Nešić: Tramvaj bez želja

LESKOVAC

 

Premijera čuvene drame Tenesi Vilijamsa „Tramvaj zvani želja“ (A Streetcar Named Desire) odigrana je u četvrtak 2. juna 2016. god. u 20 časova na sceni leskovačkog pozorišta. Zajedno smo (Tramvaj i ja) došli na svet. Vrsnici smo i ispisnici. Ona (Drama) je ugledala svetlost pozornice 3.12. 1947, a ja 22. 10. iste godine došao na pozornicu života. Prošlo je skoro 68 godina od prve izvedbe na Brodveju, a sada se igra u Leskovcu. Prvi put sam Tenesijev „Tramvaj“ gledao 1974 ili 1975, ne znam tačno, u JDP u Beogradu – još se nije ni rodila leskovačka Blanš. Sevap je da odgledam predstavu i nešto napišem o njoj, jer je film, identičnog naslova, odigrao veliku ulogu u formiranju mladih ljudi svih evropskih država druge polovine dvadesetog veka. Tenesijev Streetcar pisan je odmah posle Drugog svetskog rata, u vremenu jedne od najgorih recesija u Americi, sveopšte finansijske krize: nezaposlenosti, beznađa zbog izgubljenog posla, porasta broja samoubistava, propasti malih firmi i farmi, nestanka srednje klase, nastanku, preko noći, novih bogataša, krize morala, ogromne korupcije, izuzetno lošem radu institucija sistema, pogotovu sudstva i policije; ponovnom razvoju kriminala, prostitucije, alkoholizma, narkomana; ulice većih gradova postale su nesigurne za normalan život (Da li vam ovo zvuči nešto poznato?).

 

Da je Tenesi poznavao današnju Srbiju mnogo lakše bi mu bilo da napiše „Tramvaj“! Ako ovu Vilijamsovu dramu neko treba da, do koske, razume onda smo to mi Leskovčani. Tenesi Vilijams je 1948. godine za „Tramvaj zvani želja“ dobio Pulicerovu nagradu. Brodvejsku predstavu je režirao Elija Kazan, a glavne uloge su odigrali Marlon Brando, Džesika Tendi, Kim Hanter i Karl Malden. Već 1951. godine Elija Kazan je adaptirao i ekranizovao ovu Tenesijevu dramu sa Marlon Brandom, Vivijan Li, Kim Hanter i Karlom Maldenom. Zašto sve ovo pišem, samo polako, objasni ću ako imate strpljenja da i dalje čitate. Lažna puritanska Amerika, a u suštini duboko licemerna i dvolična, sa zgražavanjem je 1947 primila „skandalozno“ obučenog Marlona Branda, koji je, po prvi put, na sceni, na Brodveju, kasnije i na filmu, obukao T-shirt majicu; otada pa do danas najnošeniju mušku majicu. T-shirt majica je kratkih rukava, obično bela pamučna koja je tih godina bila deo donjeg veša, neka vrsta potkošulje. To je u tolikoj meri izazvalo društveni skandal u SAD, da je traženo da se predstava zabrani ili da se Brandov Stenli obuče u neku drugu formu. Međutim, Brandonov Stenli je ostao obučen u tu i takvu majicu, i na brodvejskoj pozornici, i na filmu. Kasnije su takvu istu majicu nosili legendarni heroj mladih Džems Din u filmu „Buntovnik bez razloga“ i, opet, Brando u filmu „Na dokovima Njujorka“, kada dobija Oskara za glavnu mušku ulogu (nosili su je ispod raskopčane kožne jakne).

Nakon tih filmova T-shirt majica, uz džins i kožnu jaknu, postaje nezaobilazni, skoro kao uniforma, odevni predmet mladih ljudi celoga sveta, a pogotovu Evrope i Amerike. I dan danas je T-shirt majica neizostavan odevni predmet skoro svakog muškarca, a i žene je vrlo rado oblače. Da ispričam još jedan detalj vezan za oblačenje u Tenesijevim dramama. Tenesi Vilijams za dramu „Mačka na usijanom limenom krovu“ dobija 1955. godine Pulicerovu nagradu, a već 1957. god. Beogradsko dramsko pozorište stavlja je na svoj repertoar. Sjajna, božanstvena Olivera Marković, tada sigurno najerotičnija pojava među glumicama počivše Jugoslavije u „Mački“ igra Megi. I opet veliki skandal. U predstavi g.Marković skoro čitavu predstavu igra obučena u svileni, a prozirni, crni kombinezon. Vi koji se tih godina niste biološki ni začeli ne možete ni u snu da pretpostavite šta znači u tim 1957 godinama na pozorišnoj sceni igrati samo u crnom kombinezonu. Mnogo, mnogo godina kasnije g. Bogdanović u istom pozorištu igra Megi, ali u belom čipkastom kombinezonu. Međutim, već su bila neka druga vremena, a i Snežana i Olivera nisu za poređenje. Sav taj svet se preselio samo u sećanja. Ali, bilo pa prošlo! Gospodo, kamo sreće, pa se povratilo! Skrenuo sam sa teme. Ponelo Me! Nazad na temu.

Tema Vilijamsove drame „Tramvaj zvani želja“ je nažalost izuzetno aktuelna, od svog nastanka 1947. god., do dana današnjeg. To je tema za sva vremena, za večnost, a pogotovu za današnju Srbiju, zemlju u tranziciji, pa samim tim i u našem leskovačkom društvu – možda ponajviše. To je višeslojna drama koja se bavi nasiljem u porodici, zlostavljanjem žena, alkoholizmom, homoseksualizmom, potragom za izgubljenim vremenom, nestankom jednog društvenog sloja i rađanjem drugog, fizičkoj i duhovnoj bedi i nemaštini; ali se bavi i ljubavlju ili, bolje rečeno, traganjem za njom. Tenesijev „Tramvaj“ se događa u poratnoj Americi gde vlada velika nezaposlenost, beda i nemaština. Tenesi prati porodicu Stenlija i Stele Kovalski u trenutku kada im u posetu stiže Stelina sestra Blanš Diboa, glavni lik ovog komada, koja posle gubitka plantaže u Misisipiju dolazi u Nju Orleans da se odmori i pokuša da sredi svoj život; ne shvatajući koliko će, svojim prisustvom, poremetiti mikrosvet bračnog para Kovalski. Njena nespremnost da prihvati uslove u kojima živi njena sestra Stela: nekoliko komada ofucanog nameštaja, frižider pun piva, sto spreman za poker i zavesa kojom je odvojena spavaća soba sa nenameštenim krevetom (do tog mesta, simbolično, vozi tramvaj zvani želja čije se učestalo kloparanje čuje tik iza scene), kao i način života malograđanskog predgrađa ovog grada dovešće do dramatičnih i tragičnih sučeljavanja ove nesrećne žene i svih ostalih junaka drame.

Stenli, taj životni luzer, tipični porodični nasilnik i kabadahija, (zbog takvih sada i postoje „sigurne kuće“), koji je samo u porodična četiri zida mačo men, frajer i „dasa“, a u isto vreme na ulici, u stvarnom životu je marginalac, koji bi – da kojim slučajem radi u „Juri“ – nosio pampers pelene. Stenli je primitivan, ograničenog uma i neotesan; bez bilo kakve kulture i manira i pripada redu karakterističnih muškaraca, kojih je nažalost puna i Srbija, za koje se kaže, sa toliko istinitosti, da su „pravljeni na gladan k….“; gladne su mu oči, za sve mu je zinula guzica kao advokatska torba i sve bi hteo odmah, da mu To padne sa neba i dođe samo po sebi. Stenli ne shvata da život nije što i poljem preći, nego je mnogo, mnogo senzibilniji, komplikovaniji, kompleksniji – životniji. Cela njegova „zabava“ je samo pivo, igranje pokera sa društvom i tiha, radna, poslušna, ali za seks uvek spremna žena. U sadašnjem svetu, u Srbiji, Stenli bi pripadao gradskim džiberima iz stambenih blokova koji ispred prodavnice, sedeći na prevrnutoj gajbi i pijući mlako bljutavo pivo; mezeteći, samo ponekad kada je crveno slovo u crkvenom kalendaru, kobasice „pseća radost“ koje su na mrsnom Informeru; mackajući kobajagi Vegetu; sa „unučetom“ brlje, da preseče pivo, u malom džepu od izbledele štrokave košulje koja nije vodu videla od kada je sašivena!

Stenlijeva supruga Stela, trudna žena, koja je žrtva nasilja u porodici, svakodnevno maltretirana, tučena i ponižavana jer je nezaposlena, pa samim tim i finansijski zavisna od muža, našla se u kandžama pogrešnog čoveka-supruga. Svakodnevno prekoravana od Stenlija: „Dok te ja hranim i oblačim“, stoički trpi porodični teror, jer bez svojih finansijskih sredstava i straha od sutrašnjice ne napušta porodicu i brak. Ostajući u braku sa Stenlijem, iako slomljena kao individua, „ubijena u pojam“ od muža od trenutka udaje, ona (Stela) to prihvata kao normalno stanje! Sav njen svet i smisao kakvog takvog života je čežnja za čestim, vatrenim, vođenjem ljubavi sa mužem („Seks je koren svega“); tada nema Stenlijeve vike, dreke, psovki, nasilja, lokanja, prostakluka; kada taj neotesani grubijan jedino pokazuje znake nežnosti, bez obzira što ni tada ne shvata i pogrešno razume izgovorenu rečenicu: „Samo ne zaboravi da postoji nešto što se događa između muškarca i žene u mraku nešto što čini sve ostalo nevažnim“.

Ne shvata jer je njegov (Stenlijev) životni kredo, za dobre muško-ženske odnose u braku: „Dobar k…., mir u kuću!“; gde je žena samo da kuva, čisti, pegla i za onuj rabotu… zato nam je cela situacija oko Stele i Stenlija, toliko poznata, skoro domaća, naš svakodnevni porodični performans. Naravno na „Naš“, balkanski način. Blanš Diboa, sestra Stelina, je udovica sa juga i predstavlja romantičnu južnjačku buržoaziju koja polako nestaje sa životne scene Amerike, koja ne mireći se, i nemajući snage da se snađe u tom novom svetu, svetu Kovalskih, tone u ludilo (inspiraciju za Blanšin lik, Tenesi Vilijams je našao u svojoj sestri Rouz koja je imala mentalnih problema i kojoj je izvršena lobotomija). Blanš je još mlada žena koja je rano izgubila muža koji se ubio zbog prikrivenog homoseksualizma (sam T. Vilijams je bio gej), i pravi razlog njene posete sestri je bekstvo iz rodnog grada zbog otkaza u školi gde je bila nastavnik engleskog jezika, velikog broja ljubavnih afera sa vrlo mladim muškarcima, kao i nedostatka novca za život. Jedino što Blanš još održava u život je želja za izgubljenim vremenom, želja za mladošću, a pogotovu nežnošću. Zato ona ne podnosi stvarnost: sav taj prostakluk oko nje, svoju nezaposlenost, materijalnu zavisnost, borbu za egzistenciju i mogućnost da se, već sutra, nađe na ulici.

Na svim evropskim, pa i svetskim pozornicama, osnovna nit koja povezuje likove u „Tramvaju“ je sukob erosa kao volje za životom i tanatosa kao volje za smrću. Blanš, zapravo, želi da bude voljena. I da nekako sve bude u redu. Njoj nije pružena ruka nade i saosećanja od strane najbližih; najbližih koji njen problem rešavaju definitivnim odbacivanjem psihički, moralno i materijalno posrnule osobe. Čak i sam Tenesi Vilijams kaže na jednom mestu: „Ne smemo verovati jedni drugima. To je odbrana od izdaje.“ Blanš Deboa nije svesna činjenice da staro geslo: „drugo je bolje“, kao i ostvarenje životnog smisla i sreće, jeste velika laž i jalov posao. U završnoj sceni drame kada odvode Blanš u ludnicu, ona izgovara čuvenu rečenicu, koja je ušla u istoriju pozorišta: „Ko god da si, ja sam uvek zavisila od ljubaznosti stranaca“ Za to vreme njena sestra Stela, koja zna da je Stenli silovao Blanš, strastveno vodi ljubav sa Stenlijem. Ne znam zašto je ova najmarkantnija scena u „Tramvaju“ izbačena iz leskovačke predstave. Sa ovakvim poimanjem Tenesijevog „Tramvaja“, kupio sam kartu i odgledao leskovačku premijeru. Ovo napred napisano je istorija i moje čitanje „Tramvaja“, a sadašnjost je leskovački „Tramvaj“. Odmah, da se razumemo, ne poredim, niti mi je to namera, leskovački „Tramvaj“ ni sa jednim „Tramvajem“, kojih sam se nagledao, niti, Bože me sakloni, sa filmom. Ma, jok bre! Idi begaj! Da li mi se predstava sviđa? Najkraće rečeno – DA! Zašto? Evo zašto.

Da pojasnim. Šta smo dobili ovim Grujićevim „Tramvajem“? Dobili smo zadovoljstvo da puna dva sata možemo da uživamo u odlično odigranim ulogama dvoje izuzetnih umetnika: Suzane Grujić kao Blanš Diboa i Filipa Radojevića u ulozi Miča. Ali o njima dvoma nešto kasnije, sad za početak moje primedbe, jer sam staro zakeralo. Pod jedan: na plakatu za predstavu nema imena glumaca, režisera, scenografa, prevodioca, dramaturga, čija je adaptacija, a čija muzika, nema konsultanta. Gospodin upravnik mora da zna da je pozorište umetnost zaborava i da plakat, a ne pozorišni program, ostaje u Arhivi grada, da se zna, na vjeki vjekov, ko je sve učestvovao u stvaranju pozorišnog života Leskovca. Ne znam po čijem prevodu je igran leskovački „Tramvaj“. Koliko znam, najbolji prevod je uradio Dragoslav Andrić, koji je najbolji poznavalac srpskog argo jezika, a i američkog slenga. Pod dva: Gospodin upravnik mora da zna da ne komentariše predstavu pred premijeru. Šta on ima da objašnjava smisao „Tramvaja“. Nije mi jasno zašto to čini? Veći deo publike gleda predstavu kao što gleda zvezde, u najboljem slučaju astrološki, a ne astronomski.

Umetniku uopšte nije svojstveno da tumači svoje delo. Kada stvaraoc počne da govori o onome šta je zamislio, prestajem da ga slušam. Pustite nas, upravniče i reditelju, da mi sami tumačimo Vašu predstavu i imamo svoje snove i iluzije. Moguće je da jedan od zadataka umetnosti predstavlja očuvanje iluzija. U tome je radost gledanja. Umetnost od nas stvara decu. Radosnu decu. Zato ne komentarišite predstavu, ako Boga znate, nema za tim potrebe. Da li će se publici svideti – naša stvar. Kako kaže I. Bunjin: „Nisam ja zlatna rublja da se svakom svidim.“ Idemo dalje. Scenografija klasična, izbor muzike baš dobar, mizanscen đene-đene, samo jedan detalj. Mizanscen je dizajn sačinjen od prostornog rasporeda glumaca i njihovog odnosa prema sadržini scene. Je li tačno? Tačno! Zašto onda okrećete leđa publici, dok sedite za stolom, kada za to nema nikakve potrebe. Nikakve! Nijedan mizanscen ne sme biti ponovljen, kao što ni dve osobe nisu iste (vi tokom cele predstave besciljno lutate scenom). Onog trenutka kada se mizanscen pretvori u znak, kliše, pojam, čitavo delo – likovi, okolnosti, psihologija – postaje shematizovano i lažno. Stenli g. Grujića je teatralan, preglumljen, nije od krvi i mesa i njegovo glumatanje više priliči vašarskom dripcu kad velikog ringišpila ili čuvaru „Kod Marike na karike“, nego Stenliju! Lutajući scenom, njegov Stenli najviše podseća na petla Sofronija koji plaši koke oko sebe; nema, na sceni, svoj put „Tramvaja“; to je tramvaj bez želja. Da glumi, To se vidi sa vrha Hisara. Njegova gluma je kreveljenje u cirkusu, predstava za narod. Ne pokazuje se sirova snaga i nasilništvo vikom i drekom na sceni, To mora da izbija iz glumca samom pojavom na sceni; to je Ta unutrašnja energija koja „zrači“, isijava i koja prelazi pozorišnu rampu i stvara interakciju sa gledaocem. Možda se Grujić preigrao i pomislio da je upravnik i na samoj sceni leskovačkog pozorišta; pa je upravničku viku, dreku preneo i na same „daske koje život znače“. Ne može „Sve“ u leskovačkom pozorištu biti samo i jedino g. Grujić, nije pristojno, a ni korisno. Izgubio se i pobrkao u raznim ulogama. Mora da postoji neka mera; Šekspirovo je: „Sve je mera“, ako se ona izgubi ode sve u tandariju. To što g. Grujiću spočitavam teatralnost u glumačkoj igri, mislim na lično prisustvo glumca u ulozi, stalni deiluzionizam. Znam šta će te reći: „Ma, šta si se navrzao na čoveka?“ Ama nisam, upravniku g. Grujiću želim dobro zdravlje i ličnu sreću, nego se on navrzao na leskovačko pozorište – voditi mečku i leskovačko pozorište nije isto!

Stela gospođe Petre Dimitrijević, nedorečena, nemotivisana za igru, bezosećajna, hladna, bez imalo emocija kreće se(trćeći) scenom, bezizražajnog, skamenjenog – basterkitonskog lica, ne znajući šta će s rukama; sve u svemu njena Stela je za neko amatersko pozorište. E, sad ono što mi se sviđa. Gospođa Dušica Milošević, kao Junis, prirodna, tačna, vrlo korektna. Gospodin Filip Radivojević dobar, ali stvarno dobar. Sav, do suza, ustrepteo, uzdržano kontrolišući emocije, sa odličnim scenskim kretanjem, sa tačno moduliranim tremolom u glasu, koji nije odražavao slabost već uznemirenost i nespokojstvo, bio je slika i prilika stvarnog Miča.

Kada bih u jednoj rečenici hteo da komentarišem igru g. Suzane Grujić kao Blanš Deboa napisao bih: Gospođo Grujić, Vaše Blanš Deboa ne bi se postidela nijedna velika pozorišna kuća u celoj Evropi. Ne samo da se ne bi postidela, nego sasvim suprotno, svim tim velikim pozorišnim kućama širom Evrope prestavljala bi čast da Vas imaju na svojim pozornicama. Tačka. Gospođa Grujić ne glumi, iako je to njena profesija, ona govori istinu sa scene, duboko, do koske, verujući u to svim svojim bićem, svojom pojavom; u njenom glasu, kretnjama, govoru tela i očiju mi prepoznajemo Blanš, i počinjemo da navijamo za nju. Ona brani Blanš kao nešto najrođenije svoje, kako se samo svoje dete brani – brani sebe od sebe same. Ničija kopija, nego svoja: krha, skoro bestelesna, ranjiva do bola, a ipak smirenog scenskog pokreta, sa toliko senzibiliteta i senzualnosti, sa jedva vidljivom, svedenom i kontrolisanom mimikrijom, sa toliko erotskog naboja koji bukvalno zrači, isijava sa pozornice; ona je stvarna Blanš Diboa. Zato sa toliko istinitosti kaže posle predstave „Moram da kažem da je meni sebe najviše žao na kraju predstave, zbog sebe najviše plačem!“ Mislim da je najbolje od svih koji su gradili ovu predstavu pročitala Tenesijev „Tramvaj“. Ono što je reditelj postavio pred nju, kao zadatak, odigrala je skoro besprekorno. Zašto skoro? E, zašto! Zato jer ne može, gospodo Grujići, da bračni par u realnom životu igra u „Tramvaju“.

Mnoge situacije iz porodičnih četiri zida se, NESVESNO, prenesu i na binu. Mnoge. I to se vidi, to se primećuje, To publika odmah oseti i namiriše. Ako veliki glumački par Vivijan Li i ser Lorens Olivije nisu zajedno 1949. godine igrali u 326 predstava londonskog „Tramvaja“ – ser Lorens Olivije je režirao predstavu, a Vivijan Li igrala Blanš – pa niste trebali ni vi Gruići da se zajedno utrpavate u leskovački „Tramvaj“.Vi Stanislave,u ovoj predstavi kao glumac, ste su višni,bez Vas,a sa novim partnerom,gospođa Grujić bila bi mnogo relaksiranija. Predstavu treba obavezno videti jerTenesijev „Tramvaj“ je vanvremenska priča o nama samima i svetu u kome živimo.
dr Vjačeslav Nešić

Prati
Obavesti me o
guest

11 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
Javorka
Javorka
7 godine pre

Brodvej ! Opa ! Ovo je već neki vši nivo. Čika Dr. nešto lupi. a
Brodvej se iskida od smeha, jer isto misli. (misli!) Ćuran kaže:
pućpuruć, a ćurke odma za njim: prlll, prll, prll !

Student Privatnog
Student Privatnog
7 godine pre

Bravo, profesore! Tako se piše kritika 🙂

Komsika
Komsika
7 godine pre

@Obican gledalac

Oslikali ste komsiju Vecka od glave do pete. Ne znam bahatije, nadmenije i prepotentnije ljudsko bice od njega.Od malena je cela Svetoilijska ulica”pistela od njega”. Za njega je ovaj Stenli malo dete. Ko si samo radi on se je tukao po ulicama a pogotovu u kafanama. Ali u kucu bubaljka. Ali nemojte da se s njega kacite ni fizicki, a ni sa znanje. Sigurna sam da odlicno zna i tog Klajna a i Stanislavskog.

Običan gledalac
Običan gledalac
7 godine pre

Da! Kad ne znamo kako argumentima da branimo spisatelja, prelazimo na leskovački. To je tako blisko gospodinu doktoru koji je svoju rečitost pokazao rečima :”Dobar k…., mir u kuću!“; gde je žena samo da kuva, čisti, pegla i za onuj rabotu…” ili: “Ma, jok bre! Idi begaj! ” Zadivljujući vokabular doktore! Hvala komentatoru Brodvej što mi je pojasnila i približila razumevanje Nešićeve ličnosti opisom njegovog ponašanja u toku pauze. Izvinite, zar se baš Vi ne ponašate kao petao Sofronije kada u instituciji kulture toliko glasno komentarišete? Naravno, shvatam da o etici ne znate ništa, a posebno o pozorišnoj jer da imate bar malo znanja, ne bi vam se moglo dogoditi da privlačite po svaku cenu pažnju na sebe tolikom vikom po foajeu.Egzibicionizam, nadobudnost, nadmenost- pravi petao. A možda ste vi potajno želeli da igrate Stenlija ( vidim da vas “vuku” daske) pa ste zbog toga toliko otvoreno kivni?
Savet: ako već želite da se posvetite izučavanju i komentarisanju nečega što ne razumete, sledeći put posvetite svom pisanju više od 9 dana( mada, jasno mi je, trebalo je iščitati sve tekstove po internetu ne bi li se ostavio utisak znalca) i proučite Klajna, Stanislavskog…tada ćete možda i saznati nešto više o značenju mizanscena, kao i podatak da “kontrolisana mimikrija” koju spominjete karakteriše životinje, a da je MIMIKA reč koja je vezana za glumce.
Ono što je najjadnije u tekstu je beskrupulozna “pljuvačina” po mladoj glumici koja samo što je stupila na scenu. Nadam se samo da je dovoljno pametna i samosvesna te je neće poljuljati vaše, više nego zlobne i netačne reči. Bravo! Tako se mladima pruža podstrek.
I na kraju, ako kažete da vam se predstava dopala i da ste uživali puna dva sata, pokušajte da savladate zlo koje nosite u sebi i priznate ko je zaslužan za to što pored dobrih predstava koje ima, pozorište ponovo živi već više od dve godine. Probajte da oprostite sitne, minorne nepravilnosti koje su samo po vama mane, jer da nije njega ne biste uživali u divnoj igri njegove supruge i mladog kolege. Srdačan pozdrav!

Ljubomora
Ljubomora
7 godine pre

Imam utisak da su ovi komentari naruceni od direktora Grujica ili ih on sam sve pise pod drugim NIKOM. Ili je naredio ovim u pozoriste da se javljav, kao kritikujev Nesica. Sta ste se navrzli na Vecka. Napisao to sto je napisao. Pa sta? Tako misli, njegovo pravo i njegova volja. Mislim da nimalo ne znate Nesica. Samo da znate da nije kajsija blagicka. A ovaj Grujic bar na ovoj slici stvarno ISTI petl Sofronije, koji je ljubomoran do bola sto je Vecko isfalija njegovu zenu.

Bane
Bane
7 godine pre

Ovaj pozorisni komad nisam gledao. I nemogu nista da kazam o njemu. Ali poznavajuci Vecka verujem da je tako kao sto pise. Ako je nesto tacno, i ako je Nesic za nesto u pravu, GLEDAJUCI OVU SLIKU IZ POZORISTA, a to je “njegov Stenli najviše podseća na petla Sofronija koji plaši koke oko sebe”. Neka se Grujic pogleda na sliku i na koga slici.

Javorka
Javorka
7 godine pre

Dr. Vječeslav Nešić, očigledno je, sam sebe, proglasio za genijalnog
pozorišnog kritičara, kompetentnog i sveznajućeg.
Nejasno je samo gde je posisao sva ta pozorišna znanja te sada samouvereno, bez imalo sumnje u ono što kaže, sudi i procenjuje ?!
Nije bitno ! Bitno je da ih je posisao..
Šteta je samo što se on tek sad pojavio u kulturnoj javnosti Leskovca sa svojim znanjem i umenjem; i razumevanjem pozorišta .Ogromna šteta !
Šta je čekao ?! Zašto ?!
Gradjani Leskovca godinama su bili uskraćeni da razumeju i saznaju nešto, što bez Nešićevog tumačenja NIKAD ne .bi ni otkrili,.ni saznali.
Ja mu se u svoje ime, i u ime gradjana Lekovca duboko zahvaljujem: što nas je prosvetlio i omogućio nam da ne živimo u mraku neznanja. Hvala ti Vječeslave !

Brodvej
Brodvej
7 godine pre

Gledala sam premijeru leskovackog Tramvaja, i u pauzi, stajala sam sa strane, slusala Nesica koji je glasno komentarisao prvi deo predstave. Slatko sam se ismejala zbog njegove duhovitosti, i sigurno zbog toga sto sam isto mislila. Evidentno je da su Petra i Grujic najslabije karike, a Suzana i Filip da nose predstavu. Pogotovu gospodja Grujic koja je bila sjajna.

svi smo pomalo preziveli lobotomiju
svi smo pomalo preziveli lobotomiju
7 godine pre

Blago je reci fascinantna je povezanost zivota i predstave o njemu kroz sebe i druge na ulici i sceni. Ipak, ne mogu, a da ne priupitam, otvorena srca, zabranjena uma, ko je pozatvarao ta vrata pozornica mladosti, ostavivsi zatvoren prozor da cuva ustajali zadah proslosti koja ce se reinkirnirati u leskovackom tramvaju? Zar ovakvo izdanje deja vu fenomena nije gorcina zbog svojih sputanih ostvarenja koja su mogla dodirnuti nebo, da nije bilo istih tih sitnih, zivotnobitnih, nesavrsenosti kakve su uocene u predstavi, a opisane u tekstu? Proziveti nekoliko gledanja jedinog Tramvaja je mazohizam kada znas da mozes a ne smes, kada zmuris dok gledas, posrces namesto hodas. Dopala mi se analiza igranja leskovackog ansamla. I vise od tog. Bas zato ne mogu da dokucim kako tekstopisac ne priznaje da je sve sto je mogao biti i imati sam birao, zajedno sa velom maste kojim se okruzio u stvarnosti, da maskira realnost u kojoj nema duha slicnog njegovom. A mora se ziveti. I u Tramvaju i van njega.

Običan gledalac
Običan gledalac
7 godine pre

Šteta je što u celom tekstu preovladava mržnja prema Grujiću, i to se dragi gospodine Nešiću baš lako “čita”. Samim tim celokupan osvrt može biti shvaćen kao isključiv, ostrašćen, subjektivan pa time i nebitan za širu javnost. Osim ako za sebe ne mislite da ste osoba koja je jako zaslužna za kulturu ovoga grada pa time ima pravo da iznosi mišljenje bez koga bi “jadni” Leskovčani ostali “slepi kod očiju” i osakaćeni u nerazumevanju Tenesijevog komada.Osim mnogobrojnih copy- paste momenata koje imate, ugodno je bilo čitati i zabaviti se vašim viđenjem, koje je, ponavljam, samo vaše. Grujić je kroz Tramvaj učinio ono što je i hteo: puni salu, budi emocije, ne ostavlja ravnodušnim i jedino je to ono što je suštinski bitno. Priznajte, kada vas je poslednji put bilo koja predstava isprovocirala toliko da joj posvetite čitavih 178 redova? A možda taj Grujić i nije onda na pogrešnom putu?!

direktor
direktor
7 godine pre

Gospodine Nesicu, jel pusite? E pa mozete. Izvolite…S.Grujić.