BEOGRAD
Ovo je kao neki vakuum u kome živimo, ova bolest i sve ovo što se dešava. Nekad mi se učini da se dešavaju neke bitne promene u svetu a da mi nismo svesni toga i kakve će posledice imati. Mislim da svi mi, ovde kod nas, i svuda u svetu, jednostavno smo stali i čekamo šta će biti. I, ne vidim da se bilo šta drugo dešava osim tog čekanja. Svako jednostavno i bukvalno misli samo da preživi, kaže glumica Mirjana Karanović u razgovoru za portal Sindikata Nezavisnost.
Proslavljena umetnica u intervjuu govori o mestu umetnosti u doba korone, svojim budućim projektima i zašto se umorila od društvenog angažmana…
* Da li je zamorno ili ste prosto prihvatili da će veći deo vašeg života proteći u tumačenju tuđih života?
– Nije zamorno zato što je to ono što ja radim. To je moj način da se izrazim, da postojim. Ja to volim. Ima mnogo teških perioda, i faza, i nekih iskušenja, ali to je ono što pripada onome čime se bavim, i što uglavnom na kraju izaziva osećaj zadovoljstva i ponosa. Upravo ta različitost likova koje sam igrala je nešto što čini ovo što ja radim uzbudljivim i nikad nije dosadno. To je ono što sasvim sigurno znam i, iako neki put poželim da se, upravo zbog preteranih uzbuđenja, bavim nekim dosadnim poslom. Ipak je to samo trenutak u kome moram malo da se odmaknem, tako da postoji to da kad me ovo čime se bavim preplavi isuviše, onda se malo u glavi odmaknem od svega toga i odmorim. Inače, samo na filmu sam odigrala… snimila sam 70 filmova, u pozorištu sam odigrala sigurno više od 120 uloga.
* Oprobali ste se i kao rediteljka, filmom iz 2016. “Dobra žena”, u kome ste i glumica i koscenaristkinja. Hoćete li se u tom poslu isprobati još koji put?
– Planiram idućeg proleća da snimim svoj drugi film. Već smo dobili sredstva iz fondova u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Sloveniji, apliciraćemo još za neke fondove u Evropi, tako da se nadam da ću na proleće iduće godine početi snimanje.
Za razliku od prvog ovo je malo drugačiji film, biće drugačije i snimljen. Reč je o jednoj uspešnoj poslovnoj ženi koja je sve uložila u to da se materijalno i finansijski obezbedi, i da obezbedi svog sina sa kojim živi. Onda sin iznenada umre od srca. Film se zapravo bavi njenim, tim životom nakon njegove smrti, i njenim pokušajem da ga nastavi. Taj događaj je nekako uticao na nju toliko da počne da otkriva sebe. Ko je ona, šta u stvari treba dalje da radi? Prosto, veliki događaji u našim životima uvek nas nateraju da preispitujemo sebe, kuda idemo i koji su naši ciljevi.
* Uz raskošni dar, harizmu i bogatu glumačku karijeru ističe vas i “društvena hrabrost”. Od nagrade “Osvajanje slobode” i “gej ikone” 2009, preko istupanja “bez dlake na jeziku” i trpljenja svih onih uvreda i pretnji kojima ste bili izloženi… Kako to podnosite i koliko još možete da izdržite?
– Što se te društvene angažovanosti tiče, uvek sam radila ono što mislim da je potrebno da radim kao ljudsko biće. Ne, kao sad, neka poznata glumica. Jedino to što sam poznata, to je izazivalo veću pažnju nego da to govori neka osoba koja nije poznata javnosti. I zbog toga sam bila izložena mnogim i uvredama i podršci. Mislim, s jedne strane mi je stavljen na čelo žig srbomrsca i izdajnika, što nije tačno, a s druge strane ljudi me vole upravo zbog te hrabrosti.
Nisam više spremna da se tako lako izjašnjavam o političkoj situaciji, pre svega zbog toga što mislim da danas moje lično mešanje u to ne bi proizvelo nikakve efekte. I ne osećam više potrebu za tim. Bavim se nekim drugim stvarima, pre svega mojom umetnošću, što ne znači da ne pratim šta se dešava i imam svoje mišljenje. Ali, mislim da je vreme da kod nas politikom počnu da se bave ljudi koji zaista žele da se posvete tome, koji žele da ulože svoju strast, svoj život u to. Isuviše sada sve liči na nekakav loš rijaliti i sve je to jako trivijalno i neozbiljno, i ne želim da budem, ni na koji način, deo toga.
* Kakvo je vaše mišljenje o “dobu korone” i ceni koju su zbog toga platile izvođačke umetnosti?
– Nekako ne mogu da mislim sada o tome. Pitajte me o tome za par godina, onda ću znati nešto da vam kažem. Ovo je kao neki vakuum u kome živimo, ova bolest i sve ovo što se dešava. Neznam, nekad mi se učini kao da je tu nešto mnogo više od svega. Da se dešavaju neke bitne promene u svetu a da mi nismo svesni toga. I, čini mi se da generalno nismo svesni šta je ovo. i koje će posledice imati. I ja neznam koje će posledice imati. Znam da bih volela da sve bude kao nekad, ali se bojim da to neće biti moguće. Prosto, mislim da je bolje da sada ne razmišljam o tome, jer ne znam gde to može da me odvede, prosto čekam da se stvari dogode.
* Mislite li da bi solidarnost u ovom trenutku mogla biti jedini način da se opstane u svetu kulture i umetnosti, s obzirom da se Srbija prema tome odnosi, ne samo zbog “korone”, kao prema nedonoščetu?
– Ne vidim tu solidarnost na delu. Mislim da svi mi, ovde kod nas, i svuda u svetu, jednostavno smo stali i čekamo šta će biti. I, ne vidim da se bilo šta drugo dešava osim tog čekanja. Svako jednostavno misli samo da preživi. Bukvalno. Neko ima nešto ušteđeno, neko ima nekoga da mu pomogne. Tako da, ovako, smeškamo se spolja, a iznutra… Ujutro se probudiš i misliš gde sve možeš da uštediš, da ne potrošiš… Nema više kupovine po principu vidim nešto u izlogu i svratim da kupim. Ili kupovine nekih bespotrebnih stvari. Gledam svaki dinar i tako… držim dijetu.
* Vaše kolege, glumci, “teški” su kad je reč o sindikalnom organizovanju.
– Neznam šta znači to teški.
* Nezainteresovani?
– Ne znam šta da vam odgovorim na to pitanje. Od kad znam za sebe nikad nije postojao glumački sindikat, niti se iko time bavio. Ja lično nisam smatrala da bih trebala time da se bavim, a verovatno tako razmišlja i većina glumaca. Svako od nas bori se za svoja prava onako kako ume i kako može, i pomažemo jedni drugima kako možemo. Ali, neka pravila ili nekakva zaštita, ili nešto što bi bilo da neko brine o našim pravima, to ne postoji. Da li će u budućnosti toga biti, ne znam.
Zašto smo nezainteresovani? Pa, mislim da prosto svako od nas očekuje da se neko drugi time bavi. A time bi, moje je mišljenje, neko ozbiljno morao da se bavi, što će reći da bi morao da napusti svoje primarno zanimanje – glumu, i da sedi u kancelariji i da se bavi nekim administrativnim stvarima, što mislim da niko ne želi. Tako da, zapravo, nije da smo nezainteresovani nego, prosto, niko ne želi time da se bavi.
* Strogi ste i prema sebi i prema drugima?
– Ne znam da li sam stroga, strogost je nešto što ima neko drugo značenje, ja sam zahtevna, zahtevna sam prema sebi i koliko dajem toliko tražim da i drugi ulože. Prosto, nikad nisam radila samo za sebe, uvek mi je bilo bitno da ono što radim bude jako dobro.
Želim da igram u dobrim filmovima, da igram u kvalitetnim predstavama, što je uvek neki kolektivan napor, u kome učestvuje više ljudi i to nije samo pitanje toga da ja obavim svoj posao i da me ne zanima ništa drugo, ono što drugi rade… Često, stoga, predlažem neke stvari, volim da diskutujemo, volim da razmenjujemo neke ideje i naravno da čujem partnere. I onda kad me neko ubedi da moje rešenje nije najbolje. Kad radite nešto u saradnji to podrazumeva upravo to – saradnju. Rad na bilo kom projektu jeste neki proces upoznavanja i nekakvog prilagođavanja i svako od nas želi da cela stvar ispadne najbolje moguće.
Izvor : UGS Nezavisnost
Foto: UGS Nezavisnost