Čovjek koji je volio vlakovozove

BEOGRAD
Zujanje voza, vlakovoza, zvuk lupkanja o tračnice/šine, miris pragova, ustajale vode u wc-u. “Ne naginji se kroz prozor”, pločica.  Sve ih je manje. Glave nam lete u nebo. Ali zvuk nikad neće iščeznuti. Polako. Mirno. Nikad tiho. Podsjećao je na otkucaje srca. 

Piše: Dejan Kožul 

Vijest ide ovako: “”Infrastruktura železnice Srbije” najavila je da će od 1. jula ove godine u potpunosti obustaviti železnički saobraćaj u Glavnoj železničkoj stanici Beograd. To znači da se od 1. jula ukida železničko službeno mesto “Beograd Glavna stanica” i u potpunosti obustavlja železnički saobraćaj na području Savskog amfiteatra.”
Sve to je, navodno, u skladu sa urbanističkim planom. Za svega koji dan tu treba postaviti tablu na kojoj piše datum poroda i smrti: 20. avgusta 1884. – 01. jul 2018. Nakon pune 134 godine, tone zagrljaja, suza, osmijeha napustio nas je naš dragi zvuk pištaljke kolovođe i sirene lokomotive.
U te 134 godine stalo je i mojih 30 i nešto godina. Prvih 20-ak bile su bezbrižne godine. Vlak “Učka” iz Rijeke za Beograd i obrnuto išao je svaki dan. I danas mogu prizvati to uzbuđenje prilaska na željezničku stanicu u Beogradu. To je značilo povratak kući, ali nije samo to.

Nekad su kroz tu stanicu prolazile hiljade ljudi dnevno. Kušet kola, prvi razred, drugi razred, kola sa ležajima. Tko je koliko već imao mogao se rastegnuti i protegnuti u samom kupeu. Tri ležaja sa jedne, tri sa druge strane. Kad se imalo. Rastegli se starci da bi se mi protegnuli. Ja u sredinu. Da su znali da meni to neće pomoći da oka sklopim tokom putovanja pretpostavljam da bi odlučili da uštede na ležajima i kupili bi karte za neki prvi ili drugi razred pa se već snađi. Protegni. Rastegni. Ne. Uzbuđenje je bilo preveliko.

Ono je počinjalo već prilaskom stanici. Veliki grad. Beograd. A u njemu ta famozna stanica odakle se pruga račvala gdje god si to mogao zamisliti da je moguće. Fascinirala me ta veličina, ti ljudi, a još više me fascinirala činjenica da si na toj stanici u 21 h mogao kupiti novine sa sutrašnjim datumom. “Večernje novosti”, “Politika”, “Politika Ekspres”, “Sport”…Je. Ćirilićna izdanja. Ali znalo se. Čitalo se.
Čekao se onaj sa onim čudnim vozilom na struju da raspodijeli ta izdanja kolporterima. Zvuk novina i, sad ćete reći da je ovo kliše, pa i je, ali uz to je pod obavezno išlo i pile. Nisam ništa izmislio. Izmišljala je majka. Pohano, pečeno…Kakvo god. Fascinantno je kako se ogladni čim uđeš u kupe, pa makar vlakovoz još čekao svoju pištaljku.
I tako svake godine. Jednom. Dva puta.
Sklapala su se tu i poznanstva jer prinuđeni ste sjediti sa još dvije, tri, četiri nepoznate osobe po desetak sati.

Posljednji put sjeo sam u vlakovoz iz Beograda za Rijeku 12.12.1990. godine. Umrla mi je baka i vraćao sam se sa sahrane. Nije bila dovoljna tuga zbog smrti žene koju nisam stigao ni prežaliti, ni shvatiti da je više nema jer nakon toga više ništa nije bilo isto. Ušao sam sa ocem u vlakovoz za Rijeku ne znajući da će mi to biti doista posljedni put. I baš taj posljednji je morao biti i najgori jer nas je obojicu tokom čitavog puta pratio proliv.

Linija je uskoro ukinuta i nikad više nije vraćena. Bilo je onih sezonskih pokušaja ali to nije to.
Čekao sam dvije i pol godine da ponovno osjetim tu stanicu ali ona je samo fizički ličila na stanicu koje se sjećam iz djetinjstva.
Brojao sam prve izbjegličke dane u Novom Sadu i odlučio sam otići kod rođaka u Beograd na koji dan. Sankcije, nezapamćena inflacija već su uveliko bili dio realnosti u Srbiji. Okolo je buktio rat. Odlučio sam se da umjesto busom odem za Beograd baš vozom. Kupio kartu i to za međunarodni voz. Računao biće komfornije. Taman da sjednem i pratim vrijeme kako protiče kroz prozor. Voz je dolazio iz Budimpešte i ne da nije bilo komfora no sam do Beograda putovao stajavši na vratima, teško dišući i proklinjući boga što sam se odlučio na ovaj korak.
Narednih godina često sam putovao na toj relaciji: Novi Sad – Beograd. I obrnuto. Izdvajam još jedan doživljaj. Maj mjesec, 1995. godine. Stoti “večiti derbi”. Pobjednik osvaja titulu. U slučaju Crvene Zvezde i dvostruku. Krenem sa prijateljem. On na jug ja na sever pa kud pukne. Voz prepun. U guranju pri vratima pomalo nehajno odgurnuo sam jednu stariju gospođu. Išla mi na živce svojim njurganjem. Policija je ekspresno reagirala i privela nas u stanicu u Novi Sad. Ne željezničku, no policijsku. Pritvorilo nas. Malo pretuklo ali na kraju sam ipak stigao na utakmicu. Proslavio dvostruku titulu i sa tim se i definitivno oprostio sa svojim navijačkim afinitetima.

Tako oslobođen i zaspao sam na stanici čekajući rani jutarnji voz za Novi Sad.

Puno godina nakon, kad sam već zamijenio adresu stanovanja i kad je Beograd postao “kuća” žamor na stanici pravili su samo migranti/izbjeglice u pokušaju da se očajnički dokopaju neke od evropskih zemalja. Moj posljednji oduži put vodio me u Zagreb. Sam u kupeu gledao sam kroz prozor kako kondukteri izbacuju izbjeglice iz voza za Budimpeštu. Nisu odustajali. Trčali su za vozom dok su imali snage. U čoporima.

Zujanje voza, vlakovoza, zvuk lupkanja o tračnice/šine, miris pragova, ustajale vode u wc-u. “Ne naginji se kroz prozor” pločica, izblijedelih panorama gradova iznad sjedišta ili ležaja, neonsko svjetlo koje treperi. Sve ih je manje. Glave nam lete u nebo. Ali zvuk nikad neće iščeznuti. Polako. Mirno. Nikad tiho. Podsjećao je na otkucaje srca. Na aritmiju čak u pojedinim momentima. A onda, dok pored prozora lebde žice od dalekovoda, koje čas poskoče, čas se spuste i taj zvuk utihne. Ostaje samo treperavo svjetlo u kupeu, izlizane panorame gradova koje se naziru u mraku – Titograd, Skopje, Sarajevo…

Još malo pa će ih mrak u potpunosti pokriti.

Ostavite komentar

avatar
  Prati  
Obavesti me o
Проститутки Бишкека