Zamagljivanje funkcionerske kampanje

BEOGRAD

Nakon što je Vlada Srbije usvojila famozni Zaključak o poštovanju člana 29. st. 2-4. Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije (zvaničan naziv „Zaključak Vlade 05 broj 013-9473/2019“), režimski mediji su uglas uskliknuli da je rešen problem funkcionerske kampanje.

„Vlada Srbije Zaključkom sprečava funkcionersku kampanju“, „Za funkcionersku kampanju predviđene su i sankcije“, „Nema više političkih kampanja iz državnih fotelja“, „Vlada Srbije zabranila funkcionersku kampanju“, gudilo se u desetercu. „Analitičari“ i „eksperti“, potmognuti nekolicinom istraživača javnog mnjenja (ko zna zbog čega je zaključeno da baš oni treba da objasne opoziciji, vascelom srpstvu i građanstvu dalekosežni značaj Zaključka No 5) uveravali su nas, ne samo da se Zaključkom staje na kraj zloupotrebama javnih resursa, kojih ionako nije ni bilo, već i funkcionerskoj kampanji koje je možda malo i bilo, jer nije bilo Zaključka koji bi je sprečio.

Tako smo, na primer, mogli da pročitamo da je direktor jedne agencije za istraživanje javnog mnenja zaključio da Zaključak „pokazuje čvrstu opredeljenost Vlade da sprovodi ono što je regulisano zakonima“.

Nema potrebe trošiti reči na besmislenost rešenosti da se Zaključkom uredi sprovođenje zakona. Ali, narečeni direktor je, možda i nesvestan toga, pogodio u centar – funkcionerska kampanja nije uređena zakonom. I Zaključak No 5 nema veze sa njom i on možda upravo dokazuje opredeljnost Vlade da ne reguliše funkcionersku kampanju. Povrh svega, Zaključak ništa ne reguliše, već preporučuje, jer da bi se regulisalo potrebno je izmeniti zakone. Vlast, istini za volju, jeste najavila i izmene zakona; videćemo šta će one doneti i kako li će tek kliktati mediji, analitičari i istraživači kad ti predlozi osvanu na sajtu Vlade.

Međutim, dok bi za tabloidno-analitičarsku apoteozu Zaključka sumnjičavi opozicionari lako mogli zaključiti da je organizovana i planirana manipulacija, šta reći za opoziciona tumačenja toga šta jeste, a šta je bila funkcionerska kampanja i kako je uređena.

Tako smo, na primer, povodom posete Aleksandra Vučića radnicima Gradske čistoće mogli da pročitamo (gotovo ispravan) zaključak Pokreta slobodnih građana da je to „klasičan primer funkcionerske kampanje“ koja je „odredbama više zakonskih propisa strogo zabranjena u pravnom sistemu Srbije“.

Šta je ovde gotovo ispravno, a šta je netačno? Pojam „funkcionerska kampanja“ u javni diskurs je, ako se ne varam, uveo Zoran Gavrilović 2012. godine. Transparentnost Srbija u analizi kampanje 2012. piše o „porastu aktivnosti javnih funkcionera“ i odvojeno o „političkoj promociji povezanoj sa korišćenjem javnih resursa“. Već u izveštaju sa izbora 2014. i TS jasno definiše funkcionersku kampanju kroz aktivnosti (prevashodno promotivne) javnih funkcionera u predizbornom periodu, koje se prikazuju kao njihov „redovan rad“, a suštinski su deo političke promocije.

U ovih sedam godina koliko se bavi ovom temom, Transparentnost Srbija ju je nametnula u javnosti i izborila se da ona uđe u izveštaje OEBS/ODIHR i EU. Sada preti opasnost, ne samo da kao društvo propustimo priliku da se ova tema reguliše, već i da zatvorimo vrata da se to pitanje ozbiljno razmotri u doglednoj budućnosti. Naime, pogrešno tumačenje šta je zaista funkcionerska kampanja i šta treba regulisati, njeno brkanje ili poistovećivanje sa zloupotrebom javnih resursa ili sa stranačkim angažovanjem javnih funkcionera, bilo da je posledica neznanja i nerazumevanja ili smišljene manipulacije, može rezultirati time da se zaključi da je ovo pitanje rešeno, ako se (bolje) regulišu upravo stranačko angažovanje ili zloupotreba resursa. A to nije funkcionerska kampanja.

U užem smislu funkcionerska kampanja se manifestuje kroz promotivne aktivnosti funkcionera u vreme izborne kampanje: posete firmama, školama, bolnicama, sudovima, otvaranje fabrika, gradilišta, sajmova, potpisivanja ugovora i memoranduma o izgradnji i ulaganju, stipendiranju, predstavljanje planova izgradnje, uručenje stipendija, pomoći i poklona, razgovor sa građanima, radnicima.

Stoga je PSG gotovo u pravu kada tvrdi da je burek sa čistačima „klasičan primer funkcionerske kampanje“. Zapravo je reč o promotivnoj aktivnosti, a da bi bila „klasična funkcionerska kampanja“ nedostaju nam raspisani izbori. No, ne treba cepidlačiti. Vučić i vučići su od 2014. promotivne aktivnosti pretvorili u svakodnevicu, ubeđujući nas da je obilazak toaleta u školama ono što predsednik, premijer, ministri treba da rade (iako je reč o neispunjenom obećanju Vučića da će obići sve toalete, izuzev ako to nije radio „škodom“ noću, bez medija, upravo da ne bi bilo predstavljeno kao promotivna aktivnost). U javnoj upotrebi se za to što funkcioneri čine i u periodu između izbornih ciklusa ustalio naziv „funkcionerska kampanja“.

Ono što je, međutim, potpuno netačno u saopštenju PSG jeste da je funkcionerska kampanja, odnosno promotivna aktivnost „strogo zabranjena u pravnom sistemu Srbije“ i to „odredbama više zakonskih propisa“. Nije. I ne bi trebalo da bude cilj da se ograniče promotivne aktivnosti (ma koliko neke od njih bile besmislene) van izborne kampanje. I ne može biti cilj da se čak i u vreme izborne kampanje zabrane sve aktivnosti koje mogu imati promotivni karakter. Naime, pored aktivnosti koje su osmišljene samo zbog toga da bi se funkcioner pojavio u medijima (pseudo-događaji), postoje i druge aktivnosti koje mogu imati promotivne elemente, kao što su posete inostranstvu, sastanci u kabinetu sa domaćim i stranim zvaničnicima, sportistima, umetnicima, sastanci na terenu sa domaćim zvaničnicima i učešće funkcionera na manifestacijama (konferencije, skupovi, okrugli stolovi, svečane akademije, obeležavanja značajnih datuma).

Ove dve kategorije (pseudo-događaji i stvarne aktivnosti funkcionera) se mogu razlučiti sa dva test pitanja – da li će ovo biti bitno nakon nekog vremena (kakav će biti efekat) i da li je ovo moglo da se desi bez funkcionera.

Konačno, funkcionerska kampanja može, u određenim situacijama, predstavljati indirektnu zloupotrebu javnih resursa, kroz obezbeđivanje dodatne medijske promocije za funkcionera (odnosno partiju sa kojom ga birači identifikuju) i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Ali nije reč o „klasičnoj“ zloupotrebi resursa koja je regulisana propisima. Pri čemu su neki aspekti zloupotrebe loše regulisani.

Tu, u prvom redu, mislim na mišljenje Agencije za borbu protiv korupcije, od pre nekoliko godina, u kojem je ona pogrešno tumačila da svi ministri imaju pravo da koriste službena vozila i prilikom obavljanja stranačkih aktivnosti, i onda kada nisu u pitanju lica koja uživaju neprestanu zaštitu. Ovde se praksa susreće sa Zaključkom. Nije sporno da javni funkcioneri mogu da učestvuju u stranačkoj kampanji, ali u svojstvu stranačkog funkcionera. Pitanje je da li će Zaključak (ili dodatno regulisanje zakonima) uticati da to angažovanje ne bude kombinovano sa (navodnim) funkcionerskim aktivnostima i nekorišćenjem službenih automobila (i durgih resursa) uprkos mišljenju Agencije. Naime, u svim monitorinzima beleženo je „kombinovanje“ događaja – ministar ili premijer ili predsednik u 11h obiđe ambulantu, školu ili fabriku, pa u 12 ima stranački skup ili sastanak u lokalnom odboru, pa u 13 novu „funkcionersku aktivnost“ u drugom mestu, pa razgovor sa građanima na štandu partije, i tako do stranačkog mitinga zakazanog za 18 ili 19h, koji direktno prenose lokalne televizije i one sa nacionalnom frekvencijom.

Sve su to pitanja koja treba regulisati, ali to nije „klasična funkcionerska kampanja“. Transparentnost Srbija već godinama predlaže kako da se „klasična funkcionerska kampanja“ uredi i jedan takav predlog poslat je i radnoj grupi Vlade koja ovih dana i nedelja radi na najavljenim izmenama zakona. Ključno pitanje je koliko ima volje da se takav predlog prihvati i uskrati prilika za dodatnu moćnu promociju. Buka koju su podizali „učesnici dijaloga“, poput Đukanovića, da „oni“ traže da se Vučiću „zabrani učeščće u kampanji“ možda je posledica nerazumevanja, ali možda i signal da nema volje da se jasno kaže – Vučić, iako bi trebalo da je predsednik svih građana, može u stranačku kampanju i tu vam nećemo popustiti, ali neće biti funkcionerske kampanje i to ćemo rešiti zakonom.

Teško je, naime, odreći se takve prilike i o tome svedoči i nedavno gostovanje na N1 Borisa Tadića, koji i posle sedam godina odbija da prizna da je vodio funkcionersku kampanju pre nego što je podneo ostavku, odnosno „skratio mandat“. Jer Tadić je nizao promotivne aktivnosti u funkcionerskoj kampanji od raspisivanja parlamentarnih izbora 13. marta do „skraćivanja mandata“ 4. aprila, pa je čak potom nastavio kao kandidat DS-a da se pojavljuje sa ministrima u njihovim promotivnim aktivnostima.

A danas daje opravdanje za sve aktuelne i buduće promotivne aktivnosti rečenicom da „u politici vi morate ono što ste radili kao svoje deo, da prikažete kao svoje delo“. Nije sporno, ali to možete da kažete na stranačkom mitingu, da stavite u stranački spot, ali ne da činite kao deo redovne predsedničke ili ministarske „dužnosti“.

Na kraju, Tadić se pridružio horu relativizatora izjavom da „funkcionerska kampanja podrazumeva da se zloupotrebljavaju državni resursi“ (a on, kaže, nije zloupotrebljavao te resurse).

Kako, konačno, regulisati funkcionersku kampanju?

TS je radnoj grupi predložila da se član 29. Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije (odnosno član 50. novog Zakona o sprečavanju korupcije koji će početi da se primenjuje umesto njega septembra 2020) izmeni tako što će, pored ostalog biti propisano sledeće:

Funkcioneru je zabranjeno da u tom svojstvu učestvuje u aktivnostima političkog subjekta (što znači da može kao stranački funkcioner, ali ne kao predsednik, premijer, ministar, gradonačelnik, direktor JP itd).

U doba izborne kampanje, funkcioneru je zabranjeno da u tom svojstvu organizuje promotivne aktivnosti organa javne vlasti, da ih sprovodi, kao i da učestvuje u promotivnim aktivnostima koje organizuju druga lica, izuzev:

a) kada je propisana obaveza da se promotivna aktivnost izvrši u određeno vreme i na određeni način, i kada je jedino javni funkcioner ovlašćen da tu obavezu ispuni;

b) kada je reč o javnim manifestacijama, koje se po ustaljenoj praksi sprovode u određeno vreme i uz obavezno učešće nosioca određene javne funkcije;

v) kada je učešće funkcionera neophodno zbog održavanja međunarodnih odnosa.

Promotivna aktivnost „jeste aktivnost funkcionera, organa vlasti ili drugog lica koja ima za cilj ili se može s razlogom očekivati da će imati za posledicu objavljivanje reči, lika ili glasa funkcionera u medijima“.

(Peščanik-Zlatko Minić)

Prati
Obavesti me o
guest

1 Komentar
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
voja
voja
4 godine pre

Predsednik je pomesao nadleznost sa premijerom. O privredi se stara premijer, a predsednik ima druga ovlacenja.