LESKOVAC
Milica Lukšor iz „Roze“ udruženja za radna prava žena iz Zrenjanina u razgovoru za Regionalnu informativnu agenciju JUGpress kaže da je radno nasilje nad ženama prisutno u značajnoj meri i da se o njemu ne govori dovoljno.
„Mi smo u Leskovcu izvele performans koji se zove „Zajedno do dostojanstvenog rada“, a koji je napravljen od priča žena koje smo do sada u radu prikupili u „Rozi“ i iz naše publikacije „Žene govore“ koje je izdato pre dve godine. To su priče žene radnica o različitim vrstama nasilja, eksploatacije, mobinga, diskriminacije na radnom mestu, i sve one su sa nama podelile svoje priče, ali mi čuvamo njihvou tajnost. Međutim, bitno nam je da te priče izađu u javnost i zbog toga je ovaj performans danas u Leskovcu.
JUGpress : Nedavno smo radili jedan medijski projekat koji se zapravo tiče mobinga i tada smo i mi saznali da je mnogo više žena mobingovano nego muškaraca, ali da mnogi prosto ne znaju svoja zakonska prava ili nemaju podršku da se upuste u sudske procese.
ML: Ne samo da se ne usuđuju da krenu u sudske procese koji traju jako dugo, nekad mogu trajati do 8, čak znamo i za slučaj od 11 godina koliko se jedna žena sudila! Problem je što žene trpe pritisak i okviru porodica, pa i zbog toga ćute. Mnogim porodicama je prihod koji žene donose veoma bitan zato što mnoge porodice u današnje vreme imaju samo tu ženu zaposlenu. Veliki problem su samohrane majke koje se uopšte ne usuđuju da pričaju o problemima koje imaju na radnom mestu, već ćute i trpe. Problem tog nepoznavanja kome se i kako obratiti mi rešavamo tako što izdajemo publikacije, delimo flajere, pokušavamo da se ženama što više obraćamo na jednostavan način da bi shvatile da postoji način da se izbore za svoja prava. I danas smo donele nekoliko brošurica sa temom šta i kad žena treba da uradi ako je na bilo koji način diskriminasana, mobingovana, eksploatisana, kome se prvo obraća, šta kaže Zakon o radu, šta kažu neki drugi zakoni… Imamo pravnu savetnicu koja ne radi za naše udruženje, jer je naše udruženje malo i na žalost nema dovoljno sredstava da bi moglo ženama da obezbedi besplatnu pravnu pomoć, već je to savetnica u jednom drugom udruženju koja daje besplatne pravne savete i trudimo se da te žene povezujemo sa njom da abi ih ona uputila i da bi im pomogla. Ceo ovaj performans je, u stvari, naša želja da sve te žene koje su na bilo koji način potlačene shvate da nisu same, da bi se izborile, jer jedna žena ne može ništa sama da uradi, mora imati podršku. Vrlo je malo udriženja koja se bave podrškom žena koje su radnice i želimo da znaju da postoji jedno takvo udruženje kao što je „Roza“ i da nam se uvek mogu obratiti.
JUGpress: Kakva su Vaša iskustva u Srbiji? Političarima su puna usta rodne ravnopravnosti, zaštite ljudi, ali kada malo zagrebete zapravo vidite da ništa toga se u praksi ne sprovori. Koliko su državni organi spremni da zaštite i pomognu ženama koje trpe na različite načine, pa i ovo radno nasilje?
ML: Vrlo retko su spremni da pomognu. Naši zakoni, bez obzira što nisu savršeni, imaju neka dobra rešenja. Međutiom, i tako dobra rešenja poslodavci svakodnevno krše, a država se ne trudi da stane iza tih žena, i da im pomogne, da ih ojača na bilo koji način, bilo to edukacijama, bilo pritiscima na poslodavce da ne rade stvari koje će ugroziti ženu na radnom mestu. Veoma je teško ubediti neku ženu da uopšte krene u neki postupak, a onda kada naiđe na silne prepreke koji je na tom putu čekaju, da recimo sudski postupci traju 3-8 godina, da mogu trpeti neke pritiske okoline, da zbog toga što su se pobunile možda neće dobiti posao na drugom radnom mestu jer će poslodavac reći da se ta žena buni, a njemu ne treba takva u kolektivu… Dakle, ceo sistem počiva na tome da žene ćute, institucije ništa ne rade, država ništa ne radi i poslodavci to koriste.
JUGpress : S druge strane počinje da se u javnosti govori u političarima koji apsolutno primenjuju seksualno uznemiravanje, nasilje, koje može čak da se svrsta u vrstu mobinga nad zaposlenim ženama, ili je to preduslov ako neka žena uopšter želi da dobije posao.
ML: Mi znamo za nekoliko takvih slučajeva, ali te žene koje su preživele seksualno nasilje su još više „ubijene“, nekako su dole, pri dnu i jako ih je teško izvući da to ispričaju. Žena koja je trpela neku vrstu nasilja u smislu diskriminacije ako je, recimo Romkinja, nju ćete možda i ubediti da se žali, ali žena koja je pretrpela seksualno nasilje ne želi da se o tome priča. Na žalost, ona to doživljava kao svoju ličnu sramotu, ne shvata da je to sramota onoga koji je prisilio na to. Dakle, to je nešto što treba da radimo svi, da počnemo od svojih prijateljica, svojih majki, rođaka, sestara, to je taj prvi krug koji bi mogao pomoći ženama da javno progovore.