Preminuo Nikola Kostić

mde

VLASOTINCE

(1946 -2019)

Kao grom iz vedra neba, poslednjeg petka novembarskog,  Vlasotincem je prostrujala  vest da je iznenada  preminuo Nikola Kostić, fudbalski velemajstor, koji je svojim fudbalskim umećem sedmadesetih godina prošlog veka  oduševaljao navijače Vlasine, a potom  i armiju navijača  tadašnjeg drugoligaša leskovačke Dubočice.

Nikola Kostić igrao je na poziciji leve polutke, posedovao je izuzetnu tehniku, svojom ubojitom levicom  znao je da matira protivničke golmane i tako bi donosio  mnogo radosti navijačima Vlasine i Dubočice. Bio je prefinjeni tehničar, koji je znao sve da uradi sa loptom,  na jedan poseban način koji je svojstven samo fudbalskim znalcima.

Pošto mu je legendarna fudbalska „Rosulja“ bila u neposrednoj blizini njegovog porodičnog doma, svoje prve fudbalske korake je započeo upravo tamo na terenu Vlasine, a potom se obreo u komšijsku Dubočicu, koju je u to vreme između ostalih trenirao i legendarni Miloš Milutinović, koji je i sam bio iznenađen  talentom i fudbalskim umećem mladog „Rosuljca“.  U to vreme u Dubočicu iz Vlasotinca je igrao njegov najbolji drug Slavko Ilić „Šop“, a kasnije im se pridružio i Đorđe Petrović, takođe dete Vlasine. Bilo je to vreme kada je Gradski stadion u Leskovcu bio prepun navijača, koji su dolazili da uživaju u lepoti fudbalske igre i sjajnim rezultatima Dubočice u Drugoj ligi velike Jugoslavije.

Poseban pečat Nikola Kostić dao je, kao sportski direktor Vlasine u periodu od 1987. do 1992.godine  u ostvarivanju sjajnih rezultata fudbalske Vlasine, koja je igrala u tadašnjoj Prvoj Srpskoj ligi Srbije i to isključivo sa igračima koji su bili iznedreni na „Rosulji“.

Nikola Kostić je sahranjen u subotu na vlasotinačkom groblju, a na njegovom poslednjem ispraćaju bili su jedan pored drugog njegova porodica i veliki broj prijatelja i  navijača Vlasine, a bilo je predstavnika leskovačke Dubočice. Bio je to oproštaj od velikog fudbalskog znalca, nesvakidašnjeg boema, kafanskog čoveka koji je znao da uživa u životu, ali je otišao, ipak, onako kako bi mnogi poželeli, bez mnogo pompe i iznenada. Uteha je da je živeo život punim plućima u držanju je bio gospodin, ništa nije moglo da mu promakne i sve je želeo da bude urađeno na najbolji mogući način, uvek pravi pobednik, a u duši bio je dečak, bez loše misli i čist kao malo dete.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare