Nišlije na ostrvu Vido na stogodišnjicu proboja Solunskog fronta

NIŠ

(Sa lica mesta dopisnica JUGpressa)

Na dan kada je pre sto godina probijen Solunski front, što je bilo odlučujuće za slom centralnih sila u Prvom svetskom ratu, delegacija Kola srpskih sestara iz Niša sa još pedesetak hodčasnika, među njima članovi Društva za naegovanje slobodarskih tradicija Srbije Niš, obišla je ostrvo Vido, gde su u Plavu grobnicu bacili venac, bosiljak i cveće  i poklonili se senima ratnika koji se nikada nisu vratili kućama u Srbiji u Prvom svetskom ratu. Oni su večni mir našli u dubinama Jonskog mora.

Vido  je ostrvce udaljeno  kilometar od gradske luke u Krfu, na kome se u  Prvom svetskom ratu  nalazila bolnica za srpske vojnike koji su došli na Krf posle prelaska preko Albanije. Na ovo  ostrvo prve su došle 21. januara 1916. moravska, pirotska i čačanska vojna bolnica. Uskoro je stiglo još nekoliko hiljada na smrt iscrpljenih i bolesnih mladića-regruta. U početku je na ovom ostrvu umiralo  dnevno i do 300 vojnika. Najpre su sahranjivani na kamenoj obali ostrva, a kasnije kada to više nije bilo moguće, čamcima su prevoženi i potapani u vode Jonskog mora. Ne zna se tačan broj srpskih vojnika koji su sahranjeni  na ostrvu Vidu i u Plavoj grobnici, kao i na 27 vojničkih grobalja na Krfu, ali se govori o brojci od oko deset hiljada srpskih vojnika i regruta.

Datum je za pamćenje, 100 godina od proboja Solunskog fronta, pa je i veliki broj turista i hodoščasnika koji žele da se poklone senima stradalih  koji se nikada nisu vratili svojim kućama u Srbiji.  Brodići sa putnicima se smenjuju, treba im samo desetak minuta da od Krfa dođu na Vido.  Svi do jedan obeleženi su srpskom i grčkom zastavom. Putnici uglavnom ćute pogleda uprtog u plavetnilo dubine gde su zauvek ostali Srbi izmučeni prelaskom preko Albanije, epopejom  poznatom pod nazivom Albanska golgota.

Malo pristanište sačuvalo je autentičnost iz vremena kada su pre jednog veka pristizale lađe sa iznemoglim srpskim vojnicima. .

Na obali je beli mermerni spomenik – anđeo  koji krilima dočekuje i ispraća brodove. Tu je i veliki, mermerni krst. Ne sahranjuju se Srbi bez simbola svoje vere. Hodočasnici iz Niša  uskom stazom , čutke da ne remete mir  između maslinjaka i četinara, dolaze do mauzoleja. Nema povišenih tonova, samo se zrikavci čuju. A miris četinara i još nestvaran neki miomiris natkriljuje ostrvo i prati  grupu koja se penje ka mauzoleju. Ljudi ne žele da svojim glasovima poremete stogodišnji mir onih koji su gledali u daljinu  –  tamo daleko, gde je njihova Srbija, rodna njiva, šljiva,  sinovi koje nikada više neće videti, kćeri koje neće darivati za udaju. I sada , sto godina nakon njihove smrti, se oseća njihova tuga za ognjištem koje su ostavili u Srbiji.

Na širokoj građevini, u kamenu je, iznad ulaza, ispisano: “Srpskim junacima – Jugoslavija”. Vodič Aleksandar Krstović iz Kruševca priča priču o mauzoleju. Kaže da ga je  podigao kralj Aleksandar Karađorđević Ujedinitelj koji je sa srpskom vojskom prošao golgotu Albanije. Iako teško oboleo, posle operacije u Skadru, nije hteo da ode na oporavak dok i poslednji srpski vojnik nije ukrcan na brod za Krf. Priča se da je Crnogorski kralj Nikola regenta Aleksandra  u Skadru, posle teške operacije,  nagovarao da pođe s njim u Italiju jer mu je zdravlje bilo ozbiljno narušeno. Tamo bi mu  italijanski kralj stavio na raspolaganje jedan od svojih zamkova na moru dok se ne oporavi a nakon toga bi mogao da  se pridružiti svojoj vojsci. Aleksandar mu je odgovorio: “Đedo, hvala tebi i italijanskom kralju. Ali se ja od svojih vojnika ne mogu rastaviti. Sudbina njihova je i moja sudbina”.

Mauzolej-kosturnica na ostrvu Vidu izgrađena je  po projektu arhitekte Nikolaja Krasnova, a završena je 1938. godine. Na mermernim zidinama nalaze se 1.232 kasete sa kostima ratnika koji su bili sahranjeni na 27 krfskih grobalja, a čija su imena bila poznata. Kosti 1.532 nepoznata ratnika sahranjena su u dva spoljašnja bočna kamena bunkera iznad kojih se nalazi lice i naličje. Iznad ulaza u mauzolej se nalazi velika reprodukcija Albanske spomenice na kojoj se nalazi grb Kraljevine Jugoslavije .  Zidovi od belog mermera izdeljeni po kasetama. U mermeru uklesana imena. Pored nekog i rod vojske kome je pripadao. Šta se o kome znalo . U dnu, na samom kraju jednog od hodnika, na kamenoj polici, ostavljene sveće, bosiljakk,  drveni rezbareni krstići, čak i poneki grumenčić zemlje iz Srbije. Neko nekad doneo. U delu Mauzoleja iz kog se hodnici račvaju u dubinu, ispod mozaika Hristovog raspeća, ikonice i vezeni peškiri, spomen iz Srbije

Slavica Dinić iz niškog Kola srpskih sestara svakome dodaje sveću. U knjigu utisaka hodočasnici iz Niša zapisali su:  “ Junaci! Besmrtnici! Mali smo pred vašim ogromnim junaštvom. Ponosni smo što ste naši preci a vašu slavu prenosićemo našim potomcima.Hvala i slava vam”.

Po povratku odaje se pošta stradalima. Brodić staje okružen morem. Plava grobnica je svuda okolo ali tu, na tom mestu , milioni posetilaca iz celog sveta, a najviše iz Srbije,se zaustave, da se poklone senima umrlih stradalničkom i junačkom smrću. Minut ćutanja. Svi stoje!. I brodić se ne ljulja. Tišina je, da se ne remeti mir plavih dubina.  Venac i pedesetak ruža  putnici sa brodića  bacaju u more. Uz ruže i poljubac spušten na latice pre nego što dodirnu površinu mora, kao pozdrav iz rodne Srbije.

Mali Đorđe Dinić, obučen kao pravi srpski seljak, iako ima svega desetak godina ponosno steže šajkaču i u ruci drži jabuku koju će uz cveće i bosiljak baciti u more. Naučila ga je baka Slavica iz Kola srpskih sestara, organizator ovog putovanja, koliko je važno od malena poštovati tradiciju i istoriju. Na plus trideset stepeni on je u gunjčetu srpskog seljaka i sa drugim obeležjima naroda kojeg predstavlja, dostojanstven i ozbiljan, prigodno trenutku u kome je i sam učesnik.

Kada sa zvučnika poteče pesma  Tamo daleko” a potom” Pukni zoro”, potekoše  suze. Ovo je mesto gde niko ne može ostati tvrda srca. Brišu se suze ali i oseća se veliki ponos. Frula frulaša Radovana Jovanovića obučenog u odelo srpskog vojnika pridružuje se zvucima pesme. “Tamo daleko” počinju da pevaju najpre članovi hora “Lira” a potom se pesma zaori  iz pedesetak grla. Sve se umiri na trenutak. Čuje se glas Stanice Milošević iz Kola Srpskih sestara .  “Stojte galije carske”. nadahnuto recituje  poetsku himnu stradalnika koju je stihovao Milutina Bojovića a ostali ćutke i ponosno pogledom prate crvene ruže kako  plivaju Jonskim morem nošene talasima, pre nego potonu u dubine. Grudi se nadimaju od ponosa i tuge. Sudaraju se dva osećaja, jaka toliko da ni muškarci iz grupe ne kriju svoje suze.

Pedesetak hodočasnika iz Niša i drugih srpskih gradova predvođeni predstavnicima Kola srpskih sestara u ovom hodočaću posetili su Srpsku Kuću na Krfu. Potom su pololožili cveće na spomenik Drinske divizije a nakon toga su u selu Agios Mateos, uz zvuke grčkih i srpskih pesama koje podsećaju na junaštvo srpske vojske i veliko prijateljstvo skovano pre 100 godina između srpskog i grčkog naroda , položili venac opštine Pantelej iz Niša, na grob Janisa Janulisa. Ovaj Grk se odrekao svoje zemlje  da bi u njoj mogle da se sahrane posmrtni ostaci srpski vojnika.  ( O tome  u drugom delu teksta)

Podsećanja radi, na Solunski front, čija je dužina bila nekoliko stotina kilomera, srpska vojska prebačena je 1918. godine, posle oporavka na Krfu, nakon Albanske golgote. Za komandanta Solunskog fronta postavljen je francuski general Franše D’ Epere. Srpska vojska bila je podeljena u dve armije – Prvu kojom je komadnovao Petar Bojović i Drugu kojom je komandovao Stepa Stepanović, komandant štaba bio je vojvoda Živojin Mišić. Borbe su počele 14. septembra 1918. godine artiljerijskom paljbom po bugarskim, nemačkim i austrougarskim položajima. U zoru 15. septembra posle snažne artiljerijske pripreme krenule su u napad srpski vojnici Druge armije . Prvog dana probijeno je 11 kilometara fronta, a drugog dana širina je bila već 40 kilometara, i time je počeo slom centralnih sila na Solunskom frontu. Borbe su se vodile na nadmorskoj visini od preko 2000. metara.

Francuski general Franše d, Epere o srpskim vojnicima napisao:
„To su seljaci skoro svi, to su Srbi, tvrdi na muci, trezveni, skromni, to ljudi slobodni, nesalomivi, gordi na sebe i gospodari svojih njiva. Ali, došao je rat. I eto kako su se za slobodu zemlje ti seljaci bez napora pretvorili u vojnike, najhrabrije, najistrajnije, najbolje od svih. To su te sjajne trupe zbog kojih sam gord što sam ih ja vodio, rame uz rame sa vojnicima Francuske u pobedonosnu slobodu njihove otadžbine“.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare