SLAVNIK – jezivo stratište

LESKOVAC

Godišnjica od zločina ,,oslobodioca” u Slavniku

BOSKA VIDOJEVIĆ iz Slavnika

ŠTA SE DOGODILO OKTOBRA 1944. U SLAVNIKU?

,,Kod nas u avliju kučiki su donosili i jeli ljudske ruke i noge.
Naša kuća kako je – odotle se vidi ledina i kuća Borisa Zlatkovića u koju je bila OZNA i u podrum kuće – zatvor u koji su partizani zatvarali ,,državne neprijatelje” i ,,narodne izdajnike”. I čujemo – jaooo! Kukanje! Dovode gi i posle odvode i streljaju gi dole u reku. Ispod d krivinu na put za Brestovac pa jedno sto metra dole u reku u pesak -tu su gi streljali i zakopuvali.”- kaže B.V. iz Slavnika.
Uveče moja baba Roska, deda Anđelin i svi ostali ukućani – iz avliju gledamo, a mesečina je i vidi se da ih vode, ali ne znamo ko ih vodi i koga vode, to ne znamo. Vidi se izvode ih iz kuću Borisa Zlatkovića, pa preko ledinu vode ih dole u reku.Toj je bilo preko noć – po tri, po četiri su ili po jedan – kad kako. Koj je na spisak bio – toga vode. Toj se jaukanje čulo iz reku. Onija koji partizani teraju da gi ubijev jauču i traživ pomoć i deda Anđelin kaže: toj ih udaraju, tuku ih s nešto, jer ljudi znaju da ih vode da ih ubiju i neće da idu, pa ih tuku i teraju da idu na silu……
Ja i moj brat Jovan – jednom idemo u vinograd, a vinogradi su nam tamo preko reku.
I idemo, a dole gde je reka to je – krv, krv, krv! Jaooj! To je strašno nešto! I ja kažem bratu, a on je stariji od mene i kažem mu:
,,Jovoo – beži da begamo desno! Nemoj krv da gazimo!”
I odemo u vinograd i naberemo grožđe. Kad se vratimo iz vinograda opet krv – to je sasiren krv, krv kao sir! Tuj su gi ubijali i tuj su ih zakopavali u reku u pesak! I da ti kažem ovo: jednom kad smo čuvali ovce, a to je bilo negde oko podne i sećam se čoveka jednog – jaooj! To stvarno nikad ne mogu da zaboravim -šubaru na glavu nosi čovek, Srbin je i šubaru nosi. Mi smo pobegli od stra u žbunje i gledamo-partizani ga vode i udaraju ga! Koliko go oni udaraju, koliko ga samo udaraju dok ga vode! On jauče, kuka, jauče! A tu do reku ima jedan šanac, kd dođoše na šanac oni ga s nešto udariše u grudi i: tra!tra!tra! – tri put ispucaše – tuj ga utepaše, zakopaše i otidoše! I kao da i sad gledam tog čoveka s moje oči – mislim da je imao oko 7O godine. Tuj su ga streljali i zatrpali! A to je bio dan-bio je dan!
U Pustu reku u pesak su koske ostavili ljudi.
U našu avliju kučiki su donosili ruke i noge! Ja sam tada imala sedam godine i pamtim kao da je juče bilo –kuče nosi ruku ili nogu i donese u avliju i moj deda Anđelin Vidojević – odnese tu ruku ili nogu i zakopa ih negde.
Čula sam da se i ovo priča – kad su orali njive ljudi ss plug iskopaju ceo leš. I koliko put dođu u Slavnik žene i majke i drugi rođaci ubijenih iz Leskovac, Lebane i razna sela i kukaju po šljivar i traže mesta gde su ubijeni i zakopani. Utepuvali su i žene i kažu da su i žene bile-nisu bile mnogo, ali bilo je i žena.

Ni od Milovana Vidojevića i Dragutina Vidojevića iz Slavnika – ni o njima nema ni traga ni glasa-možda su i nji tuj ubili, niko to ne zna. I koj zna koj gi je apsio? Dragutin je bio mlad – imao je osamnaest godina i njegovi otac i majka samo su njega kao sina imali, a imali su i ćerke. Ne zna si ni ko ih je ubio ni gde su odvedeni, a noću ih je neko odveo. Isto i na mog oca brat od rođenog čiču –Milutin se zvao, pa isto i jedan Milutin Banković – momci su bili i od njih isto – ni traga ni glasa. U Slavnik niko ne zna da kaže – ni koj je te mladiće odveo ni gde su streljani.

ILIJA ZLATKOVIĆ IZ SLAVNIKA

,,Narodne neprijatelje”'i ,,izdajnike” partizani su streljali u reku, u njive –to je noću streljano tako da narod nije znao – ko je streljan i kad je streljan. Uglavnom, bilo je pucanja, a šta je bilo dalje – neznam
Glavni su bili Icko i Baća Crnogorac iz Dobru vodu. Podrum kuće u koju je bila Ozna uvek je bio pun i to je doterivano – nekad i po pedeset. Neki su pušteni, neki nisu – otkud znam.
Ta naša kuća u Slavniku, gde je bila OZNA i gde su ljudi bili zatvarani i po
sle streljani – bila je prazna. Ta kuća je kad se iz Slavnik pođe za Brestovac – na kraju sela i kad pođeš iz Brestovac u Slavnik – to je prva kuća s dsne strane, na brdo.
NAJPRE SU STRELjALI DOLE PO REKU GDE JE PESAK. I pseta izvade iz pesaki u selo u dvorište pred kuću donesu ili glavu-lobanju i tako. (To su pseta dolazila iz Bojnika, Crkvicu, Konjuvca i sva sela i vadila iz peska ruke, noge i lobanje i nosila da jedu – ovoj je moj opis na osnovu kazivanja).
Ta naša kuća u koju je bila OZNA bila je prazna i nju je moj otac Borisav Zlatković pravio pre rata i pripremao za dva sina. Ta kuća je velika i imala je dosta prostorija. Podrum je veliki otprilike deset metara sa četri ipo ili pet metara. Gore je prostorija veličine pet sa pet metara i nju je Ozna koristila kao kancelariju. A dole u podrumu, ispod te kancelarije – sve je bilo puno, čoveče!Kuća je imala i dva.tri pomoćna odelenja koja nisu bila završena.Ta pomoćna odeljenja su isto bila puna, jer su ljudi doterivani i tu zatvarani. Stalno su bila četiri stražara – na četiri strane zgrade i sve je bilo ograđeno žicom. Sem naše kuće OZNA je ljude zatvarala i u kuću nekog Milorada blizu Ciganskog naselja i ta kuća je ,kao i naša bila malo izdvojena od ostalih kuća u selu.

Od naše kuće gde je bila OZNA do mesta u reku gde su streljali ljude dole u reku i po njive uz i niz reku možda ima oko petsto-šesto metara a možda i hiljadu metara-nema više.
U Slavniku, na mestima gde su partizani streljali ljudi i zakopavali ih – RAĐAO SE KUKURUZ VISOK I PO PET METARA, pa je tako i zemlja kroz useve koje je rađala ukazivala i odavala mesta zločina koje su počinili partizani. Jer, mi nismo znali gde su sve bili zakopani leševi streljanih.I tako smo još u kasnu jeden i s prolaće ne znajući – orali njive preko grobova, a partizani su za leševe ubijenih kopali jame – u pesak možda i metar duboke, a po njivama gde je zemlja –jame su bile duboke jedva pola metra. I posejasmo mi pšenicu i kukuruz. I u leto kukuruz poraste i bio je visok i po pet matara na mestima gde su partizani zakopavali one koje su streljali.
A onda se odjednom i psi uzgojiše – od čovečje meso! Bože sačuvaj! Leševi streljanih su bili plitko zakopani i pseta iz peska u reku izvade ruke, noge i lobanje ubijenih i jedu ih. I to nisu bila samo naša pseta iz Slavnika, nego su i pseta iz Bojnika, Crkvicu, Konjuvce i sva obližnja sela dolazila u Slavnik i jela leševe ljudi.

SOFIJA SPASIĆ, selo Kacabać

KAKO JE LIKVIDIRAN BOŠKO DRAGOVIĆ

U noći uoči slave Svetog Ranđela 1944. godine ,,oslobodioci” su grupu od stotinak Leskovčana izveli iz podruma Kuće doktora Danila i kuće Dušana Smejurije, oterali ih u Slavnik i na dan ove krsne slave mnogih leskovčana – streljali ih u Slavniku. Posle 7o godine od ovog zločina potomci nevino ubijenih žele da po tom krvom putu, putu smrti krenu u Slavnik i polože cveće na grobove svojih očeva, braće…
Iz tih vremena su i sećanja Sofije Spasić iz sela Kacabać o tome kako je Ozna na prevaru izvela iz Leskovca Boška Dragovića, sina senatora Milutina Dragovića iz Lebana, oterala ga u Slavnik i – likvidirala…

– Imanje od Miku Vlainca u Murdžu malu u Leskovac kupi češki Jevrejin Tomaš, inženjer u fabriku na Tihomira Ilića i napravi kuću kakve su samo bogati u Leskovac pravili. Pre nego se zarati Tomaš se ss ženu koju su vikali i znali ko – ,,gospođa” i sina Jovana vrnu u Češku, a kuću prodade na kraljevskoga senatora iz Lebane Milutina Dragovića. Kd se doseli ss ženu Zlatanu – Dragović napravi štalu i dovedoše kobilu i dve švajcarske krave – čuvaja gi je štal-majstor Mita Ćirić Piroćanac i svaki dn je po cel sat smo ednu kravu muzja. Svaka krava je po dvaes kila mleko davala.
-Sofijanke!, kazue Milutin Dragović na devojku što su gu čuvali, daj na komšije mleko, a kd siriš – daj gim sirenje!
I Sofija je svaki dn davala na murdžomalske žene po pola kilo mleko, kd mleko usiri da gim sirenje i obavezno po šerpu belo i mumuruzno brašno. ,,Kd Milutin Dragović pođe ujutru iz kuću mi deca iz sokak se naređamo edn do drugoga kod kapiju i vikamo: dobar dan čika Milutine! i skiđamo kape, a on brkne u džep i na svako dete da po pet el deset banke! Dobar je i fin bija tj Milutin Dragović!” Dragovići. Milutin Dragović iz Obilić (u kuću na Petra Dragovića, tatka na Milutina dogovoreno je da se organizuje i digne Toplički ustanak) žena mu Zlatana iz Obilić, u Murdžu malu gu vikali tetka Dragović, deca gim Mileva, Marica, Jovan i Božidar- Boško. Mileva, muž vu Gojko Stefanović iz Pertate, deca gim Slobodan Nine, Stefan i Grozdana. Marica, muž vu Petar Kovačević iz Goli Rid, deca gim Borivoje i Bosiljka. Jovan završi eksportnu Akademiju u Češku i bija je visoki bankarski službenik, žena mu Danica Katanićeva iz Leskovac, sin gim Perica. Boško, žena mu Stana, sestra od čiču na Ratka Pavlovića Ćićka iz Berilje, ćerka gim Vidosava.
Pre nego će partizani ulegnev u Leskovac, 11. oktobra 1944. godine Milutin ujanu kobilu i dok je išja nakud kapiju tri put se okrenu na kud kuću i otide. Posle se ču da su ga partizani utepali kod Prokuplje li u Bosnu li! Sina Boška mu partizani na prevaru uapsiše i utepaše. Milan Kovačević iz Goli Rid prati mu iz Lebane pismo – da dođe u Lebane i da mu se garantovano neće ništa desiti. Boško se ,,ufati” na ,,poštenu” reč i otide u Lebane ss zeta na Milutina Dragovića Tadiju, al tam gi odma uapsiše, otkaraše i zatvoriše u Slavnik kude je bila Ozna – Boška i Tadiju zatvoriše u podrum, a na sprat zatvoren Slobodan Nine, sin na Milevu. Tadiju stalno puštav da ide doma, al on neće:
,,Kude ide Boškova glava – tuj nek ide i moja!”
Ladno beše tej godine u novembar pred slavu Sveti Ranđel. Boško beše izbušija rupu u dske- na njega od plafon, a na Slobodana Nine na sprat – od patos.
,,Nine!”, vika Boško sina na sestru mu Milevu kroz onuj rupu. ,,Nine, molim te da mi otpevaš onuj pesmu!”
,,Koju pesmu?”, pituje Nine.
,,Da mi otpevaš onuj pesmu: Drino vodo ti se kuneš krivo…”
I Nine otpeva, a lepo je pevaja:
,,Drino vodo ti se kuneš krivo
Da na tebe nigde mosta nema
Došla Drina od brega do brega
Nit od kiše nit od belog snega
Već od suze bosanskiiijeeeh cuuuraaa!”
Dn posle u Oznu u Slavnik kazaše:
,,Boška Dragovića i Tadiju otkarali u Vinkovac!”
A posle se ču – streljali gi! A kako god da je bilo – od Boška i Tadiju više se ništa ne ču. A u Lebane – sve što je Milutin Dragović imaja – sve konfiskovaše. Ko da je celo Lebane bilo mobilisano da se sve što Dragović ima – iznese iz kuće, podrumi i mlin – da se iznese i otkara. Toj se ss kola i kola teralo i nosilo – dok ne ostadoše goli zidovi. Ženu mu Zlatanu zatvoriše uz dva stražara u ednu praznu sobu i posle vu iz opštinu donesoše gvozden krevet da ne spije na patos.
Kuću u Leskovac u Murdžu malu, što gu Dragović kupi od Tomaša – konfiskovaše, krave švajcarske otkaraše a kuću dadoše na Maksima Đurovića, potpukovnika.
Maksim Đurović je bija lovac i svi golubi u Murdžu malu potepa. Imaja je oštro oko i čim niki golub el vrapče el pa bilo koe da sleti na krov – on ga obalja ss malokalibarsku pušku. Beše turija i mete u avliu i s Bogdana Manasijevića, fotografa i lovca – po cel dn pucav u onej mete i vežbav se u streljaštvo. Posle Maksim Đurović otide u Beograd, a kuću što gu konfiskovaše na Milutina Dragovića – prodade na Aleksu Đekića iz Medveđu.

2
Još se nad Leskovcem posle bombardovanja dizao dim iz ruševina, još se požari nisu stišali, ni sve mrtve i ranjene iz ruševina nisu izneli i sahranili i još se u gradu jauci prolamaju – kada je iz Lebana u Leskovac došla šesnaestogodišnja Sofija i Bošku Dragoviću, sinu senatora Milutina Dragovića dala pismo kojim ga iz OZNE pozivaju da se vrati u Lebane i da mu oni garantuju život ako to uradi.

– Ja sam u porodici Milutina Dragovića u Lebanu provela sedam godina, seća se Sofija Spasić. Bila sam od malena kod njih i čuvali su me lepo. Kuća Dragović bila je preko reku pod brdo. Milutin je bio kraljevski senator i u Leskovac je kupio kuću kod Vrankićevu fabriku i neko imanje kod Špitaljskog groblja. U dvorištu je napravio štalu i iz Lebana doterao dve švajcarske krave. I bio je neki Uroš Piroćanac i on je čuvao te krave i jednog konja. Milutin je i mene doveo u Leskovac. U tu kuću kod Vranjkićevu fabriku živeli su i sestra i brat – Milutinovi unuci od jednu ćerku i unuka od drugu ćerku – Bora i Bosiljka Kovačević i Vida, ćerka od Boška Dragovića.
Boško Dragović je bio u Leskovac sa ocem Milutinom sve do pred kraj rata kada se u najvećem vodila borba za Leskovac. Sa Boškom je u Leskovac bija i Tadija za koga je bila udata Milutinova sestričina.
Boškova žena Stana, sestra od čiču na Ratka Pavlovića Ćićka je često iz Lebane išla za Leskovac sa zaovu Maricu – Milutinovu ćerku što je bila udata za Peru Kovačevića.
U vreme kada je Leskovac bombardovan ja sam bila u Lebane kod baba Zlatanu, ženu na Milutina Dragovića. I jednoga dana uveče Stana i Marica dođoše iz Leskovac. Ja s baba Zlatanu spavam gore u njenu sobu i one dođu uveče – peške došle iz Leskovac- sve pored reku išle. I kažu mene ovako:
– Ti sutra mora da ideš za Leskovac!
A baba Zlatana kaže:
– Jeste li vi poluđele jadne ne bile! Vi ćete da šaljete dete da ide u Leskovac da ga uvate partizani i da ga utepaju tamo! Đe će ona da ide peške …
A one kažu:
– Kao što mora da umre – tako mora da ide!
Ja poče da plačem i kažem:
– Kuku! Gde smem ja da idem! Kako ću da idem tamo, ne znam ni put, a nemam ni šta da obujem na noge …

Jer, kada je oslobođeno Lebane partizani su Milutinu Dragoviću sve konfiskovali – uzeli i oterali i nemamo šta ni da obučemo ni obujemo na noge i spavali smo na patos…
Uujutru one opet dolaze i Marica mi kaže:
– Ti jošte nisi ustala!
A baba Zlatana kaže:
– Ne može ona da ide.
– Mora, kaže Marica – ona MORA da ide za Leskovac!
A ta Marica je imala deveričića – zvao se Milan Kovačević iz Goli Rid. I taj Milan Kovačević je pošto – poto hteo Boška Dragovića da dovede iz Leskovac u Lebane… Kao – GARANTUJU MU ŽIVOT ako dođe u Lebane. Ali, ja to ne znam i kažem:
– Ja ne idem! Ne i ne – i gotovo! Ne znam ni po koj put da idem…
– Moraš da ideš! Milan će da ti da propusnicu i od partizani niko ne sme da te uznemirava! – na mene kaže Marica.
I Boškova žena Stana mi kaže – da ja moram da idem! Da idem kod Boška u Leskovac – kao da Bošku i Tadiji nosim veš…
I onda mi baba Zlatana kaže:
– Sine moj – spremi se da ideš! I pazi da te ne ubiju partizani..
Ali, ja se plašim i plačem, a Marica kaže:
– Šta misliš ti, kaže, sram te bilo – kobilo jedna! Mora da ideš! – mene Marica, Milutinova ćerka, rođena Boškova sestra kaže – da moram da idem da na Boška i Tadiju dam pismo da im se ništa neće desiti i da im se garantuje život ako dođu u Lebane!
– Pa, dobro, teta Marice, kažem, gde da idem!
I ona mi kaže da ću sve pored reku Jablanicu da idem, da ću tako da stignem u Sinkovce i Leskovac…
– A gde su četnici?
– Oni su u Sinkovce, kaže Marica … A sve ostaloje slobodno…
I dali su mi dva pisma da ih odnesem Bošku. Ta pisma je doneo Milan Kovačević i rekao da su mu ta pisma dali glavni u Oznu neki Icko ( Ignjat Miljković ) i Kozak ( Đoka Stamenković ) i da ga oni zovu na pregovor u školu u Ždeglovo… To mi je reko Milan Kovačević.
– Evo ti, kaže, ova dva pisma – da odeš u Leskovac i da na Boška daš ova pisma – da ga Icko i Kozak zovu na pregovore u školu u Ždeglovo!
A o Tadiji – ništa. Njima je za BOŠKA DRAGOVIĆA BILA MUKA.
I kad mi je dao ova pisma Milan Kovačević mi je rekao:
– Slušaj Sofka – ako nećeš da ideš – će te sudi narod u Lebane i će te streljaju! U četri sata – kako što moram da umrem tako moram da budem u Ždeglovo! U četri sata s Boška u tu školu da dođem i ako ne budem – će me streljaju. I da kažem Bošku da treba da dođe na pregovor u Ždeglovo i da mu oni život garantuju.Tako Milan kaže – život mu je garantovan ako dođe na pregovore u Ždeglovo.
I ja, znaš, obujem svinjski opanci i kratke čarape. A oni mi u vrh opanci staviše ona dva pisma. Milan Kovačević došao iz štab iz tu njihovu OZNU i doneo mi propusnicu. U propusnicu piše – ko me od partizani uznemirava na put do Leskovac – da neće nositi glavu na rame! To piše u tu objavu koju mi je dao Milan Kovačević. I u bošču mi vezali veš da nosim na Boška.

3

I ja, kaže Sofija Spasić, pođem u Leskovac i usput sam stigla Branku, ženu Momirovića koji je imao svoju kafanicu u Lebane.
– Sofija, ma gde si pošla Sofija? – pita mene ona.
– Stana i Marica me poslale da idem kod Boška u Leskovac da mu nosim veš.
– Ma gde da ideš da pogineš!, viče Branka. Ajde pođi sa mnom! Ajde da izađemo na nasip pa će idemo polako! Kuku – ako si ne uvativ ima da ni ubiju, da ni utepav!
A Branka ide u Leskovac jer je i njen muž Momirović bio u Leskovac! Usput sretnemo jednu devojku Zoru. S nju sam mnogo lepo živela u Lebane – oni su izbeglice s Kosovo, Šparavalovi se zovu, bili su puno dece i s oca su živeli. I ja nju pitam:
– Zoro, odakle ideš?
– Idem iz Leskovac!, kaže ona.
A Leskovac kao juče ( 6. septembra 1944. ) bomba rdovali, a ja kao danas idem u Leskovac i ovako se tresem od stra. I pitam ja Zoru – dokle su četnici. A Zora kaže:
– Oni su do sam Leskovac – kod Sinkovce! Ništa se ne brini.
– A nema li gi u Trnjane?-pita Branka.
– Nema, kaže Zora – Trnjane je Slobodno
I idemo mi sve uz reku i Branka odjednom kaže:
– Jao, eno koliba onde!
I najedanput iz kolibu istrčaše ovija s kokarde sas puške i s pištolji i pitaju:
– Gde ste pošli?
I počeše da me secaju. I ja reko:
– Slušaj ti – nemoj da me secaš! Ja nisam pošla da ubijem nikoga nego bežim za Leskovac …..
A kad sam pošla iz Lebane Milan mi je reko:
– Sofka, kad dođeš do Leskovac objavu da iscepiš i baciš u neku pucotinu. Ako gu ne icepiš i baciš i ako gu nađev kod tebe – će te ubiju! I dok Branka razgovora s nji – ja turim ruku u džep i onuj objavu , a tanak bija papir – trljam, trljam i napravi gu na ništa … sve gu zgužva i strlja tako da ovi četnici ne bi mogli da uznev tuj objavu …
I oni me pitaju:
– Gde si ti pošla?

– Idem za Leskovac. Tamo su mi sestra i brat ranjeni, javili mi da su u bolnicu i molim vas pustite me da idem ..
– Da te pretresemo, kažu oni.
– Nemam ništa,kažem, samo ovaj veš nosim za nji da se presvučev!
A ni Branka ništa ne nosi.
I oni kažu:
– Slušaj, mi će te puštimo, ali – do četiri sata moraš da se vratiš nazad! Ne smeš ni sekundu više da ostaneš u Leskovac!
A nije bilo ni deset kad smo stigli do Sinkovce i ja treba – u četri sata da budem sa Boška u Ždeglovo! A tuj u Ždeglovo je bila jedna učiteljica… Ona pa što je pravila dzvrčke – toj ga nema nigde!
I pustiše ne da idemo u Leskovac! A Marica i Stana su mene rekle ovako: Boško i Tadija će da budu u Sinkovce… I svi iz Leskovac su izbegali – polovin Leskovac je izbegaja od bombardovanje …
Kad Branka i ja dođomo u Sinkovce – Boško Dragović i Tadija me vidoše i Boško pita:
– Sofka, kako si prošla od Lebane do Leskovac!
I ja gi pričam i plačem i kažem da su me Stana i Marica poslali i Boško kaže:
– Ajdemo dole!
I odomo u dolinu ispod brdo. I ja kažem na Boška da su u Lebane partizani, da su sve oterali i ostadosmo, reko, da spavamo na patos! I reko:
– Evo, Boško, Milan Kovačević i neki Icko i Kozak, ja gi ne znam, poslali su ti neka pisma.
– Kamo taj pisma da vidim! . reče Boško.
Ja izu onej opanke i izu čarape, jer su mi Stana i Marica pisma nagurale u vr prsti. Boško i Tadija uzededoše onaj dva pisma, dva ovolka pisma, pročitaši gi i Boško reče:
– Dobro!
I imaše neka pucotina ( zemlja kude se raspukla ) i onaj pisma gurnu u onuj pucotinu i ss nogu gurnu zemlju i zatrpa gi. Al, nesu mi kazali ništa koje piše u pisma.
I ja reko na Boška:
– Boško, Marica i Milan Kovačević su rekli – do četri sata morate da budete u školu u Ždeglovo. I ja moram s vas da se vratim, ne smem da ostanem u Leskovac.
Onda Boško, Tadija i ja otidomo u kuću kod Vranjkićevu fabriku, a u Sinkovce ostadoše Momirović i tija svi viđeni ljudi koji su pobegli iz Lebane.
I idemo kroz Leskovac a ono – sve srušeno! I kad stigosmo kući Milutin Dragović mi kaže:
– Otkud pa ti sine moj ovde? Kako si došla, kako si ušla u Leskovac.. Kako si smela da odeš iz Lebane! – poče da viče po mene. A ja mu kažem: Stana i Marica me poslale! Ali – za Milana Kovačevića i Icka – ne kažem ništa! Nek si mu toj zbori sin Boško. ..I ja plačem, a Milutin kaže:
– Nemoj da plačeš! Će ostaneš ovde!. A ja mu kažem:
– Ne mogu da ostanem. Moram da se vratim. Do četiri sata moram da budem u školu u Ždeglovo!
Onda Boško i Milutin otidoše u drugu sobu i Boško mu mu sve ispričao… celu situaciju – šta se događa, da mu partizani garantuju život ako dođe u Lebane, kako ovo, kako ono…
I Boško pristane da idemo peške u Ždeglovo…

4

Boško Dragović je tada imaja nakude 40 do 5o godine. I izađosmo mi iz Leskovac i idemo za Lebane.. Ali, ja ne mogu da idem brzo ko oni, jer sam se mnogo umorila dok sam došla u Leskovac, a sad pa natrag u Lebane.
I Boško ide, ide pa tek sedneee … dvaes put je takoj seo … A Tadija kaže:
– Ajde, što sediš!
A Tadija ima jednu flašicu rakiju pa malo – malo pa pivne iz onuj flašicu rakiju. Dava i na Boška, ali Boško neće da pije … sigurno je predosećao nešto. I ja mu kažem:
– Boško, ja bi ti rekla da ne ideš!
A Tadija mu kaže:
– MA IDEMO, kaže, NAŠA GLAVA – NjIHOVA SAVEST!
A ja opet kažem:
– Ma, Boško, ja bih ti rekla da ne ideš!
A Tadija se na mene izdere:
– Nemoj ti, Sofka, mnogo da pričaš! Ću ti udarim jedan šamar!
– Pa, reko, će mi udariš šamar, nego, reko, vidiš ovoj kamenje ovde … pa ako ja zamanem – glavu ću ti razbijem!

Kad smo stigli u Ždeglovo već je bilo veče, jer nismo mogli da stignemo do četiri. I verujte mi – ONI ( partizani ) nisu došli u četiri kako su rekli da će da dođu kao na pregovor u školu u Ždeglovo nego su došli tek ujutru u zoru .
I dok čekamo da dođu taj učiteljica samo trči tamo ovamo, trčka tam ovam… I ima jedna sobica sa staklena vrata … Bio je neki učitelj pa otišao negde na godišnji odmor i ona me stavila tamo da ja u tu sobicu spavam. Ali, ja ne mogu da spavam … A ono stenice, stenice.. uzmilele ko u mravinjak .. I dođoše oni u zoru. Još je bila noć. Mračno je bilo. I kad su došli odma su počeli da se deru na Boška i Tadiju i uzoše gim pištolji … A oni došli sas konji i nosiv mašingeveri .I Boško i Tadija kažu:
– Šta je, šta ovo ima da znači …
Oni oće lepo da razgovaraju. Ali, ovi koji su došli na konji i s mašingeveri neće lepo da razgovaraju, nego se samo deru na Boška i Tadiju i kažu:
– Ajde – idemo u Lebane!
– Ja moram da se vratim u Leskovac, ne mogu da idem u Lebane, kaže Boško.
Ja kroz onaj staklena vrata posmatram i slušam šta se događa. A ovaj učiteljica samo trčka, trčka i raduje se, raduje se … ona je na partizansku

stranu bila … I onda se ovako desilo – ispred vrata od škole doteraše tri konja i kažu na Boška i Tadiju:

– EVO SLOBODNO UZJAŠITE NA KONjI! NEMOJ NIŠTA DA SE PLAŠITE … MI ĆEMO DA IDEMO PORED KONjI, A VI ĆETE DA JAŠETE! EVO VAM I NAŠI MAŠINGEVERI! NEMATE NIŠTA DA SE PLAŠITE!
Oni to Bošku i Tadiji kažu … I ja vidim da su se Boško i Tadija strašno ustresli … Boško je imao džepni sat sa lanac, a Tadija je imao jednu burmu na ruku kao srebrnu i široku. I Boško zove učiteljicu i kaže:
– Ne spava li Sofka?
A ja mislim: kude da spavam! Ne spavam! Ufatila me panika. Jer, ja sam živela tolke godine kod njih i i ja sam se srodili s nji. I Boško kaže:
– Sofka, dođi ovamo!
Ja izađem iz sobu, iskočim pred vrata, stanem na stepenik i Boško mi kaže:
– Sofka, na ti ova dokumenta, kaže, i molim te čuvaj gi! JA ĆU DA SE VRATIM UJUTRO! DO DESET SATA ĆU DA SE VRATIM!
I dade mi taj sat sa lanac ..i još mi nešto nadava i kaže: –
– Uzmi i sakrij toj kod tebe. Ja ću ujutro da se vratim i ti nemoj odatle nigde da ideš da mi daš taj dokumenta, jer bez njih ne mogu da uđem u Leskovac!..
I oni dadoše na Boška i Tadiju mašingeveri, ujanuše konji i otidoše!

I ja sedim u tuj školu u Ždeglovo. A ovaj učiteljica neke koze ima i dade mi šolju kozje mleko da pijem … I čekam Boška i Tadiju. Al, Boško i Tadija se ne vrnuše i ja pođem u Lebane.Usput pa sretnem Branu Momirović – vraća se iz Leskovaci i kaže:
– Sofka – šta ćeš ti tu?
Ja joj kažem da idem od Boška.
– Pa, gde je Boško, pita Branka.
– U Lebane!- kažem. I ispričam vu kako su se Boško i Tadija vratili i kako su ih odveli partizani.
I pođem sa Brankom i idi, idi …i dole pored reku na Prudine pregazimo reku i kad dođem do Lebane – otud trčiv Bugari, jer sve je bilo zablokirano, a partizani i Bugari su se bili sjedinili i Bugari na mene puške uperili – ne daju mi da uđem tamo u Lebane. I ja šta ću da radim, već je noć i reko:
– Ja sam službeno išla u Leskovac!
A Milan i Marica vršili frku što me nema, zabrinuli se još nisam vrnula. I dođe Milan i da on nije došo Bugari bi me zatvorili u Lebane, jer ja nisam sačuvala objavu da mogu slobodno da se krećem.

I zamisli ti … Milan je došo na tej Prudine gde je stadion u Lebane… I da on nije došo Bugari bi me zatvorili, jer ja nisam sačuvala objavu da mogu slobodno da se krećem. I vidim otuda preko most ide Milan Kovačević i kaže mi:
– Slušaj, Sofka – AKO BILO KOME KAŽEŠ DA JE BOŠKO U LEBANE SMRTNA KAZNA TE ČEKA! IMA DA TE STRELjAJU!
Tako, tim rečima mi kaže – DA ĆE DA ME STRELjAJU AKO NEKOME KAŽEM DA JE BOŠKO DRAGOVIĆ U LEBANE!. A ja mu kažem:
– PA ZAŠTO DA ME STRELjAJU! JUČE STE ME POSLALI u Leskovac da na Boška odnesem pisma da treba da dođe u Lebane i ako ne dođe do četiri u Ždeglovo – će me streljaju!… I šta je sad ovo .. Sad će da me streljaju ako kažem da je Boško u Lebane! TI, reko, TREBA DA BUDEŠ STRELjAN ŠTO LAŽEŠ! Tako ja Milanu kažem. Nije to lepo! To je greota! NAJBOLjI STE PRIJATELjI I DRUGARI BILI A TI TAKO NEŠTO DA URADIŠ! ( jer je Boškova rođena sestra bila udata za Milanovoga čiču ). A Milan mi opet kaže:
– BOLjE ĆUTI! NEMOJ DA PRIČAŠ MNOGO! AKO KAŽEŠ DA JE BOŠKO U LEBANE BIĆEŠ STRELjANA…
TAKO KAŽE MILAN, JER ON ME CEO DAN ČEKAO DA SE VRATIM DA MI TO KAŽE …
I kad me Bugari puštiše Milan me odvede u kuću kod Dragovića …

5

Ujutru Marica i Stana dođoše kod majku Zlatanu u kuću preko reku i plaču. Ja ne znam za koje plaču i pitam Zlatanu:
– Babo, šta se dogodilo?
A ona kaže:
– Kuku mene – moj Boškooo!
A Boškova majka Zlatana ništa ne zna šta se radi oko Boška, niti zna da sam ja išla u Leskovac da mu dam pisma, da je on otišo iz Leskovac i da je sad u Lebane. I Zlatana plače:
– KUKU MENE GDE JE MOJ BOŠKO! KUKU MENE GDE JE MOJ BOŠKO…
Ali, Marica i Stana ne govore ništa – znaju gde je sad Boško, a kriju od majke. A ne znam ni ja i pitam Maricu:
– Gde je sad Boško?
Marica mi kaže da su Boško i Tadija u Dančetovu kuću ( Danica Katanićeva, žena Jovana, rođenog brata Boška Dragovića. Tu kuću kod mlina u Lebanu Milutin Dragović je kupio od nekog generala ).
– Boško je u Dančetovu kuću zatvoren. Tamo je zatvoren i Tadija. Oni su u kujnu, a Danče je u spavaću sobu.
Tadiju su partizani puštali iz zatvora, ali on – neće da ide. Bili su siromašni – puno deca, žena Tadijina bolna, šlogirana, nevoljna i puštali su ga da ide, jer njemu nikakvu krivicu ne nalaze. Ali, Tadija neće da ide i Tadija je reko ovako:
– JA NE OSTAVLjAM BOŠKA! GDE IDE NjEGOVA GLAVA I MOJA NEKA IDE! GDE ON IDE I JA ĆU S NjEGA!
I Tadija je to isto i dok smo iz Leskovac išli stalno pričao. I ja sam im govorila:
– A, bre, koje toj pričate! Ako vi idete glave da izgubite – KOG ĐAVOLA ONDA IDETE! VRATITE SE U LESKOVAC!
A partizani na Danče ne daju nikako da izađe iz kuću da ne bi nekome rekla da su kod nju zatvoreni Boško i Tadija… Stalno je bila u spavaću sobu – ko da je i ona zatvorena. Samo je uspela da sačuva nešto što joj je Boško dao da sačuva, ali ona to nikome nije dala, niti je pa kome kazala šta je to, ona je samo rekla da joj je Boško dao nešto, ali nije rekla šta je to…
Danče mi je posle pričala da su partizani Boška i Tadiju kada su gi doveli iz Ždeglovo vezali, turili gi kamenji na noge i da su gi takoj vezani stražari čuvali u kujnu ..

Jedno jutro dolazi Danče i kaže:
– Oterali su Boška i Tadiju! Oterali gi negde!
Ja se raspitam i saznam da su gi oterali u Slavnik u Oznu. I mene baba Zlatana kaže:
– Sofke, sine moj, ti će da ideš, kaže, će da ideš tamo .. možda poznaš nekoga tamo u Slavnik … Ti si otuda rodom …
A ja kažem
– Kako ću da ih poznam kada sam ja otuda otišla pre sedam godine …
A moja majka je rodom iz Lapotince i znam majkini braću od ujku, a čula sam da su i oni u partizani otišli, i kažem:
– Možda i poznavam po neki, jer kad otidnem kod majku oni dođu kad su slave i litije i tako…
I pođem ja peške u Slavnik. A sa mnom su pošle i Milutinove ćerke Marica i Mileva. I one peški pođoše sa mnom … A onooo – kiša se razliva!I stignemo gore u Goli Rid kude Mijata, devera na Milutinovu ćerku i tražimo Milana što je garantovao za Boškov život, jer i on je iz Goli Rid. Ali oni gi nema – nikoga nema – tuj samo je Mijatova žena. I mi tuj pričamo kako su zatvorili Boška i Tadiju koji je iz taj kraj rodom … I onda se dignemo i otidnemo gore u Slavnik. A Dragovići imaju kumove u Slavnik – kumuje gim Milutin i tija kumovi ga mnogo poštuju. I pošto nemamo kude da otidnemo – kod njih smo prenoćili. Mileva i Marica plaču za Boška, a oni kažu – da ne znaju ništa o tome .. i ovo i ono! – ne smeju da kažu! A u kuću preko potoka je taj OZNA. I Marica i Mileva mi kažu- da ja idem u Oznu i pitam za Boška:

6

A beše kiša padala i ja sam se sva namokrila pa skinu maramu da se osuši. A marama je bila na pola isečena – toj su onej marame što beoše samo s edno perce – ja sam imala dugačke pletenice i vržem maramu, dignem se i pravo tamo u kuću kude je Ozna. A one – Marica i Mileva stojiv na livadu do potoka. I ja uđem u dvorište, ali – nema nikoga. A dole podrum edna vrata ovako, a edna ovako… …pregraden podrum i kolka kuća tolki podrum. I ima ovoliki prozorčiki na podrum. I Boško me sigurno video..
I ja ajde gore – tapara tupere uz stepenice otidem gore …I gore kao neko malo pretsobljence kud sam ja uišla – ispod njega nema podrum, a ispod sobe je podrum… Ja kucam na vrata i uiđem .. u sobu sto i neke fotelje ….i ON, ( a to je bio Icko ) – sedi u fotelju i kaže mene:
– Šta je, šta oćeš?! Odakle si?
– A odakle si pa ti!- Ja znaš na njega kažem . A on se ukrutija u englesku uniformu.
– Pa šta oćeš?
– Došla sam da vidim da li je Boško Dragović ovde.
A on kad si je skočio – ja sam mislila da će da me proguta onaj čovek. I kaže:
– Šta si tako vezala maramu!
On na mene kaže – što sam ovako vezala maramu. A uz astal sedi jedna žena ( posle sam gu prepoznala – to je bila Lenka Partizanka ). I on ( Icko ) mi kaže da sednem. Ja sednem, a Lenka viče:
– Nešto mi nije dobro! Jao, Icko, nešto mi nije dobro!- viče na njega.
– Icko sedi i kaže mene:
– Pa – šta ćeš ti da dolaziš po Boška! – i mene, da izvineš, kaže: jebem li ti Božju majku!
– I ja, kako sam sedela u fotelju, okrenem se prema njemu i kažem mu:
– Slušaj ti- nemoj ti mene da psuješ majku božju, reko, je l ti jasno! – ja na njega!
A on se okrenu na tam pa se poče smeje.
– Zašto mi božju majku psuješ – ubila te božja majka!
I onda on mene ovo i ono, a ja mu kažem:
– A, bre, ti li si, bre, iz Pariz! Ti si, reko, iz Lapotince … šta se praviš važan! – Ja na njega kažem. Kukuuu!..
A on kaže:
– Će te vežemo pa će te sve utepamo!
– Pa, reko, vežite me!
A Lenka ćuti – namrštila se i ćuti! I Icko kaže:
– ONI su ( Dragovići ) ovakvi, oni su onakvi…
– Slušaj, reko – ja sam kod njih sedam godine! Oni nikome zlo nisu učinili i svakome su pomogli. Boško nikoga ne uznemirava!
– Tamo su Nemci bili! – kaže Icko.
– To nije istina! – kažem ja.
I stvarno Nemci nisu dolazili u kuću – samo su u deda Milutinovu štalu držali konji…
– Milutinova žena i snaja Danica ( Jovina žena ) kuvali su za Nemci – kaže Icko.
A ja mu kažem:
– Nije istina! Nije kuvala ni jedna ni druga! Ja sam tu kod nji stalno bila i nismo smeli nigde da izađemo! Sve unutra smo sedeli! – Ja mu pričam, a on se dere na mene. I reko:
– Ću idem!
– Sedi, ne možeš da ideš! – kaže na mene. Kaže: će te zatvorimo!
– Pa, reko, ako je došlo do mene – zatvorite me! Ja nikoga nesam ubila, niti sam kuga uvredila!
A on kaže:
– Pa, šta si radela kod nji?! ( Dragovići )
– Uzeli me i čuvali me sedam godine!
– Dobro, kaže, ajde idi!
– Mogu li Boška da vidim?.
A on se nasmeja:
– Ne može, kaže.

7

Kiša se rasipuje, ne prestanjuje, a ovej dve – Marica i Mileva, Boškove rođene sestre – čekaju me dole na livadu ispod toj brdašce kude je kuća u koju je OZNA i u koju je zatvoren Boško. Ja iskočim i na tuj pustu kapiju – sretnem mog ujku Tošu.I on mene kaže:
– Polako, kaže, kude si ujkino? Ma, šta si ti zalutala ovdena! Ma koje ti tražiš ovdena? Ma, što si išla kod onoga baksuza ( Icka )…Ma, šta ćeš gore?! – on mene polako to govori. A on, taj moj ujka je – ključar od zatvor i mnogo dobar, miran čovek, al – ne sme da mrdne. ..
I ja mu kažem:
– Ujko, ponela sam cigare i veš na Boška i Tadiju. Oćeš li da daš na Boška ovej cigare i ovaj veš da mu dadeš!
A on kaže:
– Znaš, ujkino, ja ne smem ništa, nego ja ću da otljučam vrata i da idem oko zgradu..
A ono vrata kako onaj dvokrilna vrata od daske napravena – jedna se otvara na tamo a jedna na ovamo.
– A ja, reko, šta ja da radim ujko?
– Ja ću oko zgradu da šetam, kaže on, jer on čuva stražu, a ti, kaže, ujkino, priđi i će vidiš Boška – pitaj ga kako je i daj mu toj što si mu donela! – na mene ujka kaže.
A ovej dole – Mrica i Mileva što me čekaju na livadu na onuj kišu, viču po mene:
– Sofka! Sofka!
A Icko sve posmatraja kroz prozor koje ja radim ( išla sam ja četri put gore )… A Boško stanuja na vrata .. i ja brzo dođem do vrata i dobacim mu cigare i onaj veš, a on mi kaže:
– Stani! Stani Sofka, kaži mi – kako ste, šta radite … vodite račun od kuću, od mamu…A na STARCA ( njegovom ocu Milutinu ) da ideš da kažeš – konja i pare da uzme – I KUDE GA OČI VODE NEKA BEGA!
On to za tatka Milutina kaže. A ja reko:
– Eve cigare i veš sam ti donela ..
I on poče da plače.. Kad ja pogledam unutra u podrum – a dole slama! I ovaj Momirović, tatko na advokata Duška Momirovića, turija pod glavu neko jastuče što mu je sigurno donela žena Branka, i na neku čergu legnuja ovakoj na stranu .. a ono vaške izmilele … i on, taj Momirović plače,plače, plače… pa nema reči da ti iskažem koliko taj čovek Momirović plače … i on mene kaže:
– Sofke, kaži na moju ženu Branku neka vodi Duška ( sina , jer tada je Duško bija još dečak, a kasnije je bio poznati advokat ), kaži na Branku neka vodi Duška tamo u selo Đinđušu ( Branka je iz Đinđišu ) – DA GA NE BI UBILI PARTIZANI!
Boško mi kaže da idem, da begam … I ja pođem i kad dođem na kapiju a ON ( Icko ) mi vikne:
– Odi ti ovamo!
Posmatrao me kroz prozor i zove me da idem gore kod njega.
– Šta ti je, bre, kažem, šta vičeš po mene!
A on mene kaže:
– Imaš li ti školu?
– Šta će mi škola, reko, malo li imaš školovani pa blesavi! ..
Ja na njega! A on je bre, mogaja da me ubije… I dok se smene raspravlja – on uzme pa se okrene na tamo i smeje se, smeje se ..
I ja pa otidnem gore. On kaže – sedi! I ja sednem. A ono se kiša rasipuje…. po put smo po kišu noću putovale ja, Marica i Mileva …. Ja sednu i on mene kaže:
– Sad ću da zovnem da ti vežu i ruke i noge i da te tepaju!
– A zašto, reko, da me tepaju!Mi smo sirotinjka tamo u selo. Sedam nas ne ima i tatko i majka ne netepaše, nego majka ne rani s kompirčiki- a ti će me tepaš! Za koje, bre, da me utepuješ? ONI ( Dragovići ) su uzeli da me čuvaju i usinili me …
A on ciči po nji ( Dragovići )- da su Dragovići izdajice i da su oni protiv partizani …
A ja kažem:
– Nije istina da su protiv partizani. Ja vidim da Milutin Dragović svakome učini i svakoga spasi…
On opet viče da će da me vežu ..
– A, bre, reko, kude su tija što će mene da vezuju?!

8

Ja sam živela kod Dragovića kao dete i crnogorski zamećem kad pričam i Icko me pita:
– Jesi li ti Crnogorka?
– Nisam, reko. Ja sam Pustorečanka!
– A kuj je onaj ključar?
– Otkud ga znam koj je pa taj ključar!
I on vika na mene i raspravlja se pa se tek pa okrene na tam – i pa se iskida od smejanje! Smešno mu nešto… I ja reko:
– A, bre, pušti me da idem kući, vidiš li, bre, kakvo je vreme ..kude ću otidnem jadna … niti imam kude da otidnem… koje da radim ovde!
– Dobro, ajde idi! – kaže on mene.
Reko: fala na Boga! Boške spasi me od ovej bede!
Izađem ja i pođem na dole i on sve gleda po mene. I ja idem na dole, a Marica i Mileva – otišle si! Mislile da me zatvorili …I ja na dole silazim… a moga ujku smenili na stražu … došla mu smena .. I koja mu smena došla – a to je Rade, moj brat od rođenog čiču , i taj Rade sin od mojega rođenoga čiču na stražu ..smenio na stražu mog ujku Tošu …I taj moj brat Rade mnogo dobar – neće ni mrava da utepa, a kamoli nekoga da ubije
I otido ja u Lebane. Zlatana već zna da vu je sin tamo gore u Slavnik i samo vije i kuka.
Ja naručim onuj Branku Momirović da dođe da vu kažem za muža. I kad dođe ja joj kažem:
– Branka, muž ti je u zatvor u Slavnik. Poručija ti je da uzneš sina Duška i da ga vodiš i sakriješ u Đinđušu da ga ne ubiju partizani!

Sutradan opet me baba Zlatana ponovo šalje u Slavnik da nosim na Boška za edenje. I ja se dignem – u Crkvicu imam rođenu tetku Julku – na moju majku sestra rođena sestra. I otidnem tamo, jer ovde u Lebane nemaš koje da spremiš da nosiš za edenje – sve uzeli partizani. I otidnem u Crkvicu i tetka mi kaže:
– Kuku, odakle pa ti ćerko sad ovde .. će te utepaju …
Ja vu ispričam celu situaciju, a ona kaže:
– Ma kako pa toj … kuku – onakvi dobri ljudi… tugo …tugo …
I tetka Julka napravi pitu, omesi pogaču i ispeče gu u crepulju i spremi sir i kaže:
– Na pa ponesi – da ne ideš s prazne ruke..greota …kukuuu.. tugo mene…
I dignem se ja pa u Slavnik .I opet mog ujku Tošu zatečem .A mnogo je dobar bio. I on kaže:
– Ujkino, pa li ti!
– Ma, ujko, reko, doneso na Boška nešto za edenje i cigare i neki veš mu pratili majka i žena mu Stana.
– Znaš koje, ujkino, kaže moj ujka Toša – ja ću opet da idem na tam na ovam… na tam na ovam i ću otvorim vrata, a ti pritrči i daj mu jer ja ne smem da mu davam …odma će me streljaju!
I ujka Toša otključa vrata i obilazi oko zgradu, a ja pritrčim kude vrata i kažem:
– Boško, drži ovoj!
A Boško mi kaže;
– Čekaj da ti dam nešto da jedeš – sigurno ništa nisi jela …
I od onuj pogaču mi izlomi ovoliko parče i dade mi i sir da edem usput kad idem na dole. Ja uznem toj što mi je Boško daja kad – Icko me opet zove gore. – Bre, reko, ostavi me na mir, bre …
I kad sam otišla gore naletim na Slobodana, a Boško Dragović je njegov ujak. Slobodan je tada imao osamnaes godine. I Slobodan me pita:
– Sestro Sofke šta ćeš tu, sestro ..
– Ma, reko, dođo Boška da obiđem ovde i da mu donesem za edenje …
I pitam ga za koje je zatvoren. On kaže da ne zna za koje su ga zatvorili…
– A šta pa za njega pitaš, otkud pa njega poznavaš -pita me Icko.
– Pa i on je tamo iz moj kraj …
– I zašto si sad došla?
– Donela sam za edenje na Boška…
– Pa, ovde gi davav, kaže Icko.
– Jeste, reko, davaju gi pomije .. koje gim davaju … vodu gim davaju …
Icko se okrene na tam pa se smeje ..Razvika mi se pa se smeje …
I reko mu:
– Slušaj, nemoj više da me zadržavaš. Treba da si idem. Ne smem da ostajem – će me icepiv kučiki usput…
A on kaže:
– Grdno ako te icepiv!..
I pušti me da si idem ..

9

I otidnem kući u Lebane. Još rano beše. A Mileva kuka, plače i kad reko za Slobodana da je i on zatvoren u Slavnik – nastade kuknjava…. strašnilo jedno … I Mileva me sutradan šalje opet da idem u Slavnik.
A ja kažem:
– Ne mogu, bre, verujte ljudi … ne mogu više da idem i mene će me zatvore i kude ću ja …
I koje ću – pa otido pa u Slavnik.
Za svo toj vreme ja sam u Slavnik išla sedam – osam puta. Jedanput mi Rade, sin od mojega čiču, a i on je tuj bija stražar, i on mi kaže:
– Sove, pazi se.. nemoj da te streljaju .. ti ne znaš kakav je taj gad Icko .. od njega celi svet kuka ..
On, taj Rade, mene toj kaže… A ja sam na Boška već rekla da su Slobodana uapsili i da je zatvoren u sobu iznad podrum. I Boško uzeo ozdol između onej letvice na plafon izoborio zemlju i kroz rupe zvao Slobodana:
– Nine ( tako je Boško zvao Slobodana ), Nine, zašto su te zatvorili?
– Ujče, ništa ne znam ..
A Boško mu kaže:
– Molim te, Nine, da mi otpevaš pesmu – Drino vodo i ti se kuneš krivo da na tebe nigde mosta nema – kazaja Boško – sigurno za toj što su ga partizani prevarili i taj pesma je slična.. . Slobodan je mnogo lepo pevaja i te noći je na Boška dva puta tuj pesmu pevaja …

I kad ja otidnem drugi put u Slavnik – NEMA GA BOŠKOOO!
Njegovoga sestrića Slobodana puštili kući, a Boško ga – NEMAAA!!
Slobodana puštili – a Boška i ostali u podrum – UZELI PREKO NOĆ I SVI GI STRELjALI… NjI STOTINU!
Sve gi jednoga za drugoga vezali i dole pored reku li kude li ne znam streljali gi! I kad sam se tamo raspituvala kod ovija što su njihovi kumovi… kako se to dogodilo i kako su gi oni streljuvali oni mi kažu:
-Mi smo, kažu, prošlu noć čuli vrisak! Vrisak! Vrisak!Noć pa se čuje, znaš, tišina je, a oni cvile kad gi streljaju … Cvile i kukaju … ŽIVI GI JOŠ ZAKOPUJU… JOŠ GIM DUŠA SIGURNO NIJE ISPALA … KAKO JE RANjEN ONI GA ZATRPUJU TAMO … Pa vrisak, kažu, vrisak! To je, kažu, vrištanje i to je BOŽE SAČUVAJ! A mi, kaže, izađemo da slušamo, pa kad čujemo neki šapat negde.. mi brzo pobegnemo unutra. I kažu- ON ( Boško ) NIJE ŽIV! SVE SU POSTRELjANI. To kažu njihovi kumovi…
A Tadiju puštali … Tadiju su puštali iz zatvor! Ali, Tadija nije hteo da ide i rekao je:
– KUDE IDE NjEGOVA GLAVA I MOJA NEKA IDE!
Neće od Boška da se dvoji nikako …

I kad su gi streljuvali Boško se nekako odvezao li se ..šta li je bilo .. i počeo da beži …To sam ja posle čula od neki partizani … I počeo Boško da beži i kako su mu ruke bile vezane on se na neke granjke natakao i oni su ga sustigli i takoj ga utepali .. i sve gi zatrpali!
Posle su teli da mi kazuju kude su oni baš utepani i zatrpani …ali ja nisam tela da idem da vidim … A utepali su gi … ne znam koje je to selo do Slavnik … valjda Magaš pa tamo u dolinu neku … to su mi rekli – da su ih tu streljali!
I kad sam došla kući u Lebane ja kažem:
– NEMA GI ( Boška i Tadiju )! NEMA GI !
I kažem da su gi isterali i streljali li su gi .. i ovo i ono …i Baba Zlatana u kuću u koju se uselija bugarski štab .. vojni sud li .. gore u Boškovu sobu turi brašno u čorbaluk i onej sveće turi u brašno, zapali sveće i kuka, vije po avliju onakoj po crnogorski.. Joj kuku moj Boško … kuku moj sinko… gde si Boško … Koj te ubi … I kuneeee!

10

A taj Icko je mnoge kuće zacrnio.. Milutin Dragović je kumuvao na Branku – Ickovu sestru od rođenog čiču Milutina. Ona je bila udata za Tiku berberina u Lebane i tri sina je imala i ona je zahtevala da se tako zovu – jedan se zvao Milutin, drugi Jova, a treći Boško… i Branka je dolazila kod Icka i molila ga je za Boška …i sve … ali ništa nije mogla da ga izmoli da ga pusti. .. I Boška su utepali za toj što je bija sin na Milutina Dragovića ….
I sve što je bilo gore u Slavnik – nijedno živo nije vrateno… Svake noći su gi izvodili i streljuvali ..

I otidnem kod moju majku da se vidimo posle svega toga što se dogodilo. Moja majka naručila da dođem u selo da me vidi da li sam živa.
A snajka od majkinog rođenog čiču imala je sestru udatu tamo u Kosovo – ona ima jednog sina, a muž vu poginuja i ona pobegla sa sina kude sestru u selo i tuj kod nju se nastanili. I taj njen sestrić, ne znam kako se zvaše taj njen sestrić – on je odma otišo u partizani! Visok i lep dečko! I ona sina da spasi pobegla s Kosovo i došla s njega kod sestru .. i tu sedu. A on, čim došja – otišo u partizani. I kude se našao – i on gore u Slavnik! I viđam ga ja gore u Slavnik, ali nisam znala da je to on…I on s ujnu dođoše kude nas kod moju majku … A moja majka vu kaže:
– Snajke, što ti je ovaj? Koje ti je on?
A ona kaže:
– Pa, sestrić mi je! Sas majku si, moju sestru, pobego iz Kosovo … zeta su ubili i ona da spase dete pobegla s njega ovde!
I ja ga gledam, znaš, i reko:
– A bre – ne li te ja tebe vido gore u Slavnik!
Ja ga njega pitam, znaš…. A on kaže:
– Pa jeste, kaže, ja sam u partizani bio ..
– Pa, sad se oslobodilo, reko.
I vido – Tadijin srebrni prsten – burmu na njegov prst i kažem:
– JAOOO ŠTO IMAŠ LEP PRSTEN! GDE SI GA KUPIO!
A on pocrvene. I Tadijin bel vuneni pulover vido na njega! Vuneni pulover od od vunu od ovce što pletemo muški puloveri … A na noge sam mu videla lakovani kaiši! A Boško nikad nije nosio cipele, nego je sve nosio praveni opanci i lakovani kaiši i na noge čarape sa ramfle .. znaš onej crnogorske ramfle…Boško je sve to nosio … takoj mu je i tatko senator Milutin nosio… a ja sam mu sve vezla tej čarape .. i ja reko:
– A, bre, reko, ti imaš i ovija kaiši.. lele što imaš lepi lakovani kaiši i opanci i čarape …
A on kaže:
– MA – TO MI DALI!
Kao – DALI MU!
A oni su gi sigurno sobukuvali pa streljali. I reko:
– A, bre, ovoj je Tadijin pulover i prsten!..

Ja sam kod majku bila četri pet dana i on je svaki dan dolazio kod nas. I ja mu kažem:
– Kaži mi, bre- KAKO GI POBISTE OVIJ LjUDI?! ŠTO GI ISPOTEPASTE!
– A on kaže:
– NAREDIV NI, kaže. ICKO – NAREDI NI, DA NI NAREĐENjE I TAMO GI STRELjAMO!
I tada mi je ispričao – KAKO JE BOŠKO POČEO DA BEŽI I KAKO SE ZAKAČIO ZA GRANjE I ONI GA TUJ SUSTIGLI I UTEPALI …

A moj brat od čiču Milorad nikako nije hteo da ide u partizani. Nikako!
Odvede ga brat od čiču u partizani, a on pobegne i vrne se. I partizani ga osude na smrt. A on vikao:
– MA TERAJTE ME U PRVI REDOVI! PA AKO POGINEM ĆU POGINEM ….
I oni su ga oterali na Sremski front. I taj moj brat od čiču Milorad on je poginuo tamo na Sremski front!..

, . .

Pedeset pet godina iza ovih jezivih događaja u Slavniku – u rukavcima Puste reke i po njivama uz i niz njenih obala prostrlo se sunce – kao meka ponjava izatkana od najšarolikijih boja tople jeseni. Mirno je. Blag je dan – nedelja. Od visoko uzdignute okuke na putu za Gornji Brestovac ne vidi se Slavnik. Ali, jedan put, više kao puteljak uspinje se – uporno uz brdo. Tim putem su partizani iz Slavnika dovodili ,,državne neprijatelje” i streljali ih ovde u reku i po njivama na njenim obalama.Za one koje su partizani vodili da ih ubiju – to je bio put u smrt! A mi ćemo sada tim istim putem u Slavnik – tamo gde streljani više ne mogu da se vrate. Preko reke čeka nas mali most -kao da ga je neko meko spustio nad vodom. Preko njega mogu samo ljudi i ova tišina koja nas prati i koju nosimo sa sobom i koju ni šum reke ne može da poremeti.

Sava Dimitrijević

Prati
Obavesti me o
guest

7 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
Ivko
Ivko
4 godine pre

Ako je sve to tacno, sto se ne eshumiraju streljani. Neka se utvrdi brojka. Ovo je kao kad he baba u 70 godina ostala trudna

Goran Momcilovic
Goran Momcilovic
4 godine pre
Odgovori  Ivko

Nazovi svedocenja, poluistine, vise nagadjanja i pretpostavke… Sve tako s brda – s dola, bez ikakvih konkretnih dokaza… Bolje pisi lepe opisne recenice kao na kraju teksta jer to i jedino vredi u svom ovom tvom pisaniju gosporine Savo. Zao mi je sto potrosih pola sata zivota citajuci gluposti.

PROKA
PROKA
2 godine pre

GORANE JAKO MI JE ZAO STO SI DOBIO BESPLATAN PROSTOR DA NAPISES A DA SE NE PODSTIDIS STA SI NAPISAO DALI ZNAS KO JE SAVA DIMITRIJEVIC TI SI IZGUBIO POLA SAT CITAJUCI DEO JEDNOG ISTINITOG DOGACAJA A NEKIMA JE NJEGOVO PISANJE NESTO NAJVREDNIJE STO POSEDUJU U KUCI DALI MOZES DA SE PITAS KADA JEDAN COVEK ODLUCUJE DALI JE TVOJA PORODICA DRZAVNI NEPRIJATELJ I UNISTE TI PORODICI I KONFISKUJU SVE NJEGOVO PISANJE JE I USVOJILA DRZAVNA KOMISIJA ZA ISPITIVANJE ZLOCINA OZNE U SELU SLAVNIK GORANE

Milos potomak
Milos potomak
4 godine pre
Odgovori  Ivko

Zato što ekshumacija nije uzmi ašov i kopaj… U muzeju recimo, kažu da se nema para za tako nešto. A hoće i potomci udbaša da sprečavaju. Proverite kod Državne komisije za tajne grobnice ili kako se već zvala ta komisija, kako izgleda kad vas sabotira država koja vas je oformila da, navodno, to istražite. Mada, ako ste napisali to što ste napisali, verovatno i sami spadate u onu grupu koja se trudi da zataška zločine počinjene nakon oslobođenja 1944.

PROKA
PROKA
2 godine pre
Odgovori  Ivko

ivko moji su streljani u Slavnik deda Radovan i ujak Vojislav iz Karadjorcevca ZAHVALJUJUCI SAVI DIMITRIJEVICU koji je bio istrazivacki novinar i uradio popisao i opisao stradanja koja su se desila u slavnik moj brat coki je rehabilitovao moje i izmecu ostalog sud je uvazio i pisanje Save A TI SI IVKO SVIOJIM KOMENTAROM GORI NEGO LI ICKO IZ LAPOTINCE SEME MU SE ZATRLO

Vladimir
Vladimir
3 meseca pre
Odgovori  PROKA

Od koji su radovan i vojislav iz karadjordjevac kako su se prezivali. I ja sam iz karadjirdjevac pra deda mi je nestao i nemamo nikakav trag o njemu

Tamara
Tamara
5 godine pre

Hvala vam na ovom tekstu. Ja sam unuka Mileve Stefanovic, rodjene Dragovic. Deo price sam znala, ali ne i sve. Sifije se secam jer je do udaje zivela sa nama u Beogradu. Mislim da je radila u Lasti. Bila sam dete. Inace, Milutin Dragovic, moj pradeda, je rehabilitovan, zahvaljujuci secanjima, jos zivih, casnih ljudi. Hvala vam, jos jednom na objavljenom tekstu. Sa postovanjem, Tamara Popic