LESKOVAC
Kada se pođe stari turskim putem prema jugu iz pravca Beograda, drum vodi kroz nepregledne šume, tako da se sunce viđa u prekidima, krošnje kidaju nebo na nepravilne delove, pa putnik vrlo često gubi osećaj za vreme u polutami drevnog drveća. Ako se nastavi tom utabanom stazom dalje, nakon nekoliko nedelja hoda, kroz beskrajne šume centralnog dela Pašaluka, dolazi se do osrednje reke, koja teče ka svom ušću kod neke omalene varoši. Ta reka, ne preterano široka, skuplja svu vodu sa južnih planina: muljevitog dna i peskovite obale, tu raja napaja stoku, a sa obale se često uzima kamenje za turske konake, kojih u novijim danima nema toliko kao u starini. Prateći njen tok, putnik može da vidi da tekuća voda razdvaja brda, šireći dolinu i stvarajući veliko polje. Nešto severnije leži jako utvrđenje i mesto gde se desiše velike bitke u ustancima iz ne tako davnih dana, ali Niš ne beše krajnji cilj putnika i njegovog vernog saputnika- elegantnog crnog konja sa belim šarama oko očiju.
Zbog toga nastaviše dalje, uzvodno uz Moravu, kroz dolinu koja predstavlja ulaz u potkovičastu kotlinu – ova u davna vremena beše ogranak nekog drevnog mora, ali sada u njoj ne beše velikih stajaćih voda. Putniku bogami dobro dođe čistina oivičene ravnice, nakon višenedeljnog puta, tokom kog je iza sebe ostavio velike šume. Negde ispred njega, nakon što je pregazio jednu od nekoliko plitkih reka, po svemu sudeći, pritoku Morave, u njegov vidokrug se javi nagoveštaj neke turske kasabe. U centralnom delu kotline, u senci nevelikog brda, beše smeštena varoš. Putnik nastavi svojim putem, uputi se ulazu u kasabu, oprezan i nenametljiv, i potraži kakav konak da bi noćas počinuo i štalu da bi mu se konj napojio i odmorio. Nađe smeštaj, pojede skromnu večeru, popi čašu vina i tu noć prespava na slamenoj prostirci, u prohladnoj sobi, na škriputavom podu oskudne varoške krčme.
Sledećeg jutra, nakon što se opasa i napi hladnom, bunarskom vodom, krenu zemljanim putevima, kroz srce kasabe, u nameri da varoš bolje upozna, i da impresije o tome zapiše, što beše i razlog njegovog dolaska u ovaj deo Srbije.
-Leskovac s kraja 18. i početka 19. veka beše administrativni centar Leskovačkog pašaluka, koji kao takav obuhvataše čitavu teritoriju negdašnjeg Aladži-Hisar sandžaka. Kroz naš grad, tada tursku kasabu, prođoše brojni putopisci i istraživači, a zbog nekih od njih, mi danas raspolažemo okvirnim podacima o broju stanovnika i načinu života u samoj varoši u ta davna vremena.
Tako francuski geograf Ami Boue, koji je Leskovac posetio 1837., beleži da grad ima oko 3000 kuća, od toga 2 400 srpskih, 500 turskih i nešto romskih i jevrejskih. Procenio je da u Leskovcu živi oko 15 000 žitelja. U godinama nakon posete Francuza, naš grad je posetio još jedan istraživač stranog porekla. Na svom proputovanju po južnoj Srbiji, tokom kojeg je posetio i Niš i Vranje, Voringtona Smita, engleskog putopisca, put nanese i u Leskovac.
On navodi podatak da u Leskovcu živi 12 000 stanovnika, a sličnu procenu iznosi i Robert Ciprijan 1844. godine.
Prema jednoj drugoj proceni, koju je izvršila Vrhovna komanda otprilike u vreme oslobođenja od Turaka, popisano je nešto manje od 2000 srpskih kuća, po pedeset turskih i romskih i tridesetak jevrejskih domaćinstava. U Leskovcu je živelo 3532 muških i 4799 ženskih stanovnika. U istim beleškama nalazimo da je 1875. godine, leskovački srez imao 78 sela, sa 3095 kuća i 22 042 stanovnika.
Na osnovu ovih zapisa, vidimo da su procene različite, ali ono što nije sporno, to je da su većinu stanovništva činili Srbi, i da je pored hrišćana, postojao određeni broj Turaka, Grka i Cincara.
Što se tiče samog izgleda grada, postoje oprečni podaci- po jednima, Leskovac je bio skladno uređen, prijatne fizionomije osrednjeg gradića u orijentalnom duhu, dok po drugima, naselje je bilo prepuno prljavštine, neuglednih kuća i blatnjavih ulica. Istina je, verovatno, negde na sredini. Način življenja je bio uslovljen pripadnosti društvenom sloju. Veći deo hrišćanskog stanovništva je živeo u prizemnim kućama od dasaka i blata: osnovu zidne konstrukcije je činilo drvo i pruće, na koje se lepilo blato, koje se tu sušilo i malterisalo. Tavanica je bila napravljena od tesanih dasaka, preko kojih se stavljao sloj blata i slame, a krov je bio prekriven ćeremidom. To su bile takozvane čatmare. Neke od kuća su pravljene i od “tugli”, odnosno cigli od blata mešane sa slamom, koje su formirane tako što se ta smeša blata i slame stavljala u posebne kalupe. Pod u ovakvim kućama je uglavnom bio od nabijene zemlje, i ponekad, od dasaka.
Pored sirotinjskih kuća, kojih je, naravno bilo više, postojale su i one u kojima su živeli bogati Turci, ili kakve čorbadžije- dobrostojeći Srbi i Grci. One su bile izgrađene u skladu sa dominatnim orijentalnim duhom, i stilom gradnje koji će preovlađivati sve dok ne bude nadvladan vetrovima industrijske transformacije, koja će uslediti na kraju 19. veka. Čorbadžije su tek od sredine 19. veka počele da prave ovakve kuće, jer je od tada turski zulum počeo da jenjava. Kao fosile tog vremena, danas navodimo Šop Đokićevu kuću i kuću Bore Dimitrijevića Piksle.
Disperzija hrišćanskih i turskih kuća je bila uslovljena pozicijom na lestvici moći: Turci, kao dominantni sloj, stanovali su od Masarikovog trga prema Hisaru- Hisar je imao izrazito turske elemente, ne samo u stilu gradnje, već i u udelu stanovnika. U Sat Mali, koja je obuhvatala teritoriju od Hisara do Veternice je živelo čisto tursko stanovništvo.
U centralnim delovima grada, na desnoj obali Veternice su stanovali najviđeniji Turci, a kao kapitalni primerak gradnje u ovom delu grada se navodi Šašit-pašin saraj, mesto življenja bogate turske porodice: beše to pedesetak koraka duga zgrada, sa zasebnim krilima za pašine žene, sa jedne strane, i za “selamluk” sa druge. Između ova dva krila se nalazio se dugačak srednji deo, sa širokim, otvorenim čardakom i velikim stepenicama sa obe strane, i tu su se nalazile prostorije suda i uprave.
Bogatiji Srbi su živeli u današnjem centru grada, otprilike u oblastima gde su Šop Đokićeva i Pikslina kuća, a pored Srba, tu su živeli i imućni Cincari i Grci. Siromašniji hrišćani su živeli u Taban Mali (od pijace na Niškoj ulici u pravcu Čifluk Mire), u Drkinim Vrbama, što je današnje naselje Solidarnost, od Crkvene male prema pruzi i od Masarikovog trga na istok. Romi su u to vreme živeli u Murdža mali.
Velike promene su se desile nakon 1877., kada je grad oslobođen od turske vlasti. Odlaskom Turaka, logično, dolazi do smanjenja broja stanovnika, ali i do odstranjivanja onoga što je bilo njihovo nasleđe: Leskovčani ruše amame i džamije, proširuju dotadašnje tesne ulice i umesto karakterističnih, visokih ograda, grade one niže, od drveta i drugih materijala. Odlazak Turaka je uzrokovao da i veliki broj Jevreja napusti grad, tako da je njihov uticaj u poslovnim krugovima značajno opao na kraju 19. i početkom 20. veka.
Što se tiče svakodnevice žitelja ondašnje leskovačke kasabe, ona je bila diktirana, za najveći broj ljudi, nestašicom i siromaštvom. Niži slojevi su po pravilu bili više gladni nego siti, sirotinja je konzumirala kukuruzni hleb, crni i beli luk, kupus, kravlji sir, surutku, a samo ponekad, meso. Oni imućniji, u zavisnosti od vere i kulturoloških karakteristika etničke grupe kojoj pripadaju, su se hranili kvalitetnije, a njihov meni je obuhvatao i đakonije iz drugih podneblja, tako, nije bilo čudno da se u kakvoj gazdinskoj kući spremaju ćevapi, kao tursko jelo, i recimo, gulaš ili sataraš, koji predstavljaju refleksiju mađarskog uticaja.
Loša ishrana je kod većine stanovnika bila jedan od uzroka i neotpornosti na različite bolesti. Zdravstvena nega nije bila na visokom nivou. Nepismenost je takođe bila jedan od hroničnih problema, ne samo leskovačkog, već i srpskog društva, generalno. Podatak koji pronalazimo u beleškama Vrhovne komande, da je u leskovačkoj opštini 1875. godine, bilo samo 90 ljudi koji su znali čitati i pisati, među kojima nije bilo žena, na adekvatan način ilustruje prethodnu konstataciju. Nakon oslobođenja od Turaka, ta situacija je bila nešto bolja, jer je, po istom izvoru, 1882. godine, postojala jedna muška osnovna škola sa 11 nastavnika i 444 učenika. U godinama koje su usledile, dolazi i do osnivanja ženskih škola, pa su razmere ovog problema, koliko-toliko, počele da se smanjuju.
Život naših sugrađana, kao i svih pokorenih naroda, ne beše lak. Od pada Skobaljića, do oslobođenja, više od četiri veka kasnije, generacije i generacije Leskovčana su živele u uslovima komplementarne nesigurnosti: u svakom pogledu, na svakom koraku. Pa ipak, ta vremena prođoše, i dođoše druga, kada Leskovac doseže svoj vrhunac. Možda smo se mi danas vratili na početak tog ciklusa, i možda, ako se uzdamo u istorijsku pravilnost, sledi povratak na ono što sledi na kraju.
Pravo je pitanje da li imamo takav luksuz, pa da se samo oslanjamo na ciklični tok istorije i na zakonitosti koje to nisu. Odgovor je jasan.
Aleksandar Stojanović
Neće biti istoznačnog istorijskog ciklusa. Autor je to dobro naslutio. Prema tzv. “interaktivnoj tezi” Daglasa Norta i Stiva Pejovića jedna zajednica ne može da prodje kroz isti ciklus društvenog razvoja jer se društvena struktura zajednice nepovratno menja sa promenom elemenata strukture.
Hvala za tekst, odličan.