BUJANOVAC
Zamenik predsednika opštine Bujanovac Stojanča Arsić rekao je danas za FoNet da priča oko zahteva albanskih odbornika da centralni gradski trg, umesto Vožd Karadjiordje nosi ime Trg Skenderbeg , još uvek nije završena I da je sada na potezu MInistarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu
“Ta priča se nije završila a počela je 2010. godine I posle toga je bilo više pokušaja”, rekao je Arsić.
On je objansio da je u Bujanovcu već promenjen naziv 19 ulica u kojima pretežno ili isključivo žive Albanci a za šta je postignut konsenzus srpskih I albanskih odbornika.
Te ulice su već dobile imena albanskih književnika I javnih radnika.
Zato što konsenzusa nije bilo centralni gradski trg I dalje nosi naziv Trg Karadjordja Petrovića .
Ove godine je ponovo pokrenuta inicijativa na sednici Skupštine opštine Bujanovac.
Arsić kaže da su na sednici održanoj 30. juna 22 odbornika iz albanske zajednici, i pozicije i opozicije ,glasala za promenu dok je 14 odbornika iz srpske zajednice , i pozicije i opozicije, glasalo protiv.
“Takav predlog je upućen Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu, ono je vratilo nazad sa zahtevom da svoje mišljenje da i Savet za međunacionalne odnose u Bujanovcu. Taj savet je zasedao 19. septembra, opet je bilo preglasavanja, tri Albanca i jedan Rom su bili za, dva Srbina i jedan Rom protiv”, objašnjava Arsić.
On je dodao da je takva odluka, sa preglasavanjem, poslata ministarstvu.
On smatra da u Bujanovcu nije najvažnije promena imena trga.
“Tamo gde se dogovorimo nije sporno da menjamo. Ali, sigurno da, ukoliko se to desi podiće će se političke tenzije. Za srpsku zajednicu u ovom trenutku je neprihvatljiva takva promena, jer zadire u njena verska i nacionalna osećanja”.
Na pitanje da li misli da bi o problemima Albanaca na jugu Srbije trebalo da se razgovara u dijalogu između Beograda i Prištine u Briselu, Arsić kaže da “ne treba mešati stvari”.
“ Problem Kosova je poseban a problem juga Srbije je sasvim drugo pitanje I oni se rešavaju odvojeno”, rekoa je Arsić I dodao da “nikako ne mogu da se povezuju problemi i rešavanje situacije na Kosovu sa problemima na jugu Srbije”.
“Takav je I stav međunarodnih zvaničnika sa kojima sam i ja razgovarao, to je i moj stav, i mislim da sve što su problemi na jugu Srbije mora da se razgovara u Republici Srbiji u okviru svih onih prava koje imaju pripadnici nacionalnih manjina, ni manje, ni više od toga”, dodao je Arsić.
On smatra da je najveći problem u Bujanovcu to što nema posla.
“Za sve etničke zajednice, i Albance i Srbe i Rome, govorim i omladima, ali i o onima u poodmaklim godinama koji su izgubili posao, jeste najveći problem nedostatak radnih mesta, znači pre svega, ekonomski razvoj.”, objašnjava Arsić.
Kaže da će lokalna vlast pokušati da to resave.
“Svesni smo da ne možemo da dovedemo nekog velikog investitora, koji će uposliti 1000 ljudi, ali sa ovim malim preduzećima imamo dovoljno preduzetničkog duha na terenu. Već smo u kontaktu sa nekim ljudima, pokušaćemo da im pomognemo da se deo po deo toga razvija i da se otvaraju nova radna mesta”, rekao je Arsić I dodao da “velika obećanja, koja su pala u predizbornoj kampanji oko upošljavanja u javnom sektoru i administraciji, sigurno ne mogu da se ostvare. Svesni smo toga da dolazi do smanjenja broja radnika, ali jedina šansa je u privrednom razvoju”, dodao je Arsić.
Ja kao Leskovčanin i Srbin ne bih imao ništa protiv da se budući centralni trg u Leskovcu (čiju je izgradnju za ovu jesen najavio gradonačelnik Goran Cvetanović), nazove po Đurđu Kastriotu Skender-begu. Zato mi i nije jasno zbog čega se bujanovački Srbi ne slažu sa ovim predlogom? Takođe mi nije jasno ni šta to bujanovački Šiptari zameraju Crnom Đorđiju?
Osnovno što bi stanovnici Bujanovca, bez obzira na njihovu nacionalnost, morali znati o Đurđu Kastriotu Skender-begu je da je on u nedostatku pravih osmanlijskih Turaka, dobar deo svog života posle svoje 28. godine proveo u satiranju islamiziranih Arbanasa. I pored toga, iz nekih “čudnih” ali ipak sasvim jasnih razloga, Šiptari ga smatraju svojim nacionalnim junakom. Oni naravno imaju prava na to, kao što imaju sva prava i da pokušavaju da ga albanizuju. Ali zato Srbi, nevažno da li su bujanovački ili beogradski, nemaju nikakva prava da ga svojim ćutanjem i svojim glupim i nerazumnim potezima dodatno rasrbljuju.
– Otac Đurđa Kastriota Skender-bega se zvao Jovan, a majka Vojislava (sinovica Vuka Brankovića). Imena njegove rođene braće su Staniša, Repoš i Kostadin, a sestara Mara (udata Crnojević), Jelena, Angelina, Vlajka i Mamica. Đurađ Kastriot Skender-beg je bio jedan od najvećih onovremenih boraca za “krst časni i slobodu zlatnu”. Umro je kao pravoslavni hrišćanin. I kao što su njegov otac Jovan i brat Repoš kao srpski monasi sahranjeni na Hilandaru, tako ni Đurađ Kastriot Skender-beg u svojim venama nije imao ni jednu jedinu kap šiptarske krvi! To se međutim za vožda Karađorđa, kome se deda po ocu zvao Đin Maraš Keljmendi, svakako ne može reći. Ali ne bih da ovom prilikom otvaram srpsko-šiptarsku, istorijsku pandorinu kutiju, niti bih da čačkam po krvnoj slici dinastije Karađorđevića.
Srbi i Šiptari već vekovima žive jedni pored drugih. Istorija za sve to vreme ne pamti neke veće razmirice među njima. Bio je to relativno miran suživot. Jer dok su recimo Srbi zidali Skadar, Šiptari su stočarili po planinama. Obostrano puštanje ozbiljnije količine krvi je otpočelo tek u poslednjih stotinak godina i to uz obilatu asistenciju raznih “trećih” strana. Ipak, na osnovu nepristrasnih izvora mora se priznati istorijski fakat da jedan od ova dva naroda nema svoju državotvornu istoriju i da je zato prinuđen da je “pozajmljuje” od onih koji je imaju na pretek. Drugi od ova dva naroda oduvek pati od ozbiljne nacionalno-istorijske demencije i nemušto se odriče svega onoga što mu je zaostalo po komšiluku. Za Srbe i Šiptare je sasvim nevažno ko je ko u ovom isprepletanom odnosu. Jer ne zna se šta je gore? Da li da uopšte nemaš svoje pa posežeš za tuđim, ili da se olako odričeš onoga što je samo i jedno tvoje?
Ova pitanja u ovom trenutku ni Srbima ni Šiptarima nimalo nisu važna. Ono što im je veoma važno je recimo da li je Karađorđeva šnicla ukusnija od Skenderbegove i obrnuto? Pri tom ni jedne ni druge ne zanima činjenica da se oba ova specijaliteta pripremaju po apsolutno istovetnom receptu!?
A ono što bi bujanovačkim Srbima i Šiptarima ipak MORALO da bude najvažnije je nepobitna činjenica da Bujanovac pripada svim njegovim stanovnicima, bez obzira na njihovu nacionalnu ili versku pripadnost.
Zato ja zbog “mira u Bujanovačkoj kući” predlažem “srednje” rešenje. U situaciji u kojoj ni jedna od suprotstavljenih strana ne želi da zna šta je zaista njeno a šta nije, neka trg ponese ime koje više ne nosi ni jedan jedini trg na svetu. Neka bude trg onoga što je nekada bilo i što nažalost više biti neće!
Neka bude TRG BORE I RAMIZA! 😀