Zašto Albancima smeta kada ih oslovljavate sa “Šiptar”: O „ARNAUTIMA”, “ŠIPTARIMA” I ALBANCIMA

PREŠEVO

Oslovljavanje nije puka „jezička“ stvar, već i politička, kulturološka
i socijalno-psihološka kategorija, te je u determinirajućoj zavisnosti
od datog društveno-istorijskog i političkog konteksta. Nazivi o
Albancima su se menjali u zavisnosti od konkretnih
društveno-istorijskih i političkih uslova i od praktično-političkih
potreba vlasti: Turske vlasti, Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija
su ih službeno nazvali „Arnautima“, Socijalistička Jugoslavija, do
smene A.Rankovića, ih naziva „Šiptarima“, a od Ustavnih Amandmana od
1968. i Ustava SFRJ od 1974. se nazivaju „Albancima“.

(Piše: Mr. Nehat Hyseni)

Razočarala me je činjenica što autori u knjizi „Preševo, istorija i
sudbina“ moj narod (čitaj: svoje komšije) sve vreme oslovljavaju
„Šiptarima“. Na moje Reagovanje od 27.decembra 2009.da oslovljavanje
Albanaca “Šiptarima” je pogrdno i vredja njihova nacionalna osećanja,
Mr.Tomislav Petrović se pita: “šta se to promenilo da ste u novije
vreme sebe počeli da nazivate Albancima a jezik Albanski i da Vas sada
vredja naziv šiptar”?
Očigledno je da mojim (nekadašnjim) komšijama nisu poznate promene
koje su se dešavale u periodu od skoro pola veka, dakle, od
(Rankovićevog) vremena kada su oni otišli iz Preševa. Mada, pošto su
oni preševljani i intelektualci, trebalo bi da znaju osećanja nas
Albanaca po tom pitanju. Medjutim, izgleda da je to njima još uvek
nejasno. Stoga, ja ću učiniti još jedan pokušaj, ovaj put opširniji,
da to pitanje pojasnim u društveno-istorijskom i političkom kontekstu
naše stvarnosti.
Naime, osećanja prema oslovljavanjima su se menjala u zavisnosti od
konkretnih društveno-istorijskih i političkih uslova. Oslovljavanje
nije puka „jezička“ stvar, već i politička, kulturološka, psihološka
itd kategorija, te je u determinirajućoj zavisnosti od datog
društveno-istorijskog konteksta.
Dok je, recimo, za vreme Turske vladavine za Albance bilo pogrdno
oslovljavanje “Arnautima”, pošto su Albanci tog vremena imali potrebu
za isticanjem svog nacionalnog identiteta i posebnosti, koja im je
bila osporavana od strane turske vlasti. Zbog činjenice što su Albanci
bili iste veroispovesti sa Turcima, njima je u to vreme bilo
osporavano i onemogućeno otvaranje škola na Albanskom, zatim uvodjenje
Albanskog jezika kao jezika administracije i sl. Čak štaviše, Albanci
za vreme turske vladavine, za razliku od Srba, bili su u daleko
nepovoljnijem položaju, jer su tada postojale širom Srbije škole na
srpskom, dok je Albancima to pravo osporavano. To je bio razlog raznih
protesta i pobuna protiv turske vlasti u to vreme. Dok, s druge
strane, Srbima, koji su hrišćanske vere, to pravo turska vlast nije
mogla osporavati zbog reagovanja medjunarodne, u prvom redu evropske
zajednice.
Dakle, naziv „Arnautin“ je bio pogrdan za Albance za vreme turske
vladavine, te se ovim nazivom podrazumevala potlačena Albanska raja
muslimanske veroispovesti. „Arnauti se medju sobom zovu Šiptari i ime
Arnautin im je pogrdno. Ranijih se godina dešavalo da Arnautin i ubije
onoga ko ga nazove Arnautinom”.(J.Hadživasilević: Južna Stara Srbija,
Knjiga II, Preševska Oblast, str.142, Beograd, 1913. god.).
Sa smenom Turske, sa Srpskim vlastima, oktobra 1912. godine pogrdni
naziv „Arnautin“, za Albance od strane tadašnje vlasti se i dalje
upotrebljava kao službeni naziv za njih. Na prvom popisu stanovništva
Kraljevine SHS od 31.januara 1921. godine uopšte ne postoji rubrika za
„nacionalnost“ u popisnom upitniku. Tada se za označavanje
nacionalnosti uzela verska i jezička pripadnost. Medjutim, zbog
praktično političkih razloga, vlasti Kraljevine su tada Albance
poistovećivali i oslovljavali ih Turcima, isto kao i za vreme
Kneževine Srbije od pre 1878. godine, pošto sa poistovećivanjem
Albanaca, odnosno „Šiptara“ sa Turcima, tadašnja vlast je prikrivala
realno stanje etničkog čišćenja Srbije Topličkog kraja, Pirota, Niša,
Leskovca, Vranja itd. od Albanaca. Time je izbegnuta osuda i kazna
medjunarodne zajednice, jer službeno tada u Srbiji nije bilo Albanaca,
već su ta naselja bila naseljena „Turcima“, tako da je posle
Srpsko-Turskog rata 1876-1878. godine, Srbija etnički „očišćena“ skoro
u potpunosti od Albanaca ( osim nekih sela oko Medvedja), te se
izbeglo Albansko stanovništvo premeštalo, uz jezive prizore i žrtve,
pored Kosova i u Preševu i Bujanovcu. Tada se granica bila uspostavila
na Ristovcu, tj. izmedju Vranja i Bujanovca, te nastaje Preševska
Kaza.
Dakle, i Kraljevina SHS zadržava naziv „Arnauti“ za Albance, pri tom,
uvek izbegavajući gde god je to bilo moguće da se istaknu kao posebna
nacija, zbog praktično-političkih razloga,tj. prikrivanja masovnog
iseljavanja Albanskog stanovništva i to, ovaj put ne za Kosovo ( kao
što je to bio slučaj pre 1878.), već za daleku Tursku. Čak su i neki
Srpski političari i naučnici Albance tako nazivali, kao na primer Vasa
Čubrilović, u svom Memorandumu od 1937. godine „Isterivanje Arnauta“,
gde on predlaže „mere“ koje bi Stojadinovićeva vlada trebala da
sprovede “za rešavanje pitanja nacionalnih manjina” u to vreme:
Rusina, Slovaka, Nemaca, Arnauta i sl. ( o tome opširnije u poglavlju:
Srpski političari i naučnici o iseljavanju Albanaca u Turskoj).
Na popisu stanovništva Kraljevine SHS od 1921, dakle, uopšte nije
postojala rubrika o nacionalnoj pripadnosti, već samo o veroispovesti
i maternjem jeziku, te Albance i Turke svodimo u zajedničkoj koloni
„Muslimani“, dok se kod jezika razlikuju: jezik „Arnauta“ i
„Turaka“(vidi: Popis od 1921. str.103)
Iako je na popisu Kraljevine Jugoslavije od 1931. godine uvedena
rubrika o „nacionalnosti“, te u nomenklaturi jezika, postojao je i
„Arnautski jezik“, medjutim, podaci o nacionalnoj pripadnosti za vreme
Stare Jugoslavije po tom popisu nisu objavljeni. To je učinjeno tek
1948. godine, na osnovu dobro očuvanih tabela sa tog popisa. Sigurno
je da je razlog zato bio prikrivanje masovnog iseljavanja Albanaca u
Turskoj i mera kolonizacije Srbima svih područja koja su bila
naseljena Albancima u to vreme, drastičnim merama državne vlasti i
policije, (o čemu će biti reči u posebnom poglavlju).
Dakle, Stara Jugoslavija je za Albance upotrebljavala naziv „Arnauti“,
dok se naziv „Šiptari“ počeo upotrebiti kao službeni naziv za Albance
tek nakon Drugog svetskog rata, i to: u Ustavu Federativne Narodne
Republike Jugoslavije od 31.01.1946.godine, Ustavnim zakonom od 1953.
i Ustavom od 1963.godine, da bi se u Ustavu SFRJ od 1974.godine uveo
naziv „Albanci“.
Nazivom „Šiptari“ za Albance na Srpskom jeziku se pokušavalo naznačiti
Albansko stanovništvo na prostorima Jugoslavije, sa ciljem da se
podrazumeva da je to službeno „poseban“ narod koji živi na ovim
prostorima, u odnosu na Albance koji žive u Albaniji. Dakle, tadašnja
Jugoslavija je time htela dati do znanja da „Albanci“ žive u Albaniji,
a „Šiptari“ u Jugoslaviji i da su to dva posebna naroda.
Dakle, „mudrost“ Socijalističke Jugoslavije je bila u tome da izvuče
iz Albanske reči naziv kojim Albanci sami sebe oslovljavaju, ali samo
za Albance u Jugoslaviji, a ne i za Albance u Albaniji.
Postavlja se pitanje: Zašto je Socijalistička Jugoslavija uzela ovaj
naziv za Albance u Jugoslaviji, dok za Albance u Albaniji i za samu
Albaniju je zadržala medjunarodni naziv „Albania“? Naravno, to je
Titova Jugoslavija učinila iz praktično- političkih i strateških
razloga. Tada se pokušavalo „objasniti“, kako u Albaniji ne samo da
postoji drugačiji komunisticki režim u odnosu na jugoslovenski, već da
, navodno, postoji i druga nacija u odnosu na Albance u Jugoslaviji.
Time bi Jugoslavija mogla da izbegne obaveze koje su proizašle iz
poznatih odluka Bujanske konferencije od kraja 1943 i početka 1944.
godine.
To što svi Albanci i u Albaniji i u Jugoslaviji, na njihovom maternjem
jeziku nazivaju svoju naciju „Kombi Shqipëtar“ (Albanska nacija), a
njihov jezik „Gjuha Shqipe“ (Albanski jezik) nije predstavljao nikakav
problem za tadašnje vlasti, pošto im je njegova upotreba na Srpskom
obezbedjivala politički oportunitet.
Politička situacija nastala jačanjem centralne vlasti Ustavom od 1963.
godine i time velike uloge UDB-e, koja je ugrožavala i samog Šefa
države (Tita), jula 1966 godine, na nesrpskom terenu (na Brionima),
svrgnula je jugoslovenskog „Berija“, dakle šefa državne bezbednosti
Aleksandra Rankovića, i time je počela „nova era“ i za nas Albance u
politici tadašnje Jugoslavije.
Evropski i jugoslovenski talasi studentskih demostracija od 1968.
godine su imali odjeka i na Kosovu, gde su one bile veoma masovne, uz
isticanje zahteva za Albansku nacionalnu zastavu, za ravnopravnost, za
Kosovo republiku i sl., te nakon toga, ubrzo se pristupa Amandmanima
na Ustav od 1963. godine, kojima Kosovo postaje „konstitutivni
element“ Jugoslovenske Federacije, otvara se Univerzitet na Albanskom
u Prištini, te se dotadašnji naziv „Šiptari“ zamenjuje se nazivom
„Albanci“ u Ustavu SFRJ od 1974.godine.
Dakle, od tada Albanci službeno više nisu „Šiptari“.
Time se i završava mračan (Rankovićev) period za Albance u tadašnjoj
Jugoslaviji.
Nakon 1981.godine počinje hajka na Albanske „irendentiste“, da bi se
oni pretvorili u Albanske“teroriste“ u Miloševićevo vreme. Danas
čujemo sve više i sve češće ovaj naziv „Šiptari“ za Albance u Srbiji,
i to od strane antialbanskih i šovinističkih krugova, kojih, na
žalost, danas ima u velikoj meri u Srbiji, i to kako medju pojedinim
političkim strankama tako i kod pojedinaca, pa sada i od naših
zemljaka („kosmopolita“ i intelektualaca), autora knjige „Preševo,
istorija i sudbina“.
Dakle, istorijat naziva prema Albancima, kao što se moglo videti,
evoluira sa njihovim ukupnim društvenim i političkim položajem na ovim
prostorima, i da se naziv prema njima menja u zavisnosti od
društveno-istorijskih i politickih okolnosti i uopšte od evoluiranja
političkog odnosa prema njima.
Dakle, oslovljavanje nije puka „sitnica“ koja ostavlja ravnodušne
gradjane, već naprotiv, to se u pojediniom slučajevima može
podrazumevati, čak, kao velika uvreda koja izaziva i jake emocije.
Jer, pod pojmom “Arnautin”, Albanci za vreme Turske vladavine su se
osećali uvredjenima, jer ih je tadašnja vlast tretirali kao “raju” bez
prava na školovanje na maternjem jeziku, administraciju i sl. Poznato
je da su Albanci u to vreme imali problema sa turskom vlašću, te
„prilikom logorovanja šiptarske ustaničke vojske pod komandom Škodra
paše (Mustafa paše) 1829.godine u župi Moravici u Preševu, znatan broj
Šiptara i Srba iz ovog kraja je prišao Škodra paši u borbi protiv
turske vojske (oko 1000 njih), (Mr.T. i Sv.Petrović: Preševo,istorija
i sudbina,.str 9).
Dakle, u to vreme su i Albanci vodili borbu protiv turske vladavine,
pa su često i saradjivali u tom pogledu sa Srbima, čak i budući u
istim redovima. U Preševskom turbetu je grob jednog člana porodice
Šehlera, Šeh Salima ( i to bez glave), koji je poginuo u sukobu sa
Husein pašom u Vranju. Zatim je sledilo kažnjavanje 70-tak ustanika, i
njihovo proterivanje na izdržavanje kazne u Turskoj. Dakle, sigurno je
jasno da i Albanci, iako su bili iste tj.muslimanske vere, nisu se
složili sa Turskom vlašću tog vremena, te su se često protivili, i to,
kako opisuje J.Hadzivasiljević, veoma emotivno na njihovo
oslovljavanje „Arnautima“, jer su ga smatrali pogrdnim nazivom.
Naročito su ta osećanja bila probudjena i intenzivirana u drugoj
polovini XIX veka osnivanjem Prizrenske Lige, tj.pokreta Albanaca za
Autonomiju i za nacionalna prava i slobode.
Stoga, zaista, treba razumeti nacionalna osećanja Albanaca danas,
kojima nije svejedno da li ih nazivaju pogrdnim nazivom “Šiptar”, ili
ne. Danas, recimo, ko god oslovljava Albance “Šiptarima” podrazumeva
se da ima negativan, šovinistički stav prema pripadnicima ove
nacionalnosti, izuzev možda neupućenih koji ne znaju ništa o istoriji
Albanaca. Na primer, izvesni Srpski političari poput Šešelja, ali i
mnogi drugi ne zaostaju za njim, upotrebljavaju ovaj naziv za Albance
u veoma negativnim tonovima i njihovim histeričnim antiabanskim i zlim
namerama.
Medjutim, ja znam veliki broj Srba, možda je to ogromna većina,
pogotovo u raznim susretima, sastancima i druženjima gde imam priliku
da se krećem, veoma se paze na to. Kao što, uostalom, nalažu pravila
dobrog i kulturnog odnosa i ponašanja, te i uzajamnog poštovanja.
Inače, to je i stvar porodičnog (i ličnog) vaspitanja, karaktera i
kulture svakog pojedinca.

Prati
Obavesti me o
guest

1 Komentar
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
Baka
Baka
4 godine pre

Zasto ne reci “ Siptar” gde je to uvreda
Ime svake želje se asocira sa imenom naroda
Nemacka = Nemci
Švedska = Svedjani
Italija = Italijani …. i.t.d
Skiptarija na „albanskom“ Siptari!

„Albanci „ sa kosova ne kazu da su kosovari vec Albanci…..elem … siptari .