Istorija Terorizma (1): Rimljani I Asasini

BEOGRAD-LESKOVAC

Teroristički napad koji se odigrao u Istanbulu nanovo je aktuelizovao pitanje opasnosti po građane i državu zbog ove vrste bezbednosne pretnje. Iako ima dugu genezu, terorizam je, kao vrsta asimetričnog rata, u fokus globalnih interesovanja dospeo nakon 11. septembra 2001. godine i napada Al Kaide na Svetski trgovinski centar u Njujorku. Od onda, svet je pune dve decenije, u svetskom ratu protiv terorizma, sa Sjedinjenim Američkim Državama kao najprominentnijim članom (proveri) te globalne koalicije.. Zahvaljujući svim pratećim dešavanjima koja su bila politička konsekvenca razbijanja odbrambenog štita i bezbednosnog identiteta SAD (ratovi u Avganistanu i Iraku, neetičko medijsko izveštavanje koje je širilo ksenofobiju i rasizam i sl.), svetska javnost je, kao nikada do tada, počela da brine zbog klijanja ove otrovne biljke savremenog doba koju karakteriše primena asimetrične borbe zarad ostvarivanja političkih ciljeva.

Asimetrična borba

Terorizam predstavlja upravo to. Način borbe. Koliko god postojale nepodudarnosti u definisanju ovog fenomena, koje su logična posledica, ne samo disciplinarnih razlika, već i uglova gledanja (za jedne, terorista, za druge, borac za slobodu), niko ne može pobiti činjenicu da je teroristička aktivnost jedan svrsishodan, premda monstruozan, metod borbe. Smisao sprovođenja akata terora od strane pojedinaca i grupa, jeste u postizanju određenog, pre svega, političkog cilja. On se ostvaruje kroz izazivanje straha kod šireg kruga ljudi, čime se priprema teren za slanje jasne i nedvosmislene poruke u vidu zahteva koji, suštinski, predstavlja ultimatum. Politički cilj kao svoju osnovu, može imati komponente različite vrste, od verskih, ekonomskih, do etno-separatističkih. Kako je teško zamisliti da se afirmacija vere u određenom društvu postiže bombaškim napadima, ili da se ekonomski položaj neke grupacije popravlja streljanjem civila, onda je jasno da navedene odredbe mogu biti samo deo jednog šireg, sveobuhvatnijeg, političkog projekta. Kako bilo, priroda terorizma je takva da će uvek ostati velikim delom prikrivena i još većim delom krivotvorena. To zavisi od same unutrašnje dinamike ovog fenomena, ali i od, već spomenute, prizme kroz koju se gleda na isti. Zbog toga je bespredmetno, recimo, ubeđivati neke sledbenike austrijskih i nemačkih istoričara u to da Gavrilo Princip nije terorista. Njihove „naočare“ kroz koje čitaju istoriju i događaje su konstrukt ratne pozicije njihovih zemalja u Prvom svetskom ratu, sistema obrazovanja kroz koji su prošli, kulture u kojoj su odrasli i nacionalizma kome su bili izloženi. Isto važi i za Srbe. Sve navedeno, samu istoriju čini neprozirnom i apriori, iskrivljenom. Zbog svih tih, subjektivnih i objektivnih manjkavosti, vrlo je teško ispričati priču o terorizmu na sveobuhvatan način. Ono što se može učiniti, i oko čega, manje-više, postoji konsenzus, jeste stanovište da terorističke aktivnosti nisu produkt novijeg vremena, već da su bile prisutne još od davnina.

Tiranoubistvo

U starom veku, na različitim područjima i u društvenim sistemima miljama udaljenih jedni od drugih, postojale su organizovane i isplanirane akcije svrgavanja vladara ili vojnih komandanata. Na Dalekom istoku, u Kini, pod patronatom najuticajnijeg drevnog pisca o strategiji ratovanja, Sun Cua, još u šestom veku pre nove ere, regrutovani su pojedinci, najčešće mlađe dobi, koji su imali zadatak da izvršavaju atentate na ciljana lica, pre svega na političke i vojne autoritete. U Evropi, u staroj Grčkoj, pojava sličnih osobina je nazivana „tiranoubistvom“, i ona je imala za cilj da narod oslobodi vlasti onih koji su zajednicom upravljali na način koji je značio kršenje vrednosti od vrhovnog značaja za antički svet. Ovakva ubistva su podržavali Platon i Aristotel, jer po njihovom shvatanju, niko nije bio iznad polisa. Sličnim mišljenjem su se vodili i Rimljani, kod kojih je, kao što je poznato, ubijanje senatora i imperatora dobilo potpuno novu, redovnu notu.

Asasini

Geneza terorizma kao pojave nikako se ne može razmatrati ako se ne spomenu prvi, pravi teroristi na svetu. Pojavili su se krajem 11. veka i naseljavali su oblast Bliskog istoka, pre svega područja severnog Irana. Pre nego što bi sprovodili svoje aktivnosti, koje su po pravilu bile usmerene na one koje nisu mogli vojnički poraziti, konzumirali su hašiš, dovodeći sebe u stanje opijenosti i na taj način potiskivali strah od pogibije. Tako su ovi ismailitiski šiiti u istoriju ušli pod imenom asasini, što, etimološki, vodi poreklo od arapske reči koja označava „onog ko uživa u hašišu“. Pod vođstvom osnivača Hasana ibn Sabaha, koji je ujedno bio i propovednik verskih načela, asasini su postali respektabilna, premda konspirativna sila na Bliskom istoku. Svoje protivnike, lokalne velikaše su ubijali takozvani „anđeli smrti“- fedajini. Poligon za njihovu obuku je bila tvrđava Alamut, odakle su kretali u svoje pohode. Ovu versku sektu i terorističku grupu je uništila osvajačka žeđ Džingis Kana i njegovih Mongola u 13. veku. Deo fedajina koji je uspeo da pobegne pred kopitama mongolskih konja, utočište je našao u Egiptu, gde je nastavio sa svojim aktivnostima i kasnijih godina.

Francuska revolucija

Terorizam je u narednim vekovima dobijao različite oblike i javljao se na različitim mestima. Tokom jakobinske diktature, u vreme Francuske revolucije (1789-1795), kada je pod ovim pojmom podrazumevano nasilje novih vlasti. Terorizam se ostvarivao i kroz aktivnosti anarhističkog pokreta u Rusiji i Evropi, kao i kroz ideološki motivisane akcije grupa bliskih socijalističkim idejama. Anarhisti u Rusiji su sprovodili asacinacije državnih poglavara, dok su ekstremisti različitih komunističkih partija, slične aktivnosti sprovodili širom Evrope. Ono što možemo reći da je karakteristično za vek oko Francuske revolucije u genezi i proliferaciji terorističkih organizacija, jeste njihov revolucionaran karakter, podrazumevajući pod tim težnju za promenom ekonomskih i svojinskih odnosa u društvu. Otprilike u to vreme, pod uticajem rada političkih teoretičara i društvenih mislilaca (Rusoa, Herdera, Fihtea, Šilera pa i Hegela), a kao reakcija na tekovine prosvetiteljstva, Evropom počinju da bujaju nacionalističke ideje. Novo doba je svanulo, i ono će promeniti ne samo prirodu terorizma, već i svet.

Piše: Aleksandar Stojanović

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare