Populizam i postfašizam

BEOGRAD
(Peščanik)

Tokom nedavne posete Britaniji našao sam se sa nekim prijateljima koji su mi rekli da im je kampanja za brexit ličila na antisemitske kampanje u Evropi 30-ih godina prošlog veka, posebno u nacističkoj Nemačkoj. U kampanji za brexit Evropska unija je kao žrtveni jarac bila okrivljena za sve loše u Britaniji. Ovo poređenje je na mene ostavilo jak utisak.

Kada sam se vratio u Budimpeštu uzeo sam taksi od aerodroma do kuće. Vozač u dobrim kolima i elegantnom odelu rekao mi je da je nepokolebljivi branilac bele rase, koja ne bi smela da se meša s drugim rasama, jer moramo očuvati rasnu čistotu Mađarske. Objasnio mi je da spoljni faktori iz Kine i zapadne Evrope žele da unište Mađare mešajući ih s drugim rasama. Izričito je upotrebio reč fajvédő, koju su koristili mađarski rasisti 30-ih godina prošlog veka. Takođe mi je rekao da svi “izmi” (liberalizam, feminizam itd) potiču iz zapadne Evrope i da su to destruktivne ideologije.

Ovo je iskustvo koje se ponavlja: kad god sletim iz inostranstva dočeka me otvoreni rasizam mađarskih taksista. Ovog poslednjeg sam upitao u čemu je razlika između njega i nekadašnjih fašista. Da li je čuo za mađarskog fašistu Endrea Bajcsy-Zsilinszkyog, koji se zalagao za “očuvanje rasne čistote” Mađarske između dva svetska rata? Da li zna da su ga nacisti posle ipak ubili, jer je promenio mišljenje, priznao da je nemoralno ubijati Jevreje i čak pokušao da ih spasava? Ovaj taksista nije znao ništa o tome.

U poslednje vreme se pitam zašto naučni radovi, baš kao i moj taksista, previđaju sličnosti između savremenih tendencija i njihovih istorijskih uzora. Teoretičari su najpre tvrdili da nova krajnja desnica nema nikakve veze sa starim fašizmom: blaža je i ne zadire u temelje naših društava. Oni ublažavaju izraze za te fenomene: prvo su govorili o krajnjoj desnici, pa o ekstremnoj i radikalnoj desnici (kakav besmislen izraz), a od nedavno govore o populizmu. Ova podvala zasnovana na zloupotrebi naučnog objektivizma je sasvim prevladala u Evropi.

Reč “populizam” je korisna jer ne podrazumeva moralnu ocenu. Kada kažete „demagogija krajnje desnice“ ili „fašistička politika“ ukazujete na nešto opasno, ekstremno i šaljete poziv na uzbunu. Populizam je mnogo neutralniji. Istorijski gledano, ovaj izraz opisuje političke struje koje građane uključuju u odlučivanje, umesto da ih otuđuju od učešća u životu zajednice i napadaju zbog njihovih stavova ili rase. Ali danas je takva upotreba ovog pojma skrajnuta. Ako pogledamo današnje tumače populizma, kao što je Cas Mudde, videćemo koliko je njihov model izveštačen i nestabilan: populizam je tu nekakva tehnika vladanja koja podrazumeva antielitizam, visoki nivo emocija, primese nacionalizma i etnicizma, verovatno i rasizma, ali koja ostaje van ideologije. Neki vodeći teoretičari populizma, kao što je Jan-Werner Müller, i Carla Schmitta nazivaju populistom. Schmitt je bio nacistički teoretičar i ideolog, predsednik Nacional-socijalističkog udruženja pravnika, urednik nacističkog časopisa Deutsche Juristen-Zeitung. Njegova naučna aktivnost, naročito podela društva na prijatelje i neprijatelje (mi-oni), njegovo antiliberalističko (zapravo antipluralističko) stanovište, njegovo shvatanje političke moći i vladavine pomoću vanrednog stanja učinilo ga je prorokom nacističke ideologije (“glavnim pravnikom Trećeg Rajha”). I sad je on samo populista?

Čini mi se da je nauka ovde sasvim zastranila. Ovakvo shvatanje populizma je čista demagogija. Ako je neka partija šovinistička, rasistička, paranoična, antielitistička, mačistička, ako širi mržnju prema manjinama i u njima traži žrtvenog jarca – to izlazi van normalnog demokratskog toka stvari. U mojoj zemlji takve partije uništavaju demokratiju, evoluiraju u izbornu autokratiju, poludiktaturu, ukidaju demokratske mehanizme kontrole (checks and balances) i fer izbore. Vladajuća partija Fides zasniva svoju vlast na socijalnoj psihologiji komunističkog režima, koji ju je preuzeo od nacista i Horthyjevog režima. Mnoge slične partije služe se demokratskom mimikrijom da bi prikrile svoju duboku antidemokratičnost. Jasno je šta bi mnoge od njih radile kada bi došle na vlast. Ti ljudi ne veruju u demokratiju i njene osnovne vrednosti poput pluralizma i jednakosti, gde se svaki čovek procenjuje po svojim zaslugama. Većina tih partija zasnovana je na istim anti-prosvetiteljskim stavovima iz koji je iznikao istorijski fašizam.

Zato je manipulacija populizmom veoma opasna. Ako sličnim pojavama neprekidno dajemo nova imena, udaljavamo ih od njihovih istorijskih uzora. Na YouTubeu vredi pogledati rane govore Mussolinija i Hitlera – gotovo da nema razlike između njih i na primer govora Viktora Orbána. Kako kaže Nigel Copsy u najboljem tekstu koji sam čitao o ovom problemu: “Radikalni desničarski populizam (ako želimo da ostanemo pri ovoj oznaci) postao je – u velikoj meri pod uticajem neo-fašističkih teoretičara – sofisticiraniji, posebno u pogledu usvajanja etno-pluralističkog diskursa.”

Teoretičari treba da odustanu od smišljanja novih izraza i banalizovanja opasnosti: ekstremna desnica počinila je više od 23.000 zločina u Nemačkoj samo prošle godine, napadnuto je oko 900 centara za azil, u 1.313 slučajeva fizičkih napada nanesene su telesne povrede, a zabeleženo je i 18 pokušaja ubistva. A takozvane populističke partije poput Alternative za Nemačku (AfD) stvaraju atmosferu u društvu u kojima je mržnja opravdana. Naravno, ove političke struje verovatno ne vode razvoju fašističkih režima u zemljama Evrope. Ali Paul Krugman opominje: “Možda nećemo krenuti istim putem – da li smo sigurni u to? – ali je uveliko u toku razgradnja demokratije iza maske njene pojavnosti.”

Uveren sam da većina pomenutih partija pripada post-fašističkom taboru. Roger Griffin je napisao predgovor za odlicnu knjigu Tamira Bar-Ona Where have all the Fascists Gone? (Gde su nestali svi fašisti?). On tu kaže da je post-fašizam kao ada na reci: ne doseže obalu fašizma, ali napušta maticu konzervativizma. Meni se čini da su te partije više kao čamci na toj reci: kreću se između fašizma i konzervativizma i povremeno pristaju na obe obale. Koriste sve emocionalne manipulacije kao i njihovi istorijski prethodnici sa obe strane. Možemo se suprotstaviti porastu mržnje u Evropi samo ako ne zamišljamo da su naša društva potpuno drugačija od nekadašnjih ili da su partije koje šire mržnju potpuno drugačije od nekadašnjih partija sa sličnim ideologijama.

Konačno, slažem se i sa autorima kao što je Marco d’Eramo, koji tvrde da se izraz populizam ponekad koristi da opiše političke opcije poput pokreta Pet zvezdica u Italiji koji prosto pokušava da izgura svoj socijalno-demokratski program, pa njih ne treba mešati sa partijama iz post-fašističkog tabora. Kao što D’Eramo kaže: “Želite zdravstvenu zaštitu za sve? Vi ste populista. Želite da vam se penzija usklađuje sa inflacijom? Kakva gomila populista! Želite da vaša deca pohađaju univerzitet a da ne otplaćuju dug celog života? Znao sam da ste prikriveni populista.”

Njegovo stanovište takođe pokazuje zašto izraz “populizam” ne treba koristiti za agresivne desničarske pokrete, jer oni su nešto mnogo drugačije i daleko gore od toga.

Tamas Dezso Ziegler, Social Europe

Prevela Lucy Stevens

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare