Mediji I osobe sa invaliditetom – nedovoljna prilagođenost, interakcija i razumevanje

NIŠ

Da li je medijska slika kada su u pitanju osobe sa invaliditetom iskrivljena, neadekvatna I nedovoljna? Koliko mediji ostvaruju društvenu ulogu zastupljenosti svih slojeva društva ? Kako mediji izgledaju iz perspektive osoba sa invaliditetom  – teme  su o kojima se razgovaralo  na gradskom forumu “Osobe sa invaliditetom iz perspektive medija” održanom u EU info point-u u Nišu.

Na pitanje kako osobe s invaliditetom izgledaju iz perspektive medija Ivan Novković, upravitelj Fondacije  „Ponsa“ je slikovito objasnio:

„ Mediji su naš osnovni izvor informacija  I kao takvi informišu nas o svemu što se dešava. Pritom mediji treba da nas sagledavaju kao osobe koje mi jesmo  – a to je da smo mi učesnici onoga što što se nas tiče. Kada se radi emisija o štitnoj žlezdi obavezni se  pozove endokrinologa da on priča o tome I da daje savete, jer je za to stručan I kompetentan. Tako mediji mora da konsultuju osobe sa invaliditetom, kako oko  terminologije tako I oko ko naših potreba I problema, a da pritom ne izvlače zaključke. “, rekao je Ivan Novković.

Ivan Novković smatra “da nema dovoljno senzibilisanih medija “ I da “uglavnom u medijskim sadržajima nema konsultacija sa osobama sa invaliditetom”

On kaže da je ista situacija I kada se donose odluke.

“Sadržaji koji se tiču osoba sa invaliditetom nisu interesantni široj društvenoj javnosti a samim tim ne postoji dovoljno znanja I kada su u pitanju sami medijski poslenici na koji način bi to trebalo približiti široj društvenoj javnosti. Nedovoljna je edukacija , I kada je u pitanju  javno mnjenje I kada su u pitanju oni koji se bave temom, – pa je osnovno kako približiti ove sadržaje  široj javnosti.

Najčešće primedbe su da ti sadržaji najpre sa tehničkog aspekta nisu pilagođeni osobama sa invaliditetom. Najkarakterističniji primer su slabovide osobe. Nema dovoljno tehničkih mogućnosti da se ove osobe  upoznaju sa sadržajem koji se nudi . S druge strane šira javnost još uvek nije suočena sa tim koji su realni problemi osoba sa invaliditetom . Još uvek se oni tretiraju sa onog medicinskog aspekta, a ne sa aspekta činjenice da oni tehnički nemaju dostupnost određenim medijskim sadržajima ili da ih slušaju. Njima to nije omogućeno , zato što ne postoji dovoljna svest o tome koliko zapravo problema ove osobe imaju.

I sistem obrazovanja je dosta zakazao jer sve kreće od obrazovanja. Sve zavisi od toga da li medije posmatramo kao sliku društva ili su mediji ti koji treba da kreiraju društvo. Tu koncepcijski postoje nesuglssnice. Ako krenemo od sistema obrazovanja  moramo reći da jesu neke promene nastupile bar kada su u pitanju zakoni , pravna normativa . Od toga se uvek kreće kada radite određene reforme. Međutim, nedovoljno je to u javnosti perciirano kao nešto što mora da bude satavni deo I obrazovnog sistema I uopšte funkcionisanja društva kao celine.

“ Volela bih kada bi više na programima sa nacionalnom frekfencijom  a I na lokalnim programima  bilo više filmova I serija sa audio deskripcijom. To bi umnogome zaista približilo sedmu umetnost slepim I slabovidim osobama. Mnogo bi značilo kada bi bilo više dokumentarnih programa koji je sinfronizovan I praćen audijo deskripcijom. Takva vrsta programa postoji ali svakako bi trebalo da ga bude što više.  Važno je a o tome se mnogo ne govori kada je reč o praćenju televizijskog programa slepih I slabovidih to je da je potrebno postojanje govornih STB uređaja. UZ njih bi slepe osobe na jednak način mogle da koriste sve prednosti digitalizacije. Neki uređaj koji će osobi saopštavati putem govora na kom trenutno kanalu se nalazi , koji će omogućiti da čita elektronski vodič, dobije informaciju o emisiji koja je u toku ili o nekoj numeri koja se trenutno emituje. Morate dosta toga da učite napamet da se snalazute” , istakla je psihološkinja i komunikološkinja Marija Milanović

Često dolazi do promene terminologije kada se radi o osobama sa invaliditetom, pa su neretko i novinari u nedoumici koje izdraze da upotrebljavaju. Ipak, ono što zaista treba izbegavati jeste termin “osobe sa posebnim potrebama”.

“Mi zaista imamo samo osnovne ljudske potrebe” opšte je mišljenje istaknuto na gradskom forumu “Osobe sa invaliditetom iz perspektive medija” održanom u EU info point-u u Nišu.

Profesorka Filozofskog fakulteta u Nišu i kragujevačkog Pravnog fakulteta dr Jelena Vučković, sa tim u vezi rekla je da “pravilna terminologija implicira širi pristup problemu”.

Na gradskom forumu Milanović je navela da postoje tri pola izveštavanja o osobama sa invaliditetom, te da se izveštava realistično, kroz patetiku ili “kao o nekim superherojima, koji uprkos invaliditetu postižu ovo ili ono”.

Saglasan je i Ivan Novković iz PONS fondacije, koji je istakao da neadekvatna terminologja “stvara slika o ‘super-bogaljima’, a to je senzacionalistički pristup”.

O tome koliko profit utiče na izveštavanje o osobama sa invaliditetom što prouzrokuje tabloidni pristup temama dr Jelena Vučković objasnila je da sredstva javnog informisanja moraju jednako da tretiraju sve članove društva. “kada pravo na informisanje nije pravo, već usluga, govorimo o tržištu. Onda mediji gledaju šta donosi novac i izveštavaju o komercijalnim temama, ili senzacionalno”, rekla je dr Vučković.

Dr Vučković je zaključila da je u odnosu medija sa osobama sa invaliditetom važna uloga civilnog sektora  I da “politizacija ove teme vodi samo u demagogiju. Ovakvi skupovi pokazuju da postoji pomak

Opšti zaključci aključci foruma su da mediji treba više da konsultuju osobe sa invaliditetom kada o njima izveštavaju, te da isto treba da čine i donosioci odluka u svojoj sferi delovanja

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare