KAKO JE IZGLEDAO LESKOVAC NA KRAJU 19 VEKA?

LESKOVAC

(Nova Naša reč)

Godine 1859, jedan austrijski naučnik, kraljevski ugarski savetnik, nosilac austrijske medalje za nauku i umetnost, vitez austrijskog ordena Franje Josifa, veliki oficir ruskog ordena Stanislava, kurator Carsko-kraljevskog trgovinskog muzeja u Beču, i još zaista mnogo toga, otpočeo je svoje veliko putovanje po našoj zemlji. Ime tog naučnika bilo je Feliks Filip Emanuel Kanic.
Veliki poznavalac i entuzijazista po pitanju prirodnih i društvenih nauka, Kanic je proputovao tadašnju Srbiju uzduž i popreko, zapisujući sve što mu je zapalo za oko. Rezultat tog istraživanja i putešestvija bila je knjiga „Srbija – zemlja i stanovništvo“.
U toj knjizi on kaže: „Ko se ne bi zanimao za istorijski bogato tlo Srbije, na kome su se u prošlosti borili Rimljani, Germani, Sarmati, Dačani i kasnije Vizantinci, Sloveni, Ugri, Austrijanci, Turci i Rusi. I danas se još na mnogim spomenicima donjeg dunavskog limesa vidi ime cara Trajana.“
Putujući Srbijom, gospodin Kanic je došao i do našeg grada Leskovca, u to vreme uveliko poznatog po svojoj čuvenoj konoplji i trgovini. Kultura konoplje je u okolini Leskovca bila poznata još od najstarijih vremena. Kvalitet vlakana konoplje bio je tako dobar da se od njenih vlakana pravio i tekstilni materijal isto tako dobar kao i laneni, te se leskovačka kudelja izvozila u primorja susednih mora.
Oko 1889. godine, Kanic posećuje Leskovac četiri puta i evo šta kaže o njemu:
„Sa balkona sasvim evropski uređenog hotela „Solun“ porodice Pašagića, sa kafeom, bilijarom i trpezarijom, i sa zgrade sadašnjeg prvostepenog suda rado sam posmatrao Hisar i skladni, neobično živopisan most na Veternici, preko koga se subotom sve živo sliva prema dugoj čaršiji. Ulica je često zakrčena beskrajnim redovima kola sa volovskom i bivoljom zapregom.
Gomila šarena kako se samo zamisliti može, sa Arnautima naseljenim oko Lebana, tiska se uz veliku galamu oko prodavaca koji svoju robu nose na rukama ili preko ramena i oko dućanskih izloga, u koje kao da su trgovci i zanatlije nabili svu svoju robu; i tako sve do popodne, kad se klupče razmotava i ulice prazne, dok gradom opet ne zavlada svakidašnja tišina, koju samo s vremena na vreme prekidaju vežbanja streljačkog društva „Kralj Milutin“ i pevačkog društva „Branko“.
„Od 4500 Turaka koji su pre pripajanja Leskovca Srbiji stanovali u 900 kuća zatekao sam ih u jesen jedva 60 u 15 kuća, od osam džamija sa šest minareta ostale su tri, od deset tekija samo jedna; sa zemljom je sravnjeno čak i tursko kupatilo. I poslednja džamija koja „radi“ ostaće uskoro pusta, jer se Turčin ni ovde, kao ni u ostalim mestima, ne oseća dobro pod vlašću hrišćana. On prodaje svoju kuću i svoj posed u pola cene i odlazi tamo gde će opet moći, okružen nemoćnom rajom, da uživa privilegije „pravovernog“.“
„Mnogo je već učinjeno za regulaciju i ulepšavanje ulica i trgova, pri čemu treba naročito istaći kaldrmisanje i ulično osvetljenje; već danas se izgled ovog grada, koji je još pre dve decenije bio upola azijatski, znatno približava zapadnim standardima.“
„Železnička pruga koja Leskovac povezuje sa Nišem i Vranjem dobija sve veći značaj. Srez izvozi značajnu količinu žita, vina, voća i drugih poljoprivrednih proizvoda. Međutim, na prvom mestu stoji promet konoplja i užarije. Bez preterivanja se može reći: Leskovac i njegova okolina žive od gajenja konoplje. Još Herodot je isticao tračko-daradansku konoplju. Leskovačka važi ka o najbolja u celom Pomoravlju i Toplici, jer biljka ovde izraste i do 3,5 m visine. Za dobijanje semena prednost se daje crnoj konoplji koja se žanje u jesen. Konoplja se seje krajem aprila, bela se seče već u avgustu. U proseku jedno seljačko domaćinstvo dobija deset metarskih centi konoplje, a imućniji seljaci, na primer u Pečenjevcu, i do 35 centi.
Početkom oktobra, kada se sva požnjevena konoplja suši u beskrajnim redovima malih piramida, sva sela kao da su opkoljena ogromnim logorima malih šatora. Očišćeno vlakno seljaci prodaju većinom u Leskovcu. On je neka vrsta berze na kojoj se već prema žetvi i ponudi formira cena robe. Strani kupci su postali veoma oprezni, jer su, na žalost, u poslednje vreme vrlo česti pokušaji podvala u težini (vlaženjem unutrašnjosti bala ili umetanjem sena i sl.). Ali ipak se i dalje znatne količine izvoze u Mađarsku, Bugarsku, Rumuniju, Albaniju itd. Ono što ostane, siromašnije stanovništvo samo prerađuje u užad različite debljine, koju najvećim delom otkupljuju trgovci iz Skoplja, Plovdiva, Jedrena, Bukurešta i Dobrudže.
U Leskovcu ima više od 400 prerađivača konoplje i užara, 3 tkača lanenog platna i 3 mutavdžije. U svakoj kući ispred nje, u periferijskim četvrtima grada, zvrje točkovi i točkići; čoveku se čini da se našao u nekoj ogromnoj fabrici užadi. Osim toga, radi se na bezbroj primitivnih razboja. Čuvene su leskovačke bisage od kostreti, vuneni pokrovci za konje, ćebad itd.
Leskovačke žene su vešte u tkanju kao velo tankog pamučnog platna sa raznim šarama od utkane svile, koju takođe same upredaju; ti proizvodi imaju dobru prođu i dobro se plaćaju.
U Leskovcu se razvija i grnčarstvo, najomiljeniji oblici često podećaju na posude koje se nalaze u okolini pod ruševinama rimskih građevina. Postoji i skromna štamparija, koja se može pozdraviti kao lep znak napretka, dobar parni mlin, 180 baštovana, 63 pekara, 54 mesara i kobasičara, 185 ugostitelja, 240 abadžija, 78 opančara, 365 trgovaca, 7 advokata itd.“
Poput vremeplova, putopis ovog velikana nauke 19. veka, vraća nas u stari Leskovac, onaj koji je nosio duh preduzetništva, inovacije i sjaj slobode od Turaka. Onaj Leskovac koji smo mi zaboravili, a koji će nešto kasnije postati jedan od najbogatijih gradova u Srbiji. Ali o tome, nekom drugom prilikom…

Priredio:
Vladimir Stevanović

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare