LESKOVAC
S obzirom da smo davno apsolvirali da život piše romane, ajde sada da
ustanovimo da taj isti problematičan period između ćapćanja i Špitalja piše i kratke
priče; elem, nagrada koju danas primam prva je nagrada koju dobijam u Leskovcu
posle 36 godina, te je moja apstinencija od zavičajnih počasti bila skoro pa na
pragu hvatanja uslova za penziju. Da li je neko drugi kriv za to? Naravno da
nije, isključivi „krivac“ je moja dobitna kombinacija urođene lenjosti i brižljivo
negovane arogancije koja je – posle dobijanja svih mogućih nagrada u srednjoj
školi za priču, poeziju i eseje – jedno dvajes godina ne baš mudro ćutala, a
zatim se bavila svim i svačim ( pod „svim“ podrazumevam pola tuceta romana a
pod „svačim“ skoro toliko i njihovih prevoda).
Naravoučenije mlađim kolegama? Budite lenji i nadobudni, dame i gospodo, talenat
se ionako uvek lepi za arogantne lenštine. Uz jednu sitnicu: ostanite svoji,
svoji i ničiji više.
Ajde sad da se malo i uozbiljim, red je. Dakle, odluka ovogodišnjeg žirija
donekle demantuje tvrdnju da „niko nije prorok u svom selu“; ne zbog termina
„selo“, moj i vaš Leskovac je odavno postao duhovna selendra koju od milošte
zovu „čekaonica za smrt“; niti zbog mogućeg prorokovanja: nema ničeg
proročanskog u pisanju, tu su šoljica kafe, čaša viskija ili vina, cigarete,
upaljač i piksla, papir i olovka ili ekran i tastatura kompjutera. Odgovor je
mnogo jednostavniji: ovu cenjenu nagradu već su zasluženo dobila dvojica meni dragih
sugrađana, Predrag Stanković i Luka Stojanović, pa moje ovogodišnje lovorike
dođu kao istorijski treći put; ono kad i sam
Bog pomaže.
Međutim, a to je mnogo bitnije, ovogodišnja odluka pokazuje još nešto; za nagradu koja postaje sve važnija u srpskoj književnosti, potrebne su tri hrabre dame koje neguju uspomenu na dobrog pisca i njima najdražu osobu, troje vrednih članica i članova žirija spremnih da čitaju bukvalno sve i svašta (nisu pisci cvećke, a skribomanija je još uvek neizlečiva boljka), i publika (njen tačan broj ne zna ni onaj Bog od malopre), Vaša Veličanstva spremna da gledaju, slušaju, čitaju; naravno one odabrane.
Ništa više.
Ali i ništa manje od toga.
Sasa Stojanović
Ko je Vukasin Conic?
Svoj ! Uvek dosledan . Skribomani i ostali koji ne mogu da se vide ni od tvoje senke ,jedino mogu da hejtuju i sebe time još više unize.
Bravo Saša!
da se rikne 🙂
Ej, Charlie, koju si to nagradu dobio? Nigde ne piše, a doduše niko ni ne piše o tome, nego si seo sam. Pa, dobro, nagrada je nagrada, a tvoja mora da je markizetna, jer si je 36 godina čekao. Da ne beše tih čitačomanki o kojima besediš, možda se tebe ni ovoga puta ne bi setili. Ali, blago si ga tebi, penzija je blizu, pa će i druga polovina tuceta vrhunske proze, a ne ko ovi scribomani što pre tebe dobiše nagradu koja postaje sve važnija u srpskoj književnosti.
Kad ne beše NIN-ova, dobra je i ova, kažeš, leskovačka, mada, u ono krvosledničko vreme ljudi su pred penziju dobijali zlatan sat!
U svakom slučaju, kad toliko voliš, nek ti je sa srećom i ta nagrada koju si, daklem, dobio!
Umesto pročitane udvoričke “poezije” na kraju tvog obraćanja, bolje bi bilo da si izrekao jedno iskreno i direktno hvala “Marini Ivanovnoj Cvetajevoj”, jer bez NJE bi ovo bio samo još jedan u nizu tvojih nepročitanih laureatskih govora.
“I ništa više.
Ali i ništa manje od toga.”
Zar ne?
Us..ću se od ovog čoveka
Uvek nosi sobom parce artije, ne mož da popamti dvaes recenica a i ako prigusti.