Andrija Manić, jedini leskovčanin koji se aktivno bavi obaranjem ruke

LESKOVAC

Koliko puta ste do sada imali prilike da sa nekim prijateljem rešite dilemu ko je snažniji obarajući ruke? Na tom duelu bi se obično sve i završilo. Pre par decenija (1987.) je Silvester Stalone u filmu „Na vrhu“ glumio vozača šlepera koji se sprema za prvenstvo u obaranju ruku. Sve ovo zna i Andrija Manić, jedini Leskovčanin koji se aktivno bavi ovim sportom. Rođen je 1998., trenutno studira i biće strukovni fizioterapeut.

„Ja sam uvek voleo fizičke borbe. Bavio sam se džudoom, karateom, trenirao i košarku…“ priseća se Andrija. „Od kad znam za sebe ja sam vežbao, malo u teretani, malo kući… U školi sam često s drugovima obarao ruke, stalno pobeđivao i, pošto sam shvatio da mi dobro ide, okupio sam društvo iz ulice i stalno smo vežbali. Oni nisu bili za to da treniraju, ali su želeli da mi pomognu.“

Interesovanje za ovaj sport je još više pospešio Jutjub kanal i internet.

„Pratio sam dešavanja u Americi, Rusiji, pratio sam šampione u ovome, a onda mi je palo na pamet da proverim da li tako nešto postoji u Srbiji. Saznao sam da u Šapcu postoji turnir i prošle godine sam otišao i učestvovao. To mi je bilo i da prvi put dođem u dodir sa, recimo, profesionalnijim odnosom ka obaranju ruke, video sam i osetio sto gde se odvija takmičenje… Bio sam četvrti, što je meni bilo neverovatno. Ali, da nije to bila slučajnost, pokazuje ovogodišnji rezultat, kada sam bio treći. Inače, na turniru su učestovali i takmičari iz Makedonije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine.“

Kao i u još nekim borilačkim sportovima, i ovde postoje kategorije. Takmičari su podeljeni po težini, kategorije su od 60-70, 70-80, 80-90, 90-100 i 100+.

„Ja sam trenutno u kategoriji 80-90 kilograma i tu je najbrojnija konkurencija. Na kraju takmičenja pobednici u kategorijama se bore međusobno za apsolutnog pobednika. Ono što je interesantno i neshvatljivo na prvi pogled je da se neretko dešava i da neko iz lakše kategorije pobedi nekog iz teže. I u ovom sportu tehnika i brzina igraju bitnu ulogu, nije sve samo u snazi. Gledao sam to više puta, mogu da kažem da „žilaviji“ pobeđuju. Borbe obično traju 5-6 sekundi, ali može i da se oduži. Svetski rekord je nešto preko tri minuta… Imao sma prilike da ove godine u Šapcu gledam borbu koja je trajala skoro tri minuta i to se desilo tokom borbe za apsolutnog pobednika. Razlika između takmičara je bila dve kategorije, što potvrđuje upravo ono što sam i rekao da „sirova“ snaga nije presudna.“

U Srbiji postoje klubovi koji se bave obaranjem ruku i to u Šapcu, Beogradu, Svrljig, Niš…

„U kontaktu sam sa nekim ljudima, ali realno, da putujem i Niš svaki dan zbog treninga… Naporno je to… Bilo bi mnogo bolje da postoji klub u Leskovcu. Ovako treniram sam i uz pomoć prijatelja. U svom dvorištu sam napravio sto i potrebne rekvizite. Svo znanje sam pokupio sa interneta i mislim da je najbolji način za treninge sama borba. Imaš sto, imaš protivnika i vežbajte. Na žalost, ovde nemam s kim da treniram, odnosno svi oni s kojima sam trenirao su se povredili, pa je tu nastao problem. Gde je sport tu su, na žalost, i povrede. Ovde može da se dobije tzv. teniski lakat, zatim rupture mišića… Naravno, postoji tehnika kojom se te povrede sprečavaju i sve je to stvar uvežbanosti.“

Pored nekoliko turnira postoji i Prvenstvo Srbije u obaranju ruke. Domaćin ovogodišnjeg turnira je Beograd, ali Andrija zbog privatnih obaveza neće moći da učestvuje.

„Žao mi je zbog toga, ali šta da se radi. Biće dana i za to. Meni je drago da se, koliko mogu da vidim, ovaj sport sve više omasovljuje. Mislim da tome doprinosi i marketing koji imaju takmičari iz Amerike i Evrope.“

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare