Jelica u 86 godini slika, šije i roni kada je u banji

NIŠ

 Da godine ne moraju da uspore ritam života i smanje interesovanje za najraznovrsnije hovije dokazala je Nišlijka Jelica Kaiš Filipović koja ima 86 godina, ali i dalje živi punim plućima i pomalo avanturističkim životom ako se uzme u obzir da joj godine nisu prepreka da se odvaži i na skok u vodu.

I to ne baš sa male visine. Jelica je pravi primer kako život  može da bude ispunjen i kada više niste radno aktivni pa vam ispred imena stoji prefiks penzioner. Slobodno vreme koje sada ima na pretek koristi da šije,slika, pliva, roni. Uživa u putovanjima kojih se ne odriče, a za razliku od mnogih njenih vršnjaka uspešno se snalazi i sa računarima. Često koristi internet da se „čuje“ sa prijateljima, a posebno voli da u kuhinji isprobava recepte koje nađe na internetu. Sresti se sa Jelicom Kaiš Filipović znači upoznati život na jedan sasvim neočekivani način.

                  Jelica je sa 50 godina otišla u penziju. Za one koji sada čekaju 63 godine i još koji mesec da prekinu sa radom reklo bi se da je relativno mlada dočekala penzionerske dane. Po zanimanju je zdravstveni radnik i radila je kao laborant u Vojnoj bolnici.

                    „U penziju sam morala da odem već sa 50 godina, zato što sam se na poslu ubola na iglu i zarazila Hepatitisom B. Ostali ljudi boluju od žutice po mesec dana, a ja sam bila pozitivna na taj virus punih 10 godina. Zbog toga sam morala da odem u prevremenu penziju. To mi je teško palo, ali sam odmah kod kuće krenula da šijem, pošto sam završila „Bagatov“ kurs krojenja i šivenja“, kaže Jelica i dodaje da je punih 15 godina uspešno šila a neko vreme je imala i preko 60 mušterija.

                     „Mašina za šivenje mi je gotovo stalno bila na stolu jer sam uvek žurila da svim mušterijama završim u roku ono što su tražile.Šila sam mantile, kostime, haljine, pantalone …“nabraja Jelica.

                     Pored šivenja uskoro je počela da se bavi i slikarstvom a sudeći po slikama i to joj uspešno polazi za rukom. Počela je da šije sa 50 godina odmah nakon odlaska u penziju a sa kičicom je počela da se druži kada joj je bilo 66 godina. Inspiraciju je dobila ispred izloga jedne radnje.

                     „Jednog dana sam u izlogu radnje videla sliku koja mi se izuzetno dopala. Ušla sam da se raspitam o slici i saznala da se radi o tehnici suvi pastel. Obajsnili su mi gde mogu da nabavim slikarski amterijal, češke krede, koje sam kupila istog dana i to veliko pakovanje od 48 kreda i počela sam da slikam. Počela sam sama bez ikakvih upustava, saveta ili kursa slikanja.  Videla sam da mi ide od ruke i u potpunosti sam se predala slikanju kome sam u potpunosti posvećena. Slikam uglavnom noću a dešavalo mi se da tako slikajući dočekam i jutro“, kaže Jelica.

                   Oprobala se u nekoliko tehnika, ali se opredelila za akril. Kaže da joj se ta tehnika najviše dopada jer podseća na ulje na platnu kada se slika lakira.

                   „Slikanje me smiruje jer poslednjih godina imam problema sa ravnotežom i drhtanjem ruku zbog Parkinsonove bolesti. Kada slikam zadržavama se na detaljima kojih ima dosta na mojim slikama. Neke od njih ne mogu da oslikam četkicama pa za to koristim, recimo, tanke grančice od drveta ili čačkalice“, objašnjava Jelica.

                    Jeličine slike su mnogi mogli da vide jer je do sada više puta učestvovala na izložbama, a izlagala je uglavnom u mestima nadomak Niša ali i širom Srbije. Za neke od slika je dobila i nagrade.

                    „Svoje radove uglavnom poklanjam, ali sam i neke prodala. Slike koje sam poklonila sada su u Torontu, Luksemburgu, Švajcarskoj, Makedoniji, Vojvodini. Počasni sam član Udruženja likovnih umetnika Niša jer sam „najmlađa“ u tom udruženju“, kaže Jelica.

                     Tokom proteklih godina, dodaje  Jelica, dosta je putovala i uglavnom obilazila mesta u Grčkoj , a poslednjih sedam godina svakog leta odlazi u banju Rgošte kod Knjaževca.

                     „Oduševljena sam tim mestom i ljudima. Tamo sam stekla veliki broj prijatelja iz čitave Srbije. Volim da plivam na Banjici u Rgoštu, a posebno da skačem na glavu i ronim. Kada skočim u vodu, dobijem takav aplauz, jer samo deca skaču i ja. Moji ukućani nisu oduševljeni time, ali obožavam skokove, a još više što nakon skoka nastavim da ronim“, sa oduševljenjem priča Jelica a na energiji koja iz nje izbija mnogi bi mogli da joj pozavide.

                       Planira i da dolazeće leto provede u ovoj banji. Do tada planira da još puno toga uradi. Ističe da ima još toliko planova, da nije sigurna da li bi joj bila dovoljna još dva života da ih sve ostvari.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare