Saša Stojanović : Prva nagrada koju sam dobio u Leskovcu posle 36 godina

LESKOVAC

S obzirom da smo davno apsolvirali da život piše romane, ajde sada da ustanovimo da taj isti problematičan period između ćapćanja i Špitalja piše i kratke priče; elem, nagrada koju danas primam prva je nagrada koju dobijam u Leskovcu posle 36 godina, te je moja apstinencija od zavičajnih počasti bila skoro pa na pragu hvatanja uslova za penziju. Da li je neko drugi kriv za to? Naravno da nije, isključivi „krivac“ je moja dobitna kombinacija urođene lenjosti i brižljivo negovane arogancije koja je – posle dobijanja svih mogućih nagrada u srednjoj školi za priču, poeziju i eseje – jedno dvajes godina ne baš mudro ćutala, a zatim se bavila svim i svačim ( pod „svim“ podrazumevam pola tuceta romana a pod  „svačim“ skoro toliko i njihovih prevoda). Naravoučenije mlađim kolegama? Budite lenji i nadobudni, dame i gospodo, talenat se ionako uvek lepi za arogantne lenštine. Uz jednu sitnicu: ostanite svoji, svoji i ničiji više.
Ajde sad da se malo i uozbiljim, red je. Dakle, odluka ovogodišnjeg žirija donekle demantuje tvrdnju da „niko nije prorok u svom selu“; ne zbog termina „selo“, moj i vaš Leskovac je odavno postao duhovna selendra koju od milošte zovu „čekaonica za smrt“; niti zbog mogućeg prorokovanja: nema ničeg proročanskog u pisanju, tu su šoljica kafe, čaša viskija ili vina, cigarete, upaljač i piksla, papir i olovka ili ekran i tastatura kompjutera. Odgovor je mnogo jednostavniji: ovu cenjenu nagradu već su zasluženo dobila dvojica meni dragih sugrađana, Predrag Stanković i Luka Stojanović, pa moje ovogodišnje lovorike dođu kao  istorijski treći put;  ono kad i sam  Bog pomaže.

Međutim, a to je mnogo bitnije, ovogodišnja odluka pokazuje još nešto; za nagradu koja postaje sve važnija u srpskoj književnosti, potrebne su tri hrabre dame koje neguju uspomenu na dobrog pisca i njima najdražu osobu, troje vrednih članica i članova žirija spremnih da čitaju bukvalno sve i svašta (nisu pisci cvećke, a skribomanija je još uvek neizlečiva boljka), i publika (njen tačan broj ne zna  ni onaj Bog od malopre), Vaša Veličanstva spremna da gledaju, slušaju, čitaju; naravno one odabrane.
Ništa više.
Ali i ništa manje od toga.

Sasa Stojanović

Prati
Obavesti me o
guest

7 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
Nagrada za?
Nagrada za?
4 godine pre

Ko je Vukasin Conic?

Verni čitaoci
Verni čitaoci
4 godine pre

Svoj ! Uvek dosledan . Skribomani i ostali koji ne mogu da se vide ni od tvoje senke ,jedino mogu da hejtuju i sebe time još više unize.
Bravo Saša!

od ovog može
od ovog može
4 godine pre
Odgovori  Verni čitaoci

da se rikne 🙂

Thomas Moor
Thomas Moor
4 godine pre

Ej, Charlie, koju si to nagradu dobio? Nigde ne piše, a doduše niko ni ne piše o tome, nego si seo sam. Pa, dobro, nagrada je nagrada, a tvoja mora da je markizetna, jer si je 36 godina čekao. Da ne beše tih čitačomanki o kojima besediš, možda se tebe ni ovoga puta ne bi setili. Ali, blago si ga tebi, penzija je blizu, pa će i druga polovina tuceta vrhunske proze, a ne ko ovi scribomani što pre tebe dobiše nagradu koja postaje sve važnija u srpskoj književnosti.
Kad ne beše NIN-ova, dobra je i ova, kažeš, leskovačka, mada, u ono krvosledničko vreme ljudi su pred penziju dobijali zlatan sat!
U svakom slučaju, kad toliko voliš, nek ti je sa srećom i ta nagrada koju si, daklem, dobio!

djura
djura
4 godine pre

Umesto pročitane udvoričke “poezije” na kraju tvog obraćanja, bolje bi bilo da si izrekao jedno iskreno i direktno hvala “Marini Ivanovnoj Cvetajevoj”, jer bez NJE bi ovo bio samo još jedan u nizu tvojih nepročitanih laureatskih govora.

“I ništa više.
Ali i ništa manje od toga.”

Zar ne?

Čvarkov
Čvarkov
4 godine pre

Us..ću se od ovog čoveka

predostrožnos
predostrožnos
4 godine pre
Odgovori  Čvarkov

Uvek nosi sobom parce artije, ne mož da popamti dvaes recenica a i ako prigusti.