Dvanaesti

BEOGRAD-LESKOVAC

(Piše: Aleksandar Stojanović, student)

Taj dan je obećavao samo jednu stvar: da će vrlo brzo biti zaboravljen. Isto martovsko sunce, kao i godinama nakon toga, ista dreka bake, koja me je spremala za školu, u školi iste simpatične i manje simpatične devojčice, na časovima isti, namrgođeni, premda pravični učitelj. I ja se nisam mnogo razlikovao od drugih: u prugastoj dukserici, podugačkim farmericama, kosmat i debeljuškast, izgubljen na onoj Nušićevoj životnoj stazi, negde između prvih pantalona i prve ljubavi. Pa ipak, nešto izvan mog domašaja i shvatanja uslovilo je da taj dan ostane u mom sećanju, taj povratak iz škole, to svraćanje u seosku prodavnicu, ta tišina.

Ubijen je Đinđić. Tu prostu rečenicu smo čuli iz kabastog televizora, koji je visio sa zida nevelike radnje. Odrasli, koji su se tu slučajno, ili ne, našli, mrmljali su sebi nešto u bradu, dok su moji vršnjaci, nesvesni događaja, nestrpljivo čekali da kupe neke kisele žvake ili bombone. A ja, ja sam bio poprilično zbunjen, previše mlad da prodrem u suštinu, da shvatim smisao. Od tog trenutka, pa do dolaska kući, sećanje mojih mladih godina pamti samo prazninu i najmučniji gutljaj soka u istoriji mojih dana. A kući, uključen televizor, BK televizija, punačka reporterka i govor svim ljudima, čiji je požar nade u očima, polako počeo da jenjava. Roditelji koji mirno, previše mirno, sa nemom spoznajom sumorne stvarnosti, sede za stolom u dnevnoj sobi.

Dvanaesti mart 2003. godine je bio dan sudara dva sveta. Jednog, koji, čini se, još uvek nije okončao svoje bitisanje u našem društvu, i onog drugog, koji nikad nije ispunio svoj puni potencijal. Žrtva tih antagonizama je bio pokojni premijer.

Zoran Đinđić je rođen u Bosanskom Šamcu, u leto 1952. godine. Kako je kasnije pričala njegova majka, od najranijih dana je pokazivao veliku radoznalost i inteligenciju. Osnovnu školu je završio u mestu rođenja, da bi se kasnije porodica Đinđić preselila u Beograd, gde je Zoran upisao, a kasnije i završio Devetu gimnaziju. Još tokom svog detinjstva, a i kasnije, obožavao je da čita, a jedan od omiljenih pisaca mu je, po sopstvenom priznanju, bio Erih Marija Remark. Nakon srednje škole, upisao je Filozofski fakultet u Beogradu, gde je studirao filozofiju, a paralelno je pohađao i nastavu iz istorije umetnosti, sociologije i ekonomije. Bistar i neposredan, Zoran se brzo izdvojio kao jedan od lidera generacije, a sa grupom političkih istomišljenika, takođe ideoloških oponenata tadašnjem dogmatizmu vladajućih, komunističkih struja, dolazi na čelo Saveza studenata na Filozofskom fakultetu. Januara 1974. godine, aktivno učestvuje u organizovanju skupa u Ljubljani, koji je imao za cilj da ukaže na sve abnormalnosti postojećeg real-socijalističkog poretka u tadašnjoj Jugoslaviji. Okupljanje je sprečeno policijskom represijom, organizatori su pohapšeni, pa je i Đinđić, sa još šestoro studenata, novembra meseca iste godine, osuđen na godinu dana zatvora. Usled pritiska međunarodne javnosti, studenti su oslobođeni.

Nakon te epizode u svom disidentskom životu, Zoran Đinđić sa studijama filozofije nastavlja kod čuvenog nemačkog sociologa i filozofa, inače predstavnika kritičke teorije i pragmatizma, Jirgena Habermasa, u Frankfurtu. Tamo formira svoj život, u kome i dalje ogroman značaj imaju knjige, a posebno knjižara „Karl Marks“, gde je bio stalan gost. Godine 1979., doktorirao je na tezi „Problemi utemeljenja kritičke teorije društva“, kod svog mentora, Habermasa.

Đinđić je autor više eseja i nekoliko knjiga iz oblasti političke filozofije, politikologije i sociološke teorije.

Godine 1989., vraća se u Jugoslaviju, gde sa grupom istomišljenika, takođe političkih disidenata, obnavlja rad Demokratske stranke. Ova partija je funkcionisala od svog osnivanja 1919., pa do negde 1948-1949. godine, kada prestaje da postoji, pod pritiskom komunističkih vlasti i zbog političkog monizma, koji je bio karakterističan za socijalističku Jugoslaviju. Ova grupa intelektualaca će stvoriti partiju koja će predvoditi demokratski front, u svakodnevnoj borbi protiv Miloševićevog režima.

Dalja politička karijera Zorana Đinđića je manje-više poznata: brzo se nametnuo kao lider stranke, intenzivno je radio na animiranju ljudi u borbi protiv represalija režima, bio je jedan od predvodnika masovnih građanskih protesta marta 1991., kao i tokom zime 1996-1997. godine. Nakon petooktobarske revolucije, dolazi do demokratskih promena, a sam Đinđić postaje premijer zemlje 25. januara 2001., mesto na kome će ostati do 12. marta 2003. godine.

Zoran Đinđić nije bio svetac, grešio je, kao što to i svi obični ljudi čine. Za života, a i kasnije, od strane raznih, u najmanju ruku kontroverznih ličnosti je optuživan da „šuruje“ sa kriminalcima, gotovo svakodnevno je bio meta medijskog linča, a u danima pre ubistva je stvorena atmosfera koja takav čin opravdava. Zbog svoje okrenutosti ka Zapadu, smatran je izdajnikom, a nakon izručenja Miloševića Haškom tribunalu, taj epitet je poprimio biblijske razmere. Pored unutrašnjih neprijatelja, što među dojučerašnjim saveznicima, kakav je bio Vojislav Koštunica, ideoloških protivnika (Vojislav Šešelj), fosila Miloševićevog sistema (bezbednosne službe, kriminalne organizacije, mediji), Đinđić je stekao neprijatelje i van zemlje, pre svega zbog toga što nije pristajao na otcepljenje Kosova, već je insistirao na podeli južne srpske pokrajine.

Pored navedenog, „nebeskom narodu srpskom“ je bila neshvatljiva politička retorika Zorana Đinđića, bazirana na subjektivnoj analizi i autoposmatranju, samokritici i objektivnom posmatranju stvari i svoje pozicije u konstelaciji snaga na međunarodnom planu. Širokim narodnim masama, naviknutim na govore političkih zvaničnika, kojim se kanališe nacionalno nezadovoljstvo i mržnja na nekoga ili na nešto, nije bilo jednostavno da shvate brojne metafore pokojnog premijera o stanju stvari u našem društvu, o našem mentalitetu i našim iracionalnostima.

Uzimajući sve navedeno u obzir, sa ove vremenske distance posmatrano, čini se da bi bilo veće iznenađenje da nije došlo do ubistva. Prepoznat kao smetnja, demonizovanog imena i satanizovanog dela, Zoran Đinđić je bio prepreka. Verovalo se da će se njegovim ubistvom, Srbija vratiti na staze namenjene samo „nebeskim narodima“. I sami smo svedoci koliko to ima veze sa istinom.

Na kraju, čini se da sledi povratak na početak. „Zašto? Kako? Da li je moglo biti drugačije?“ Pitanja se ređaju u beskraj, valjda, po starom, dobrom običaju u Srba da krenu sa preispitivanjima tek nakon što se „mleko prolije“.

Davno je rečeno da svaki čovek umire dva puta. Prvi put je kad završi boravak u ovom materijalnom, hirovitom i nepravednom svetu. A drugi, drugi put se umire u sećanju. Kada vetrovi odnesu uspomene, a vreme obriše sve fragmente misli na prošle dane.

U ime onih malih, običnih poštovaoca lika i dela Zorana Đinđića, ja kažem da njegovi ideali neće biti zaboravljeni, da vizije neće nestati, da poruke neće ostati nezabeležene i neupamćene. Možda će tako i on nastaviti da živi, tu negde među nama, javljajući se u formi podrške u mračnim trenucima, smeštenih između nigde i nikad, da nam sa puno entuzijazma kaže onu njegovu čuvenu rečenicu:

„Ja vam kažem, gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo ćemo se sastati vi i ja.“

Aleksandar Stojanović, student
Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare