LESKOVAC
Šta se dešava sa ženama koje imaju više od 45 godina, ne mogu da rade i da traže bilo kakav posao, jer su zbog zdravstvenih problema u invalidskoj penziji?
Septembra meseca, godine 2016., Marina Đorđević je, posle operacije i raznoraznih terapija, postala invalidski penzioner. Bilo je to mesec dana pre njenog pedesetog rođendana.
„Moja prva penzija je bila niža od prosečne penzije i iznosila je 20.200 dinara. Sa tom penzijom je trebalo da preživim sa ćerkom koja je bila apsolvent na Filozofskom fakultetu u Nišu. Bilo je teško izgurati mesec sa tim sredstvima, ali uz teško odricanje od mnogih stvari i uz praćenje svih akcija po marketima, nekako smo uspevale da preguramo mesec. Sada, posle sedam godina, živim sama i imam veću penziju, 35.020 dinara, ali i dalje jedva sastavljam kraj sa krajem. Troškovi komunalija, struja, voda, grejanje, kablovska, telefon, itd., odnose skoro četrdeset posto moje penzije. Ako na to dodam lekove koje moram da uzimam, neurološka i internistička terapija su lekovi koji se uglavnom plaćaju ili doplaćuju u velikom procentu, onda mi od penzije ostane manje od pedeset posto za hranu i odeću ili obuću ili neke tekuće troškove kao što je popravka kućnih aparata ili bilo čega u stanu. Ako se desi da se nešto pokvari, onda vam je jasno koliko para mesečno ostane za hranu.“
Marina u šali kaže da je prednost penzionera koji žive sami i imaju nisku penziju to da su uglavnom mršavi, pa im ljudi zavide na lepom stasu.
„Vremena su jako teška za penzionere, pa jedino uz dobru volju i smisao za humor mogu da prežive ova vremena. Kad na sve to dodamo da vrlo često ne može da se dođe do lekara specijaliste ili se dođe do lekara, ali se čeka mesecima na neke specijalizovane preglede, pa i tu mora da se izdvoji neki dinar kako bi se ti pregledi obavili kod privatnika, preživeti je skoro nemoguće. Uz to se pojedini penzioneri osećaju degradirano i od strane opštinskih organa, jer ih preskoče kad se dele penzionerski paketi, vitamini i slično i pitaju se da li oni vrede manje od onih koji su te pakete dobili. Verujte mi, preživela sam mnogo toga, preživeću i bez paketa pomoći, ali bih volela da mi neko objasni zašto ja ne zaslužujem da dobijem penzionerski paket koji su dobili mnogi penzioneri u mom okruženju. Pri tom sam se više puta raspitivala o čemu se radi i dobijala uverenje da će mi paket biti isporučen…“
Marina smatra da je ekonomska situacija mnogo gora nego kad je postala penzioner.
„Inflacija je velika, uhvatila sam sebe da kupujem samo na akciji, da ubeđujem sebe da mi mnoge stvari nisu potrebne i da su luksuz, što ne bi trebalo tako da bude.“ (kraj) IS/LJS
Bez 80.000 dinara svako ko živi sam je gladan, gladan ljudi!!! Higijena, lekari, zubar, odeća, obuća, banja su misaone imenice! Nažalost nakon 45 godina staža živim kao pas uličar!
Izgleda smo stvarno samo ” potrošna roba” – upotrebi pa baci. Tako funkcioniše izgleda nasa država. Zato i ne mozemo ” dalje u svet”. U Invalidskoj penziji sam od 2018 sa 47 godina. Tada mi je određena penzija 0d 14600 i nešto. Sad je sa ” povecanjima” 22000. Živim sa maloletnom ćerkom koja završava srednju skolu. Jedva prezivljavamo. Sve normalne stvari i potrebe postale su luksuz. Druženja, putovanja, popravke , a da ne kažem hrana i obuća, odeća… Tolika pompa o svim ” “povecanjima “, a niko ne spominje invalidske penzije. Niko ne preračunava nas budžet. Odrede ti invalidninu koju si ti dok si radio zarađivao i ” bace u budzak” treba se lečiti i živeti. Sta sa još težim invalidima. U državi retko gde da ima rampa za invalide. Ja se za našu zgradu borim dve godine da je dobijemo. Posle smrti oca kome sam pomagala u nemoci , a on meni finansijski pomagao( od svoje penzije )da preživim sa svojim malom penzijom, zatražila sam porodičnu penziju. Odbijena sam jer smatraju da moj sin koji jedini radi u svojoj porodici , ima bebu , ne živi samnom , moze da doda i mojoj penziji 15 posto i to je dovoljno za zivot. Nigde se ne uzima u obzir da jos nekog izdrzavam sem sebe. Da damo nekom političaru da živi i izdrzava porodicu mesec dana sa bilo kojom visinom invalidske penzije. Sram ih bilo. I zato neki ljudi još više obolevaju umesto da imaju mogućnost da se lece ili bar mirno održavaju stanje.
I sam sam invalidski penzioner i imam još i suprugu i sina koji rade samo povremene poslove jer smo imali peh da nam ovde doktori upropaste dete i žena izgubi posao a kasnije se povredi a ja dobijem tumor koji sam jedva preživeo.Mi smo samo opterećenje državi koja nema epatije za svoje stanovništvo i onaj ko je smanjene sposobnosti po njima ne treba da živi.
Od prosperitetne porodice skoro da bi propali da bismo imali nekretnine za prodaju jer ne volim da molim gore od sebe.
Država koja ne misli o svom stanovništvu nema budućnosti,a uz to davati samo onima koji misle nazadno kao ovi što su sada na vlasti dok poštenu inteligenciju treba uništiti,takvi budućnosti u širem smislu takođe nemaju.Ovde je sve naopako pametni umni i humani propadaju i umiru dok se nepismeni otimaju i šire.
Političari se hvale kako su veće penzije i plate u evrima, ali ne pominju za koliko je taj evro devalvirao, ili za koliko su skočile cene po prodavnicama.
Ali, na njihovo vešto skrivanje istine i neopravdano samohvaljenje, na žalost, reaguju birači na izborima i zato smo tu gde smo.