Sava Dimitrijević : Sećanje koje nije prekrečilo vreme

LESKOVAC

Negde u leto 2003. godine, iza podneva,  na prostranoj terasi, sa zadnje strane kuće, razgovarao sam sa Radmilom Stojanović, ćerkom Dimitrija Stankovića, poznatog kao Mice Boka, trgovca u Starom Leskovcu. Ispred nas štrči  dimnjak  nekadašnje Vlajčićeve sapunare sa urušenim zgradama u kojima se nekada proizvodio sapun i drugi kozmetički proizvodi.  Ali,  iza sećanja o Vlajčićima,   razgovor je ubrzo skrenuo na priču iz onih godina kada su ,,oslobodioci'' koristili podrume leskovačkih palata kao zatvore Ozne u kojima su čamili i mučeni ,,narodni neprijatelji'' i ,,stranim plaćenici''  čekajući  suđenje pred vojnim i ,,narodnim sudom''. 
 Ta sudbina podruma  koje je Ozna koristila kao zatvor'' nije mimoišla ni prostrani podrum kuće Mice Boke koji se prostire dužinom cele kuće. Dok sam slušao kako o tome i tim danima priča ćerka Mice Boke Radmila Stojanović, supruga sudije Jordana Stojanovića, zvanog Sirće,  odjednom sam se setio jednog drugog susreta ispred kuće na uglu ulice Vojvode Mišića i ulice Radoja Domanovića. Dok sam čekao da prođu vozila da bih prešao preko ulice odjednom je kraj mene zastao slučajan prolaznik, pokazao na palatu i rekao: 
 - Je l ti znaš, prijatelju, šta se odmah iza rata događalo u ovoj zgradi.? 
 Bez da sačeka da mu išta odgovorim nastavio je: 
 - Na spratu u ovoj zgradi smo stanovali kao učenici  zanatske škole... U podrum smo po noći  odlazili u kada imamo potrebu.. Ali, kada smo preko dana  videli da su   zidovi podruma išarani porukama ispisane krvlju od ljudi koji su tu bili u zatvoru Ozne -  uplašili smo se i više nismo silazili u podrum već smo od straha od krvavih poruka odlazili iza zgrade...

  Radmila Stojanović, ćerka Dimitrija Stankovića, zvanot Mice Boka,  seća se onoga što se u njihovoj kući događalo odmah iza rata. 
-  Posle oslobođenja ovde u našoj kući prvo su bili partizani – bio je Stojan Đokić, pa je bio Stole Milenković, Pera iz Kosančića, pa Vlada Mitić.. Njihove kancelarije bile su  u prednjem delu kuće do ulice… Posle su oni otišli preko puta - u kuću Milana Vlajčića ( kasnije je tu bio Radio Leskovac ), a zatim je ovde došla OZNA...  
  Znam da su zatvorenike  mnogo mučili u podrumu  naše kuće u koju može da se uđe s obe strane -  spreda i s druge strane jer kuća ima dva ulaza. I znam, pozitivno znam,  da su ih mnogo mučili. Znam to jer je u komšiluku bila jedna Hrvatica koja se zvala Viktorija. Ona je došla iz Hrvatske i kaže:
  - Tu je moj momak!
  E, posle se moja majka Zorka  iz Živčetove kuće doselila ovde i kada smo sišli u podrum vidimo: zidovi u  podrumu su svi išarani i po zidovima su bili nacrtani konji i svašta što su zatvorenici  pisali!   Bila su ispisana i neka imena, datumi i  sećam se napisano je  jedno ime - Bora. Da vam kažem – strahota jedna! Pa, pisali su kako su ih mučili po cele noći, kako su ih tukli, kako cele noći nisu spavali ! I moja majka je sve to što ej bilo nacrtano i napisano okrečila – da se ne vidi! Međutim,  i pored krečenja - opet se vidi šta su zatvorenici pisali! Vidi se ispod kreča. A moja majka je to okrečila posle odlaska Ozne. Stražarnica je bila ispred kuće.  
 Vlada Mitić je bio veoma vredan. I moja majka Zorka,žena Mice Boke je govorila Vladi Mitiću: 
 - E, Vlado, Vlado – kao da sam te ja rodila tolko si vredan! 
   Viktorija je sve znala o zatvorenicima. Njen momak se zvao Ivanić i on se kasnije oženio sa drugom devojkom.., 

Moj muž Jordan Stojanović je 1948. godine bio u Prištini kao zamenik javnog tužioca i odatle je dobio premeštaj u Niš. Posle je dobio premeštaj za Lebane, zatim je premešten u Crnu Travu. I govorili su mu valjda u šali:
– Kd nisi došo u partizane ti sad da ideš – u premeštaj!
Kada su 1944. todine partizani došli u Leskovac onda je cela porodica Mike Boke oterana u kuću doktora Živče Popovića. Tamo smo stanovali, a ovde u našu kuću došli su partizani. Posle kada je OZNA otišla u našu kuću su došli oficiri partizani i stanovali su u deo kuće do ulice. Tu je bio glavni Đuro zvani Četnik, komandant grada, pa je stanovao neki oficir Ranković, a onda smo se mi vratili u našu kuću i stanovali smo u suturenu. U suturenu je bio patos, a u podrumu je bio betonski pod s tim što se iz suturena kroz vrata ulazilo u podrum i iz podruma usuturen. U podrumu su bili zatvorenici i tu su ih mučili. U suturenu su u prednjem delu do ulice verovatno bili stražari, a gore na spratu kancelarije. Taj Pera iz Kosančića bio je visok, a u podrum gde su bili zatvorenici ulazili su svi!
U našu kuću priređivali su igranke. Mi smo mnogo lepo pevale ja i moja sestra Živka. I Stole Milenković pita moju majku Zorku- možemo li sestra i ja da dođemo da pevamo! A moja majka kaže:
-Samo da bude pošteno! Samo pošteno da bude!
Na tu igranku dolazio je i Dobri Aranđelović, videla sam ga. Ta igranka je bila u delu kuće do ulice.
I ja i moja sestra Živka odemo i pevamo – ona vodi, a ja je pratim. Pevale smo partizanske pesme:
Samo napred i vi stari
Mi smo vaši
Mi smo vaši sinovi..
Samo napred i vi stari…
I dok mi pevamo oni igraju i pevaju.. I sestra i ja hoćemo opet da dođemo na igranku, ali majka ne daje i kaže:

  • Će se izbrukate! Ne može!
    Sava Dimitijević
Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare