Uz vek od proboja Solunskog fronta : OKO SOKO(L)OVO

LESKOVAC-GADŽIN HAN

Izbrojao neko da je već prošao vek od proboja Solunskog fronta, i svako to obeležava po svojoj navadi, kako ga pamet uči i znanje vodi, ovde počasni stroj, tamo muzika, recitatori, interpretatori, venci, delegacije…
Razmahalo se to oko gradskih spomenika, otišlo se na Krf, lepo je Miholjsko leto tamo, more, sunce, putuje se dobrim putem, luksuzni trajekt, bilo i crvenih tepiha, (jel’ neko rek’o da su srpski vojnici samo po njima gazili, pa da ih se sada tako sete!), bilo svečarskih ručkova i otmenog smeštaja za parastos…
Kajmakčalana se niko nije setio, a na njemu nastalo ono što se slavi i obeležava. Proboj. Put u slobodu, ili kako ga je ko od vojnika već shvatio, do porodice, majke, dece, put do zemlje, kućnog praga i okućnice…

Uz vek od proboja Solunskog fronta : OKO SOKO(L)OVO

Ko da preže na tu bestragiju od planine bez valjanog puta, i njen dveipo hiljade metara visok vrh, nema ni pristojne kafane u okruženju, samo crkva Svetog Ilije, omanji hram na zaravni koju srubi višemesečna paljba topova, i odmah do nje grobnica srpskih vojnika, div-junaka, podigao i označio Aleksandar. Treba isprljati cipele…
Ja zapalio u Zaplanje, zadnja stanica Gadžin Han, spomenik u centru, kraj njega ni živa duša, ni znak da ga se neko setio, nema sveća, nema trobojki, nema ni stručka bosiljka za da se telo okadi, na postamentu junački nadimak – OKO SOKO OVO, fali jedno slovo, nema ruke da ga doda (osušile se!) bar u ovo vreme praznikovanja, sve to zauzeto dnevnim brže-jače-bolje obavezama pa nema ko i nema kad, a ni Švaba nije naredio da se spomenik uredi i dotera, a Švaba je gazda…
Neko doba staje tik do spomenika autobus, slobodna vožnja, nahrupi iz njega buljuk osnovnoškolaca, cika i jurnjava u krug, gađaju se telom mrtvog guštera te beže jedni od drugih, dvoje zaduženih za red odoše nekud uz upozorenje deci da se ne udaljavaju, vozač ostade da dežura u sedištu uz volan, deca su nestašna, a autobus je njegov.
Navalila mlađarija da se popne na spomenik, u naručje ili na leđa ratniku, slutim zlo i mirno prilazim da ih sklonim, jedini sam od starijih prisutan, nisu deca teška slavnom srpskom vojniku, i veći je on teret na svojim leđima izneo, nego je mermer u postamentu oštrih je ivica, pad sa onoga što ne njemu počiva – ne bi oprostio.
Ne smem da kažem da se tako ne može sa svetinjom, država je oštro uredila ko je za takvu priču nadležan, taj mora da ima licencu, ostalima su namenjene inspekcije, debela globa u parama ili višemesečna robija samo ako zinu o Dragutinu Matiću i njegovom delu, sve i da su mu od kolena, rod rođeni. Rekla izokola država, kome je do znanja, eto mu školske knjige, šta se može ako su ih pravili i tiskali Đermani sa kojima se Matić za gušu hvatao i u njih pucao braneći i sebe i državu od ropstva, pa sad njega, u tim udžbenicima, nema…
Ćuti mučeni Dragutin, tvrđa mu duša od bronze od koje je saliven, ćuti i gleda nekud na sever, tamo se zaputio odmah po proboju sa Kajmakčalana, opanci su mogli da ostanu negde usput, on ne. I bos do Beograda…
Ćuti i ne odgovara na ponude što ih donesoh, mršti se na kafu, bila mu bolja ona cigura iz rova, bez izraza na licu popi rakijicu, a kad se rakija popije a da se obraz ne ustrese, nije od neke, prihvati duvan i to samo jer je od šverca, onaj iz paklica, industrijski, otrov živi, to i na kutiji piše…
Reče da ga, za rata, metak nije hteo, ni švapski, ni bugarski, ni od onih bašibozluka koje dušmanske vojske usput sakupiše. Prozbori da ga kuršum nije ubio, ali da će mu zaborav, kome je njegov narod sklon, konačno doakati.
Reče da će tako, na nekoj svojoj mrtvoj straži, sve dok je pamćenja, do istorije i nazad, a biće je nazad, pamet sve kraća…A onda će i njega, sve sa narodom bez kolektivnog sećanja, u neki budžak za sirovine, pa šta ispadne. Od njegove bronze će još nešto i zavaljati…

Nikola Milićević

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare