Marko Stojanović Dobio nagradu za životno delo

LESKOVAC

Na jubilarnom 15. Međunarodnom salonu stripa u Beogradu predavaču u Leskovačkoj školi stripa Marku Stojanoviću dodeljeno je najveće strip priznanje u Srbiji – Priznanje za doprinos srpskom stripu za 2017. godinu.

U pitanju je nagrada za životno delo, a ako uzmemo u obzir da Marko Stojanović ima 39 godina, jasno je da ova činjenica posebno dobija na značaju kada se navede da je ubedljivo najmlađi dobitnik ove nagrade otkako se ona dodeljuje. Stojanović je uz to i jedini građanin Srbije južno od Beograda koji je dobio ovo priznanje u istoriji njegovog postojanja.
„Ovo je velika čast i za leskovačku Školu stripa i za mene lično“ kaže Marko Stojanović i dodaje da je nosilac i nagrada za doprinos makedonskom i bugarskom stripu.
„Osećaj je pomalo čudan, jer ne smatram da sam nešto specijalno uradio da bih dobio ovu nagradu. Ja sam od samog početka samo radio ono što sam smatrao da treba da se uradi, a niko drugi se nije prihvatao toga. U školi stripa sam počeo da predajem sa 17 godina, jer nisam želeo da se ugasi. Kada ju je Mija Kulić napuštao rekao mi je „Vidim da je tebi najbitnije ovo ovde, ako hoćeš preuzmi, ako nećeš zatvori i idi.“ Kada smo, uz pomoć Peke i LKC-a 1998. napravili Balkansku smotru mladih strip autora imao sam 20 godina i želeo sam da za nas mlade autore postoji neki festival koji do tada nije postojao. Kad sam pokrenuo časopis „Strip presing“ u Nišu, danas je to najstariji strip časopis u Srbiji koji objavljuje domaći strip, to sam uradio da bi imali gde da objavljujemo, jer nismo imali takvu priliku. Kada sam pre deset godina pokrenuo strip serijal „Vekovnici“, to sam uradio jer nije postojao strip koji bih ja voleo da čitam, da tu bude neka mešavina avanture, domaće mitologije i istorije… Kada sam radio monografije o leskovačkom stripu, o zaječarskom stripu, o 20 godina Leskovačke škole stripa, to su bile knjige koje sam želeo da pročitam, ali niko nije hteo, želeo ili mogao da ih uradi. Znači, ja sam jednostavno radio stvari koje su mene lično interesovali i za koje sam ja lično smatrao da treba da postoje. To što se pogodilo da se moje interesovanje i interes srpskog stripa poklapaju je jedna lepa stvar. Zato ja verovatno to uporno i bez ostatka radim, jer ga radim za sebe, što verujem u to i smatram da tako treba. Da me neko silom tera da to radim, da me plaća, verovatno se ne bih tako borio i trudio ni za tu školu, ni za festival, za „Vekovnike“… Meni nikakve nagrade nisu bile na pameti kada sam sve ovo radio, tako da ću sigurno nastaviti da radim i dalje. Srpski strip ima tu sreću što ima još puno stvari koje ja hoću i planiram da uradim, a koje su potrebne srpskom stripu…“

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare