Godišnjica studentskih demonstracija 68

BEOGRAD

Godine 1968. , 2. juna u Beogradu su kasno uveče započeli nemiri koji su se su narednog dana pretvorili u masovne studentske demonstracije, najveće u socijalističkoj Jugoslaviji od Drugog svetskog rata.

Uzrok nezadovoljstva je bio u velikom raskoraku između – sve većeg socijalnog raslojavanja i udaljavanja od proklamovanih ideala – i zvanične propagande o “socijalnoj pravdi i vodećoj ulozi radničke klase”.

Demonstracije na tragu velikih studentskih protesta održavanih tada širom Evrope, na ulicama Beograda rasturene su silom, a zatim su nastavljene unutar univerzitetskih zgrada, najviše na Filozofskom fakultetu (Kapetan Mišino zdanje). Sedmog dana protesta predsednik Josip Broz Tito obratio se javnosti podržavši, deklarativno, većinu studentskih zahteva, što je za posledicu imalo prestanak nemira.

U narednom periodu nekolicina nastavnika Filozofskog fakulteta, za koje se verovalo da su inspiratori, odstranjeni su iz nastave.

Uveče 2. juna 1968. godine bila je zakazana manifestacija pod nazivom
„Karavan prijateljstva ‘68“ i „Mikrofon je vaš“, čiji su organizatori
bili Dom omladine Beograda i list „Večernje novosti“. Manifestacija je
prvobitno trebalo da se održi napolju u omladinskom naselju, s tim da
su njoj mogli da prisustvuju i studenti i građani. Pošto su
meteorolozi najavili kišu, odlučeno je da se priredba održi u sali
Radničkog univerziteta na Novom Beogradu. Zbog ograničenog broja mesta
u sali, prioritet ulaska na priredbu su imali brigadiri i za sve
zainteresovane studente nije bilo dovoljno mesta. Oni koji su ostali
napolju su protestovali i uskoro su počele da lete kamenice. Priredba
je prekinuta i došlo je do opšte tuče između brigadira i studenata.
Uskoro je došla i milicija koja je u pokušaju da uspostavi red došla u
otovren sukob sa studentima.

Sukob kod podvožnjaka

Trećeg juna tokom pre podneva održani su sastanci i nekoliko hiljada
studenata je krenulo prema Beogradu noseći zastave, Titove slike i
parole. Na mestu gde je danas (otprilike) bivša kineska ambasada se
nalazio podvožnjak ispod pruge koja je išla pravcem današnjeg bulevara
umetnosti ka Zemunu. Načelnik beogradske policije Nikola Bugarčić je
izdao naređenje policiji da studenti ni po koju cenu ne smeju da
prođu. Na mesto linije konflikta studenata i policijskog kordona
(železnička pruga) su ubrzo stigli Veljko Vlahović, poznati predratni
studentski vođa i ugledni revolucionar, veoma popularan među
studentima i Miloš Minić tadašnji predsednik skupštine Jugoslavije.
Pregovori su potrajali neko vreme a onda je došlo do incidenta koji se
pretvorio u policijski juriš na studente. Policija pod šlemovima je
upotrebila vatreno oružje bilo je mnogo ranjenih a broj poginulih je
zataškan ali se kretao do četiri poginula. Studenti su zapalili
vatrogasnu cisternu koja se tu zatekla i gurnuli je u podvožnjak da
ometu saobraćaj. Studenti su se pred žestokim naletom policije povukli
u neredu. Na ulici su ostali delovi odeće i cipele studenata.

Štrajk

U osamnaest časova uveče u zgradi Rektorata (Filozofski fakultet)
održan je hitan sastanak svih dekana fakulteta i akademija (oko 40
fakulteta i akademija) i donesena je odluka o opštem štrajku
univerziteta, prekidu predavanja i ispita. Beogradski univerzitet je
tada imao oko 50.000 studenata.

Rektor Beogradskog univerziteta Dragiša Ivanović bio je u poseti
istočnoj Nemačkoj. Iako prozivan od strane studenata, da se stavi na
čelo pobune, on se nije pojavljivao u Beogradu. Među studentima je
kružila šala “… da je zgrabio prvi bicikl i krenuo prema Beogradu“.

Jezgro pobune se prenelo na sve fakultete, organizovane su studentske
straže, štamparije letaka i sl. List „Student“, čiji je glavni i
odgovorni urednik bio student filologije Đorđije Vuković, svakog dana
je imao vanredno izdanje.

Fakulteti su bili blokirani od strane policije, ulaz i izlaz je bio
samo sa indeksom. Uskoro su fakultetima presečene telefonske linije, a
povremeno je nestajalo i struje.

Za tih sedam dana štrajka policija je više puta upadala na fakultete i
premlaćivala studente. Studenti su hapšeni i premlaćivani za najmanji
povod.

Na Filozofskom fakultetu počeo je intenzivan program. Po ugledu na
Francusku buržoasku revoluciju formirani su „konventi“ za ekonomiju,
politiku i druge teme. Profesori kao što su Nikola Milošević,
Dragoljub Mićunović i drugi držali su predavanja i diskutovali su sa
studentima o svim problemima društva.

Na glavnoj bini su se smenjivali umetnici od kojih je Stevo Žigon
dobio ovacije izvođenjem govora Robespjera iz predstave, koja se tada
igrala u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, „Dantonova smrt“. Filmski
režiser Dušan Makavejev danima je sve to snimao, a svaka dva, tri sata
trake su odnošene u nepoznatom pravcu! Umetnici se naročito masovno
solidarišu sa studentima i među njima i Desanka Maksimović, Mira
Alečković…

Demonstracije su odmah dobile političku, levičarsku konotaciju. Na
inicijativu studenata, Beogradski univerzitet je dobio novo ime
„Crveni univerzitet Karl Marks“. Kompozitor Vuk Stambolović komponovao
je revolucionarnu himnu čiji je refren bio „Leva, leva, leva“.

Najpopularnija parola je bila „Dole crvena buržoazija“, „Izvozimo
ljude kao smrznutu govedinu!“

Napravljen je spisak studentskih zahteva koji su se kretali od
„puštanja na slobodu svih uhapšenih“ i „smene šefa policije Beograda“
do „slobode štampe“ i uvođenja kategorije „minimalni lični dohodak
(plata)“.

U svim redakcijama i na televiziji je uvedena cenzura, predstavnici
policije su sedeli u svim redakcijama. U novinama su bili članci koji
su govorili o „šačici kriminalaca“, „studentima koji neće da uče“,
„šta hoće sudenti, kad imaju daleko viši standard od ostalih članova
društva“.

Niko od političara se nije javljao, svi su čekali šta će da kaže Tito.
A Tito je poslao par svojih emisara da na licu mesta vide o čemu se
radi.

S jedne strane postojale su informacije da se policija sprema na težak
obračun sa studentima, pa su čak stizala pojačanja iz unutrašnjosti. U
fabrikama oko Beograda radnici su takođe spremani da krenu u obračun
sa studentima.

Kraj demonstracija

Sedmoga dana demonstracija Tito je prelomio i u kasnim večernjim
časovima se obratio studentima posredstvom televizije. U svom dosta
nervoznom i improvizovanom govoru on je rekao „da je bilo nekih
nepravilnosti“ i da „niko nije nezamenljiv, pa ni ja!?“.

Studenti su brzo shvatili da ipak neće sve ostati kako je bilo i da je
ovo maksimum koji je mogao da se dobije. Demonstracije su se
pretvorile u manifestacije sa pesmom i klicanjem Titu.

Normalna nastava tj. ispitni rok je uspostavljen posle nedelju dana da
bi se studentima dalo vremena da se pripreme za ispite.

Posledice

Šef beogradske policije Nikola Bugarčić nije smenjen. Uvedena je
kategorija „minimalni lični dohodak“. Oštre ekonomske reforme su
izgubile dah. Kolovođe revolucije Vladimir Mijanović „Vlada
Revolucija“, Sonja Liht, Đorđije Vuković i drugi su izbačeni sa
fakulteta, oduzeti su im pasoši. Nekima je učešće u demonstracijama
ostalo kao beleg za ceo život pa im je i kasnija stručna karijera bila
ugrožena.

Kažnjeni

Osmoro profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu platilo je visoku cenu studentskih demonstracija 1968. godine. Kazna je stigla sedam godina kasnije – Skupština ih je udaljila sa Univerziteta.

U toj grupi bili su: Dragoljub Mićunović, Mihajlo Marković, Ljuba Tadić (otac bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića), Zagorka Golubović, Dragan Životić, Svetozar Stojanović, Nebojša Popov i Trivo Inđić.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare