetno prepoznajem svačije anomalije,sa zatvorenim očima a otvorenim osećanjima doživljavam svet ,sebe i stvarnost obojenu muzikom ,kudikamo lepše i bezbrižnije te sam bez straha tako čestog pratioca sadašnjih naših života,uživao sedeći sa ljudima,upijajući iste mirise prijatne proletnje večeri,iste zvukove ugodne muzike i bio srećan i ispunjen posle dužeg vremena ne sobom,Već Životom.
Muzika je bila izvanredna ,i tehnički i osećajno.No danas udaljen vremenski ,kada razmislim o muzici ,mislim da je ona bila samo putovođa na putu ka tome da mi MI SVI nazebli od sveopšteg manjka života,ovoga puta uspravnog čela i nasmejanih vedrih živih očiju i radostnog pogleda,pogledamo životu u lice i kažemo Hvala.
Svaka je numera ispraćena ovacijama,ali to nismo bili mi ,tačnije to nismo bili baš i sasvim mi Publika,Već mi Ljudi kojima je život dostojan čoveka našuno potreban i to sa sigurnošću tvrdim,na biološkoj osnovi.
I,muzika je tekla,veče je strujalo pored iznad i u nama ,a Mi Mi Svi sve jedinke do pre koji minut zadubljene u same sebe ,postajali smo jedno,jedno zdravo i lepo društvo sa otvorenim dlanovima i sa ljubavlju za davanje u njima.Bili smo srećni.Hej srećni,i to šta smo i ko smo više nije bilo bitno.Videli smo samo to da život cveta da to što u prirodi dolazi proleće daje znak pored puta da i za nas i naše živote dolazi proleće.I da ćemo,nakon što nas je zima nečastivog ispostila i mi Ljudi ,poput cveća,raširiti svoje krunice ,otvoriti latice Za Život koji nam očito je toliko nedostaje.I da ćemo umesto da udišemo užegla isparenja sopstvene sujete početi polako a onda sve jače i jače udisati svež miristan vetar proleća naših života.Buđenje proleća naših života na koncertu izvanredne Nade Pavlović.Nade Pavlović koja,recimo uzgred,pleni sposobnošću svog glasa i životnošću svojih kompozicija.
Nije bilo njih i nas,nije bilo mene i sveta,Bio Je žIvot.Desio se život.Neutaživa i iskonska ljudska potreba da žive.
Živeo Život.
Branislav Nešić
Foto: pixabay