LESKOVAC
Ivan Đorić, vlasnik ZSR „Mode“, je svoju staklarsku radnju, kao i zanat, nasledio od oca. Radnja je sa radom počela 1965. godine, a Ivan već 45 godina radi sa staklom.
„Počeo sam da učim pored oca, sa nekih 11, 12 godina života. Upoređivati ono i ovo vreme je skoro nemoguće u svim segmentima, i što se tiče posla i što se tiče novca. Nekad su prozorksa krila bila obična, da tako kažem, sad se pojavila PVC stolarija, plastika, kombinacija sa drvetom, vakuum… Praktično se zatvara krug i za nas ima sve manje posla. Problemi kao i svuda sa plaćanjem, npr. uradiš nešto posla koji ide uz PVC stolariju, pa čekaš da to naplatiš… I manje se gradi nego nekad, nema zgrada… Sad i kad se nešto uradi, praktično se sve uveze kao gotov proizvod i samo se vrši ugradnja.“
Nije kao nekad, ali ipak može da se živi od ovog posla… Ivan kaže da ni tu više nema pravila.
„Nekad ima toliko posla da ne mogu da postignem, a drugi put čekam da neko uđe u radnju da malo „razbije“ dosadu. Mislim i da je problem većin zanata što se polako gase, nema mladih da nastave ovaj posao. Ja imam troje dece, dve ćerke i sina, svi su otišli na studije i niko se nije vratio u Leskovac. Sin je najmlađi, on zna da radi ovaj posao, naučio ga je uz mene, ali je otišao na Policijsku akademiju, to je završio i počeo da radi u Beogradu. Nema ni interesovanja među nekim drugim mladim ljudima, niti ko hoće, niti može da uči. Nekada je postojala Škola učenika u privredi koja je proizvodila zanatske kadrove. Nemamo više stakloresce, staklobrusače, limare, bravare i slična zanimanja za mašinsku industriju. Sve to polako odumire, pa ja sam već jedan od najstarijih staklorezaca u gradu, a ima ih još samo 3-4…“
Ipak, Ivan nije nezadovoljan.
„Stanje je takvo kakvo je. Može da se opstane, a sam posao ima svojih lepih, ali i opasnih stvari. Ipak je to staklo, možete da se povredite, tako da mora i da se pazi. Više je bitna tehnika u radu, nego sama snaga. Moraš da budeš skoncentrisan na posao koji radiš, jer jedna sekunda je dovoljna da se desi loša stvar.“