Jelena Spasić, Leskovčanka sa Fulbrajtovom stipendijom

LESKOVAC

U Srbiji postoji program koji nekoliko godina omogućava dobitnicima Fulbrajtovu stipendiju uz pomoć koje imaju mogućnost da odu u Ameriku i vide kako funkcioniše sistem u američkim osnovnim i srednjim školama, kao i na fakultetima. Stipendija je ustanovljena nakon Drugog svetskog rata, kada je američki kongresmen Fulbrajt želeo da pomogne ljudima iz celog sveta da poboljšavaju znanje, a s druge strane da ljudima omogući uvid u američku kulturu i način školovanja. U Srbiji konkurs raspisuje dva puta godišnje američka ambasada i otvoren je za različite profile nastavnika i profesora, ali i ostalih edukatora i ljudi koji rade sa mladima.

Leskovčanka Jelena Spasić je za sada jedina sa juga Srbije koja je konkurisala i dobila ovu stipendiju i otišla u SAD kao profesor engleskog jezika.
„Imala sam sreću da odem u trenutku kada je korona tek hvatala zalet, a u Srbiju smo se vratili par dana pred ono zatvaranje… U Americi smo proveli skoro dva meseca, od čega je šest nedelja tog osnovnog dela, gde se provodi vreme na fakultetima i školama. Bilo je kolega iz Severne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Češke, Bugarske, Rumunije, Azerbejdžana, Turske… Mi smo tamo praktično pratili, da tako kažem, tri kursa. Jedan je bio vezan za metodiku nastave, drugi je bio vezan za digitalne tehnologije, a treći, najvažniji, je bio medijska pismenost, jer je to bila tema koju smo tamo obrađivali. Sve je bilo jako korisno, imate predavanja, radionice, vežbe, konsultacije… Nije to nešto mnogo vezano za slušanje predavanja, koliko je to u stvari aktivan rad na projektu. Što se tiče digitalnih tehnologija, učili smo da primenjujemo digitalne aplikacije u nastavi. Dosta smo radili u timovima, a taj rad se odvijao na Kent State University u Ohaju, dok su ostale kolege sa ovog programa bile na četiri druga univerziteta.“
Jelena je imala prilike da bude i gost nekih srednjih škola.


„Imali smo po jednog nastavnika iz tih škola i sa njim smo išli na časove. Najpre bi slušali časove po nekom našem izboru, a ja sam odabrala da slušam časove jezika kao što su engleski, italijanski, francuski, zatim išla na čas muzičkog, likovnog, matematike… Htela sam da prođem što više predmeta kako bih bolje stekla utisak o tome kakva je njihova nastava i kako se radi. Imali smo i obavezu da i mi održimo par časova u dogovoru sa domaćinom. Prvi čas bi bio, logično, upoznavanje gde bi predstavili sebe i zemlju iz koje dolazimo. Ne mogu da kažem da su mnogo znali o Srbiji, otprilike kada kažete Srbija to njima zvuči kao Sajbiria, pa oni pitaju da li je tamo mnogo hladno, pošto misle da se radi o Sibiru. Ili kažu „Aha“, ali im se po pogledu vidi da nemaju pojma gde i šta je to. Ali, kada kažete Novak Đoković ili Jokić onda, ukoliko prate sport, odmah znaju iz koje ste zemlje. Opet, dogodilo mi se da me jedan dečak, koji ima nekih 14 godina, upita da li je Srbija ta zemlja kojoj je susedna zemlja Kosovo? Pitala sam ga odakle njemu to, a onda je to pojasnila njegova nastavnica, koja, uzgred, takođe skoro ništa nije znala o Srbiji, rekavši da oni imaju predmet istorija sa geografskim elementima koji prate učenici po svom izboru. Taj dečak je jedan od ređih koji je odabrao taj predmet i tamo je učio i o geografiji i samoj geopolitičkoj situaciji. Oni imaju četiri obaveznih predmeta, a ostalo sami biraju. Pri tom škole imaju smernice od ministarstva, a škola i nastavnici prave svoje plane i programe, odnosno ono što smatraju da je bitno za decu. Njihova nastava je drugačija nego kod nas. Oni knjige retko koriste, na stranu to što imaju tablete koje dobijaju besplatno prvog dana, pritom imaju i ogromne biblioteke, gde ne znate šta sve ima i šta je sve dostupno. Recimo Kentska bibilioteka je na devet spratova, gde je ceo prvi sprat posvećen samostalnom učenju, gde sami uzmete knjigu i odaberete hoćete li da učite sa ostalima, sami u nekoj sobi, timski… Oni dosta tih knjiga imaju i u digitalnom obliku. Nastava je drugačija, nema tu nekih testova, ispitivanja, nastavnik da neke smernice, odredi se ko će da radi koji projekat, hoće li to biti samostalno ili u grupi. Deca samostalno istražuju i izlaze sa gotovim proizvodom. Kad sam ja bila radilo se o nazivima grupa ljudi od 90-ih godina pa do današnjih dana, recimo Bejbi-bum, generacija Z, generacija Iks… Svako je dobio po jednu generaciju da izvuče, da je vizuelno predstavi, da kaže nešto o njihovim karakteristikama i to predstavi razredu.“


RAZLIKE MEĐU SREDNjIM ŠKOLAMA
Jelena je bila u dve srednje škole. Jednu su pohađali učenici iz bogatijeg srednjeg staleža, dok su u drugoj išla deca iz radničkih porodica.
„Vidi se velika razlika između te dve škole. Prva ima ogromnu salu za fizičko, ima svoje pozorište sa binom, muzički kabinet sa koncertnom salom, imaju svoje instrumente i orkestar… Deca imaju više mogućnosti da nešto isprobaju i da vide čime žele da se bave. U školi su od ujutru pa do nekih 2, 3, 4, po podne, zavisi od obaveza. Imaju sat vremena za ručak i veliku kantinu, gde mogu da kupe hranu ili da jedu ono što su poneli od kuće. Posle časova imaju dodatnu nastavu ili vannastavne aktivnosti gde se organizuju, pa recimo, igraju šah, ili neke strategije, „Ne ljuti se čoveče“… Imala sam prilike da provedem vremena i sa decom u neobaveznom ćaskanju, tokom ručka u menzi. Oni već sa 12 godina počinju da rade, to su obično neki poslovi bejbi-sitovanja, ređaju robu u hiper-marketu, kose travnjake, nose novine, šetaju kučiće… Iako to ne moraju, jer njihovi roditelji solidno zarađuju. Dolaze u školu kolima, jer sa 16 godina mogu da dobiju dozvolu. Naravno, da postoji i školski autobus kojim možete da dođete u školu. Svi oni planiraju da studiraju i kažu da se ne postavlja pitanje da li će, već šta će studirati. Pošto su fakulteti jako skupi, oni već polako počinju da štede za studije, kao i njihovi rodtelji. Trude se da imaju i dobre ocene, jer će tako moći da dobiju i neku stipendiju kojom bi sebi olakšali studije.
U drugoj školi, gde takođe imate moderne kabinete i sve ostalo, imate đake koji potiču iz siromašnijih porodica i njihovi nastavnici kažu da im je teško da ih nateraju da idu u školu, a kamoli da prate nastavu, rade domaći… Njihovi roditelji rade bukvalno od jutra do sutra, čitav kraj gde žive je takav. Tu vidite koliko su kod njih izražene te klasne razlike… Oni imaju dobre školske uslove, ali jednostavno nisu zainteresovani za školu. I sa njima sam razgovarala na temu šta oni žele nakon završetka školovanja, da li će probati da studiraju. Oni jednostavno misle da to nije za njih moguće, finansijski to ne mogu da plate, imaju loše ocene, tako da se verovatno i zbog toga ponašaju tako. Njima je jako teško da se isčupaju iz te bede i sirotinje, iz takvog okruženja. Njihovo osnovno obrazovanje jeste obavezno, ali vi niste u obavezi da idete u školu. Jednostavno, ako želite da idete na fakultet imaćete prijemni ispit i tu ćete pokazati svoje znanje. U Americi, recimo, vi imate veliku grupu Amiša koja živi u svojoj zajednici, po svojim običajima, što znači nema struje, nema telefona, interneta… Mi smo posetili i tu školu. Njihova deca završavaju samo osnovnu školu i posle toga se uključuju u domaćinstvo, rade u porodici, na njivi, štaveć. Ali, ukoliko neko od njih želi da istupi iz zajednice i nastavi školovanje, polagaće te državne ispite, koje, uostalom svi polažu. To je ono što postoji i kod nas, polažete ispite na kraju osnovne, pa onda na osnovu toga upisujete srednju…“


KOLIKO SU OBRAZOVANI AMERIKANČIĆI
Mi smatramo da su njihova deca manje obrazovana od naše, da manje znaju, da imaju problem da nabroje zemlje s kojima se SAD graniče, a Jelena smatra da to nije krivica dece.
„Oni nemaju geografiju kao mi. Već sam pomenula da imaju predmet koji se zove istorija sa geografskim elementima. Ali, oni u principu nemaju memorisanje raznoraznih podataka, već oni dosta uče o svojoj zemlji. Uostalom, imaju 50 država, malo li je? Naše obrazovanje u odnosu na njihovo je šire, da ne ulazimo sad u to da li je to bolje ili nije, dok njihovo obrazovanje njih uči tome da oni dosta razmišljaju i samostalno uče i rade. Oni se nikad ne spremaju za test ili odgovaranje, jer se zna da je test na kraju godine i da je to to. U toku godine stalno kroz projekte se uče da sami istražuju, da sami dolaze do zaključaka, da razmišljaju, rešavaju, rade, prosto da pronalaze sami ono što im se sviđa ili im se ne sviđa. To je naravno, kao i svugde, nekom dobro, nekom nije…“
U Americi ne postoji koncept odeljenja kao što je slučaj kod nas. Jelena kaže da je to iz razloga što biraju predmete, pa ste tako sa jednim odeljenjem na matematici, s drugim pratite fiziku, trećim istoriju…
„Što se discipline na času tiče, tinejdžeri su svuda isti. Ima dobacivanja, zadirkivanja, galame. Dosta su otvoreniji za neke stvari koje se kod nas tek sad javljaju, gde mislim na promenu pola kod dece, na transrodne osobe… U odeljenju gde sam bila imala sam devojčicu koja je bila na putu da postane dečak i svi su joj se obraćali u muškom rodu, s obzirom da je ona već dve godine bila u tom nekom hormonalnom procesu promene pola.“


BENEFITI FULBRAJTOVE STIPENDIJE
Jelena savetuje svima da probaju da dobiju ovu stipendiju.
„Žao mi je što se iz ovih naših krajeva ne odvaži još neko. Mahom se prijavljuju ljudi iz Beograda, sa severa države… Koliko znam ja sam jedina koja je bila i kolega iz Niša. Veoma je interesantna ta razmena iskustava. Recimo, dok sam bila u Americi preko Zuma smo se povezali sa đacima iz moje škole (Oxford School Leskovac, prim. I.S.), i imali smo onlajn čas. To im je bila prilika da se upoznaju, da popričaju, pogotovu što su bili vršnjaci koji imaju 14, 15, 16 godina… Kroz ta njihova pitanja i odgovore o Americi i Srbiji sam shvatila da svi oni imaju iste probleme koji se tiču tinejdžera, znači škola, roditelji, da li imaš dečka ili nemaš, kakve su ti ocene… Jedino mi se čini da im je u Americi lakše da budu nezavisni, jer imaju mogućnost da rade i zarade svoj džeparac, dok kod nas je to praktično nemoguće.“
Mimo škole Jelenino iskustvo govori da su ljudi u Americi ljubazni.
„U tom malom mestu gde smo mi bili svako će vam se javiti u prolazu, predusretljivi su. Ako stanete i pogledate u mapu odmah neko priđe i pita može li da pomogne, da vam objasni kako da stignete tamo gde ste se uputili. Nisam baš očekivala da će biti toliko otvoreni, jer mi, ipak, i utisak o njima stičemo kroz filmove, a tamo imate razna naselja gde, kao, ni policija ne zalazi. Ali, to je film, realnost je ipak povoljnija. Naši domaćini, profesori sa fakulteta, potrudili su se da nam približe američku kulturu time što su, između ostalog, organizovali proslave njihovih praznika u svojim domovima, te smo tako proslavili sa njima (iako kalendarski nije bilo vreme za te praznike) Dan zahvalnosti, Mardi Gras, Dan zaljubljenih, a imali smo i havajsku hula (luau) žurku. To su bilo zaista događaji za pamćenje. Naravno, imali smo vremena i za neke kraće obilaske drugih gradova i država, pa smo pored Kolumba i Klivlenda u Ohaju, posetili i Njujork, Vašington i veličanstvene Nijagarine vodopade.
Inače, dosta toga što smo tamo radili mi je pomoglo sa radom u Leskovcu. Čim smo se vratili korona je uzela maha, krenulo je zatvaranje, škole nisu radile, a mi smo se u roku od nedelju dana organizovali i krenuli sa onlajn nastavom, čak pre i od državnih škola. Igrom slučaja, tamo nam je tema bila digitalna tehnologija, pa je lakše bilo krenuti sa Zumom, Gugl učionicom, jednostavno sa raznim onlajn aktivnostima. Posle smo podelili i naše iskustvo sa kolegama profesorima, imali sastanke sa decom iz raznih škola u Srbiju… Druga lepa stvar koja mi se tamo desila je i prijateljstvo koje sam stekla sa još dve koleginice iz Češke i jednom iz Mađarske. U stalnom smo kontaktu i već tri godine se viđamo. Prvo viđanje je bilo u Mađarskoj, pa u Češkoj, a letos su one došle u Leskovac.“

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare