VRANJE
Za Petra Filipovića sportski stručnjaci kažu da jedan od najtalentovanijih mladih stonotenisera kojeg je Vranje iznedrilo. Rođen je pre 17 godina u porodici koja mu je usadila ljubav prema ovom sportu, bila podrška i vetar u leđa kao i oslonac u teškim trenucima. Od majke Olivere prosvetnog radnika nasledio je odgovornost, a od oca Filipa, TV tehničara upornost da istraje i pobedi u naizgled nereševim situacijama. Okružen porodicom, odrastajući uz starijeg brata Jovana, Petar je postao dobar sportista. Učenik je treće godine Ekonomsko-trgovinske škole u Vranju. Osnovnu školu “Vuk Karadžić” završio kao Vukovac, a proglašen je i sportistom generacije.
Ljubav prema ovom sportu, naporni višečasovni treninzi ali i puno odricanja doprineli su da postiže dobre rezultate na mnogobrojnim takmičenjima. Zato i ne čudi što je najbolji u svojoj generaciji.
Za JUGpress kaže da dok je bio još u vrtiću sa pet, šest godina, sa starijim bratom počeo je da igra stoni tenis. Igrali su na imrovizovanom kuhinjskom stolu i umesto mrežice koristili su video kasete. Nije mu to smetalo. Bilo mu je važno da vežba i da nauči nešto. Njegovi prvi profesionalni koraci počinju u vranjskom stonoteniskom klubu koji je kasnije prerastao u VSTK “Top Spin” čiji je takmičar i danas.
Da li ti je bilo teško da uskladiš školske i sportske obaveze, s obzirom na to da sport zahteva puno odricanja?
Bio je teško uskladiti školske i sportske obaveze. Ali ako nešto želiš i imaš cilj sve je lakše. Školu nisam zanemario i velikim zalaganjem uspeo sam da u osnovnoj školi budem Vukovac. Imao sam veliko razumevanje nastavnika koji su mi predavali i razumeli kada posle napornog vikenda, takmičenja i dugačkog putovanja dođem u školu umoran, ali to nije uticalo na ispunjavanje mojih školskih obaveza. Drugovi su se radovali mojim uspesima i bili sa mnom kada nije baš sve išlo onako kako sam ja želeo, mada je takvih trenutaka bilo veoma malo. I sada u srednjoj školi sam nastavio tako. Nisam popustio u učenju. Trudim se i dalje da budem odličan i primeran đak, a pre svega trudim se da budem dobar čovek i dobar drug.
Koji ti je najdraži uspeh do sada?
Najdraži uspeh mi je bio kada sam 2013. godine na Prvenstvu države u Bečeju postao državni prvak u kategoriji mlađih kadeta u singlu i dublu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Opravdao sam svoja očekivanja ali i svih onih koji veruju u mene. Postati prvi je cilj kojem uvek težimo u sportu, ali je još teže ostati na pobedničkom postolju.
Koliko ti znači podrška roditelja i tvojih drugova?
Ne bih ovim sportom mogao da se bavim da nemam veliku podršku roditelja, kako u moralnom pogledu, tako i finansijskom. Bodre me da se bavim stonim tenisom jer su shvatili da volim ovaj sport i da me ispunjava. Nije ni njima lako. Svakog vikenda sam odsutan od kuće. Sa mnom je uvek moj otac koji na takmičenja u zemlji i inostranstvu vozi i mene i moje klubske drugove. Jedem, spavam i učim u kolima. Oni finansiraju moje odlaske na takmičenja tako da su se i oni kroz sve ove godine koliko se profesionalno bavim stonitenisom odrekli mnogih svojih zadovoljstava. Pored mene, moj brat je studirao tako da su morali i njega da školuju. I na tome smo im beskrajno zahvalni. Jer da je drugačije teško da bih mogao da idem na mnogobrojna nadmetanja i da postignem ove rezultate. Što se tiče drugova, na žalost kad moje društvo tokom vikenda izlazi ja sam na putu, na treningu ili takmičenju tako da nemam baš puno vremena za druženje van škole. Pravi prijatelji razumeju način života koji živim.
Koji su tvoji planovi što se tiče stonog tenisa?
Moji planovi su da igram u Prvoj ligi Srbije. U nekoj daljoj budućnosti voleo bih da osnujem Stonotenisku Akademiju u Vranju jer smatram da ovaj sport mnogo može da pruži mladim generacijama u psiho fizičkom razvoju. Stoni tenis je mnogo napredovao u gradu pod Pržarom. VSTK “Top spin” danas radi u mnogo boljim uslovima nego kada sam ja počinjao da treniram. Imamo dobre stolove, neophodnu opremu za rad, našu salu za treninge i što je najvažnije dobru upravu i trenere koji rade sa nama. Domaćini smo i organizatori brojnih takmičenja. Uvek naravno može bolje i nadam se da će klub uspeti da se dalje razvija i napreduje sa novim generacijama koje dolaze. Naš klub je prepoznatljiv u Srbiji, svi znaju da Vranjanci dobro igraju stoni tenis.
Da li ćeš i dalje profesionalno da se baviš ovim sportom?
Planiram da nastavim ovim tempom. Još uvek ne razmišljam da ostavim stoni tenis, jer čitav život sam se trudio, ulagao u sebe i težio da postignem najbolje rezultate za moj uzrast.
Koji ti se cilj nije ostvario?
Voleo bih da odem na Evropsko prvenstvo, to je stepenik koji ću nadam se uspeti da preskočim kako bi ostvario svoj san i upisao svoje ime i na stranice ovog prestižnog takmičenja.
Da li nešto trpi u tvom životu zbog stonog tenisa. Čega se odričeš?
Trpi nas kućni budžet jer moji roditelji uglavnom finansiraju sva moja takmičenja. Odričem se druženja sa društvom, jer kada imam takmičenja moram mnogo da treniram i nemam mnogo vremena za izlaske i druzenja.
Da li pratiš još neki sport?
Osim stonog tenisa koji je moja velika ljubav, volim i kosarku, fudbal, tenis, odbojku. Uglavnom sve sportove. Kad imam malo slobodnog vremena mada su ti trenuci retki ne znam šta ću pre. Dan mi je ponekad kratak za sve moje planove.
Da li imaš vremena za izlaske i druženje sa vršnjacima?
Kada se covek dobro organizuje, nađe se vremena za sve. Možda ne u onoj meri u kojoj bi želeo, ali nastojim da održavam kontakte, da se družim koliko mogu. Napomenuo sam već da samo pravi prijatelji imaju razumevanja za život koji vodim, jer često želim da budem na dva mesta u isto vreme, ali nažalost, ne postoji ćarobni štapić koji bi mi ispunio tu želju.
Po završetku srednje škole gde ćeš dalje?
Kao i svaki mlad čovek imam želje i planove, snove i nadanja. Voleo bih da studiram, ali još uvek nisam siguran koji fakultet. Bitno je da čovek bude obrazovan i da pokaže da kad se nešto želi to može i da ostvari. Ono što znam da će stoni tenis uvek biti deo mene ako ne profesionalno onda rekreativno. Nadam se da ću uspeti da kada odem na studije iz Vranja postanem deo dobrog kluba u tom gradu u kome ću živeti kako bi nastavio da treniram i takmičim se. Videćemo, još uvek imam vremena za razmišljanje.
Koja bi bila poruka vršnjacima da se bave sportom?
Moja poruka vrsnjacima je da se što vise druže i bave sportom. Da izađu iz zagušljivih kafića, igraonica i diskoteka i da vode zdrav sportski zivot. Ja sam im za to najboji primer.
Da bi se postigli vrhunski rezultati u sportu potrebno je mnogo rada, truda i odricanja. Ja sam prošao trnovit put da od deteta koje je jedva znalo da drži reket za stoni tenis postanem reprezentativac svoje zemlje, i dokaz sam da ukoliko imate želje i volje možete postići to sto želite u zivotu.
Pitali ste me za moj najveći uspeh i neuspeh. Svako moje takmičenje je uspeh, svaka pobeda i osvojena medalja je nagrada za uložen trud i rad. Što se tiče neuspeha, oni ne postoje kod mene jer ako se iz poraza izvuče pouka to nije neuspeh već uspeh i samo uspeh.
(Ovaj tekst je deo projekta koji sufinasira grad Vranje)