LESKOVAC
Iz vreme vreme iz koje doodimo – često ne ponesemo sva sećanja. Pogubiv se i onija koji su bili bliži onima za koji ne zapamtismo – ni odokle beoše, ni iz koje godine, niti pa iz koj vek vučev prlo što ga ostaviše na onija koji po nji dobiše ime i nadimak. A neka sećanja su ko – iz priču. Kao što je i kazivanje o Jovanu Dimitrijeviću Berdiću.
Jovan je iz stare leskovačke porodice koju su, po nekim kazivanjima zvali Berdini, pa je kasnije nadimak prerastao u prezime Berdić.
Svako ko je makar jednom prošao ulicom Branislava Nušića nije mogao a da ne primeti prelepu zgradu – palatu Jovana Dimitrijevića Berdića. Ali, Berdići odavno više ne žive tu – u toj zgradi je sada Katolička crkva, a poslednji od Berdićevih koji je živeo u ovoj palati je Desanka-Desa, žena Jovana Dimitrijevića Berdića.
Jovan Berdić je, kažu uspomene na njega – između dva svetska rata kao mladić otišo u Južnu Ameriku. Odande se vratio sa velikim bogatstvom. Pričalo se da se u njega zaljubila neka bogata žena i ostavila mu bogatstvo. Takođe se kazivalo da je radio u rudniku i da se tako obogatio. Tako se pričalo, a istina je da se Jovan iz Južne Amerike zaista vratio kao vrlo bogat i veoma sposoban poslovan čovek.
Prvo je kupio tada čuvenu kafanu „Pariz’’ u ulici Kralja Petra Pvog (nekadašnje Korzo ) i preuredio je. Prednji deo bila je kafana Korzo, a u nastavku je bila sala u kojoj su prikazivani filmovi i Leskovčani su ga zvali Berdićev bioskop. Tako su gosti sedeli za stolovima, jeli i pili i – gledali filmove.
Posle rata „oslobodioci” su konfiskovali Berdićev bioskop i dali mu ime – „Moskva”, a zatim – „11.oktobar”.
U bijoskop „Korzo“ Jovana Berdića blagajnik jke bija Mika Karakeja, a Đoka, kumašin na Berdića, kontrolor na vrata – cepi karte i pušta publiku u salu. U bijoskop „Korzo“ ima tri vrste karte – od tri dinara za decu i onija što nemav pare – oni sediv do platno. Ondak karte od šes dinara za srednji redovi i karte od sedam dinara za onija što oćev da sediv uz markirani astali na binu. Uz edn astal četriri stolice, a ako je porodica el niko društvo od pet članovi oni se malo stisnev i napraviv mesto za petu stolicu. U bijoskop Korzo Blaško Kržalija ( Kržalić ) drži bife – ako oćeš kafu, pivo el ništo drugo da popieš – kelner donese. U bijoskop zabranjeno da se edev semke, al publika pa ulegne s puni džepovi i krckav semke, krckav – ne mož se čuje koe glumci pričav na platno od krckanje semke.
Jovan Dimitrijević Berdić je 1931. godine od činovnika Riste Novakovića u ulici Branislava Nušića kupio plac i sagradio zdanje poznato kao – Berdićeva palata.
Onda je na Hisaru sazidao vilu preko put vile industrijalca Vranjkića. Na uglu Voždove ulice ( Pižin sokak ) kupio je veliko imanje i sagradio mlin. Posle rata – tu je bila Muzička škola.
Posle rata Berdićevu palatu u ulici Branislava Nušića kupila je Katolička crkva s tim da u njoj do kraja života živi Desanka-Desa, žena Jovana Berdića.
Berdićevi. Jovan Dimitrijević Berdić, žena Desanka – Desa iz Kragujevac, deca Nena i Aleksandar. Nena je bila jedna od najlepših devojaka u Leskovcu, išla je u gimnaziju i udala se za doktora Đusu u Lebanu.
Jovan je umro 1945. godine. Njegova žena Desanka je živela dosta dugo iza smrti svoga muža, bila je tiha i veoma plemenita žena. Umrla je pre više od dvadesetak godina u staračkom domu.
U ovoj palati sada je – Katolička crkva.
Sava Dimitrijević