Oslobođenje Leskovca u Prvom svetskom ratu : „U LESKOVCU SE VIDE VELIKE VATRE, ČUJU SE EKSPLOZIJE!“

 

LESKOVAC

Leskovac je jedini grad u Srbiji, preciznije je, zapravo,  reći jedino mesto,  koji nije obeležio stogodišnjicu od svog oslobodjenja u Prvom svetskom ratu.

Dan koji se predhodnih godina obeležavao, 7. oktobar, ostaće upamćen kao dan kada čak ni venac cveća nije položen od strane zvaničnih organa vlasti i udruženja pored spomenika oslobodiocu iz Prvog svetskog rata koji se nalazi u gradskom parku.

Za razliku od Leskovca, Vranje, Prokuplje i Niš , kao i sve ostale opštine, su organizovali obeležavanja i podsećanja dostojna velikih dogadjaja u istoriji Srbije i srpskog naroda.

Tako je grad iz čijeg budžeta se izdvajaju značajna sredstva za štampanje monografije i snimanje filmova u kojima se govori o tzv. zlatnom dobu Leskovca, dobu koje su stvarali upravo ti ljudi koji su 7. oktobra oslobodili grad, zaboravio na svoje oslobodioce u Velikom ratu.

Da se ne zaboravi ko su bili i kako su oslobođali ovaj grad, JUGpress objavjuje tekst Živojina Tasića.

 

Štab Prve srpske armije pod komandom vojvode Petra Bojovića sa štabovima savezničkih i potčinjenih štabova srpske vojske boravio je u Leskovcu od 7. do 17. oktobra 1918. i odatle komandovao oslobađanjem Niša

U proboju Solunskog fronta 14. avgusta 1918. godine, pod komandom francuskog generala Franšea d'Eperea krenulo je 20 savezničkih divizija (šest srpskih). U borbama na Dobrom polju 15. septembra francuske i srpske jedinice probile su deo fronta koju su držale bugarske snage i izvršile dubok prodor u pravcu Vardara.
Nakon toga, Franše d'Epere i vrhovni komandant srpske vojske regent Aleksandar Karađorđević dogovorili su strategiju daljih aktivnosti po kojoj je trećinu raspoloživih snaga saveznika u tom delu fronta trebalo iskoristiti za oslobođenje Srbije, uz inicijativu srpske vojske zbog njenog velikog borbenog morala i entuzijazma, budući da je srpski vojnik, posle trogodišnjeg ratovanja van svoje zemlje, konačno bio nadomak kućnog praga.
Vrlo brzo, Bugarska je odustala od rata i u Solunu je 29. septembra 1918. potpisala primirje i povukla se s fronta. Tako su Centralne sile ostale bez 278 bugarskih bataljona i 1.500 topova. Borbe su nastavile nemačka, austrougarska i turska vojska, ali sa potpuno izmenjenom situacijom na južnom frontu, gde su morale da izvrše pregrupisivanje snaga i pripreme se za ubrzano povlačenje. Cilj štaba nemačke 11. armije, koja je bila raspoređena na tom delu ratišta, bio je da se uspostavi nova linija fronta, i to od Niša prema Prištini.
Pod zapovešću vojvode Petra Bojovića, a posle razoružavanja Bugara, Prva srpska armija je 2. oktobra počela prodor ka severu i nedaleko od Kumanova sukobila se sa delovima Devete austrougarske divizije, potisnuvši ih prema Vranju. U daljem napredovanju Dunavska divizija je neutralisala otpor te austrougarske divizije i 4. oktobra 1918. godine oslobodila Vranje.
Odmah su počele pripreme za nastupanje srpske vojske preko Dervena i Kukavice ka Leskovcu. Dunavska divizija je već 5. oktobra nastavila ka severu i u sadejstvo sa konjičkom divizijom stigla do Vladičinog Hana koji je, istog dana uveče, zauzeo 7. pešadijski puk. U toku iste noći njegovi delovi nastavili su gonjenje neprijatelja i oslobodili Džep.
Štab nemačke 11. armije je 5. oktobra 1918. rasporedio svoje snage na prostoru Leskovac – Kuršumlija, optužujući austrijsku Devetu diviziju za odstupanje bez bilo kakvog ozbiljnijeg otpora. U neprekidnom odstupanju ona je onemogućila komandi 11. nemačke armije da izvrši razvoj snaga južno od Niša. i spreče prodor Prve srpske armije kroz Grdeličku klisuru i njeno izbijanje u Leskovačko polje, u kome se tada nalazilo skoro pet nemačkih i austrougarskih divizija. Međutim, prodor srpskih snaga nije mogao da se zaustavi. Odmah posle kapitulacije, Bugari su ubrzano napustali Leskovac u kome je 3. oktobra 1918. formirana privremena opštinska uprava na čijem čelu je bio Aleksandar Stojanović Kmet. Bugari su opštinskoj upravi predali i opljačkano žito i brašno, koje je preuzela Leskovačka vojna stanica čiji je načelnik bio Radomir Ugrinović.
Posle bugarskog povlačenja u rejon Leskovca došle su jedinice Devete austrougarske i Jedanaeste nemačke divizije i neke austrijske radne čete koje su radile u leskovačkim fabrikama u korist svoje vojske.
Uspostavljena opštinska uprava nije dirana i dozvoljeno je da, koliko-toliko, organizuje život u gradu. Formiran je opštinski sud, komanda mesta, vojna bolnicu, glavna vojna stanica i magacin. Zanatske i trgovačke radnje i pekare normalno su funkcionisale, a osposobljeni su i neki mlinovi. Međutim, srpska vlast u gradu nije se mirila sa prisustvom neprijatelja i tajno je vršila pripreme za doček oslobodilaca.

Pošto je slomila nemačko-austrijski otpor kod Predejana Dunavska divizija, je 6. oktobra 1918. zauzela Grdelicu zarobivši 250 neprijateljskih vojnika i nekoliko oficira, zaplenivši desetak mitraljeza i veću količinu ratnog materijala.

Ulazak srpske vojske u oslobođeni Leskovac 7. oktobra 1918. godine
Borbena dejstva su nastavljena su 7. oktobra 1918. godine u Leskovačkom polju. Nemačke i austrougarske trupe nisu mogle da zaustave Konjičku divizija koja je, uz sadejstvo Dunavske divizije nadirala levom obalom Južne Morave. U izveštaju komandanta Druge konjičke brigade o ovim događajima, pored ostalog, stoji: “Predhodnički eskadron izbio je na Leskovački vis; ovog časa i glavnina brigade prelazi na njega. … U Leskovcu se vide velike vatre i čuju eksplozije.”
Konjički eskadron Dunavske divizije, sa jednom četom pešadije, posle kraće borbe ulazi u Leskovac 7. oktobra 1918. godine 11.15 časova. „Posle jednog uspešnog napada, neprijatelj je počeo da se povlači. Prednji delovi ulaze u varoš pod borbom. Ovog časa polazim sa ostatkom brigade u varoš. Neprijatelj se jednim delom povlači ka Stopanju. Drugi puk je upućen pravcem ka selu Stopanju,“ raportira u toku borbe komandant 2. konjičke brigade.
U borbama za Leskovac zarobljeno je osam oficira i sto dvadeset vojnika 30. austrougarskog puka, zaplenjeno je osam mitraljeza, jedan teretni automobil i drugi ratni materijal.
O borbama za Leskovac postoje izveštaji komandanata u kojima se detaljno opisuju borbe i ulazak srpske vojske u grad. U izveštaju vojvodi Bojoviću komandant Dunavske divizije Drag. S. Milojević piše: “24. septembra (po starom kalendaru) moja desna kolona produžila je nastupanje ka Leskovcu. U 9.10 čas. komandir konjičkog eskadrona javi mi se sa južne ivice varoši Leskovca sa izveštajem da vodi pešadijsku borbu sa slabijim neprijateljskim delovima. U 11.15 časova komandir konjičkog eskadrona, potpomognut jednom četom pešadije, ušao u Leskovac. Jednovremeno, sa zapadne strane ušle su u Leskovac prve patrole konjičke divizije, a docnije i cela divizija. Kada je moja prethodnica prošla kroz varoš u 15.30 časova našla je u njoj celu konjičku diviziju i odmah produžila pokret dalje i bila dočekana mitraljeskom i artiljerijskom vatrom sa položaja severno od Leskovca. Otvorila se uporna borba; neprijatelj je odbačen i predhodnica zauzela lnniju: Belanovce – kota 359 (Vinarce) – Bogojevac. U 16.15 časova ja sam ušao u varoš na čelu glavnine.”
O oslobođenju Leskovca 26. septembra 1918 (po starom kalendaru) pisale su i Srpske novine u Solunu pod naslovom Srpske trupe u okolini Niša: „Gonimo energično i sa neobičnom brzinom austrijske trupe, koje su hitno bile dovedene i bačene protiv nas, da bi zaustavile ili usporile naše nastupanje. Srbi su u saradnji sa francuskom konjicom, prodrli kroz Grdelički klanac, južno od Leskovca, i posle jakih borbi zauzeli su varoš Leskovac. U tim akcijama srpske trupe su zarobile oko 500 zarobljenika. Jedna srpska divizija prešla je za tri dana, u besprekidnim borbama sa neprijateljem, punih 60 kilometara. Blagodareći tome naglom nadiranju, sada nam je otvoren pristup u Nišku dolinu.“

Leskovac je konačno bio slobodan. Istaknute su zastave i narod je sa oduševljenjem pozdravljao oslobodiice i klicao: „Živela srpska vojska! Živela francuska vojska! Živeli oslobodioci! Živela Srbija i Francuska!“ Slavilo se do duboko u noć. I seljaci iz okolnih sela su sa oduševljenjem dočekivali vojsku, davali vojnicima hranu, prihvatili ranjenike i pomagali u prevozu.
Posle oslobođenja Leskovca, vojvoda Petar Bojović je sa štabom prešao iz Vranja u Leskovac. Grad je postao veliki vojni logor. Za vrlo kratko vreme smešteni su vojnici Prve srpske armije i francuska i engleska vojska. Oživele su zanatske radnje, prodavnice i trgovina. Formirana je Glavna vojna stanica sa kapetanom prve klase Vladimirom Simonovićem na čelu, zatim Komanda mesta vojnih obveznika Leskovca, Državni magacin za žito i brašno, Slagalište prehrambenih artikala i stočne hrane, Telegrafsko odeljenje, Žandarmerija, načelstva, Bataljon komande mesta i zatvor za nemačke i austrougarske vojnike. Opremljena je i bolnica za koju su ljudi davali i svoje krevete i posteljinu, a seljaci donosili hranu. U okolnim selima je za vojsku sakupljana pšenica, brašno, stočna hrana i stoka, a korišćene su i zalihe iz gradskih magacina.
Štab Prve srpske armije i savezničke vojske je smešten u zgradi sreskog načelstva, dok su štabovi Dunavske, Moravske, Konjičke divizije i Komanda mesta smešteni u opštinskoj zgradi. Ranjeni i bolesni su bili smešteni u školskim zgradama, kafanama, hotelima i drugim prostorijama. Štab Prve srpske armije pod komandom vojvode Petra Bojovića sa štabovima savezničkih i potčinjenih štabova srpske vojske boravio je u Leskovcu od 7. do 17. oktobra 1918. i odatle komandovao oslobađanjem Niša, koji je konačno oslobođen 12. oktobra 1918. godine. Do kraja oktobra oslobođena je Srbija, a 3. novembra i Beograd.
(u okvir)
Ovaj tekst je pisan na osnovu feljtona istoričara Hranislava Rakića štampanog u „Našoj reči“ 1998. godine i tekstova istoričara Dobrosava Turovića.

 

Prati
Obavesti me o
guest

1 Komentar
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
Слађан Цветковић
Слађан Цветковић
5 godine pre

Дан ослобођења Лесковца у 1.с.р.је обележен 08.10. у касарни Војвода Петар Бојовић војном свечаношћу и свечаном академијом у позоришту, све то у организацији Команде гарнизона.