Marko Jakšić(SDP): Zašto ću biti na protestima 16. januara

KOSOVSKA MITROVICA

(Piše Marko Jakšić, odbornik Građanskke inicijative SDP)

Simptomatično je, a što široj javnosti nije baš poznato, da je najveći broj izjava od svedoka uzet u periodu koji se poklapa sa kampanjom za lokalne izbore u Severnoj Mitrovici , dakle sredinom 2013. godine, i da je možda ključni dokaz protiv njega (Olivera Ivanovića, prim JUGpress) dostavila VBA koja je u dopisu iz istog perioda napisala da nije bio član neke vojne ili policijske jedinice, ali da prema onome što je on bio u tom trenutku mogao je da bude (parafrazirao sam jer nisam stigao da nađem dokument, a imam ga negde na računarima). Oliverovo držanje u postupku, kao i posle prve presude koja je ukinuta, je nešto što zavređuje divljenje i poštovanje., piše Marko Jakšić.

Prošlo je skoro godinu dana od kada je Oliver kukavički ubijen. Iskreno, ni dan danas ne mogu da prihvatim to. Očekujem da se odnekud pojavi i da kao što je često puta govorio kad mu se činilo da radim nešto pogrešno kaže: “Mali, kad ćeš se već jednom uozbiljiti?!“. Ovih godinu dana sam o njegovom ubistvu baš retko govorio. Ćutao sam iz mnogo razloga. Zbog besa, srdžbe, nemoći, nepravde, nesposobnosti da bilo šta smisleno kažem jer bi emocija savladala razum u svakom trenutku, poštovanja prema porodici, želje da verujem da će srpska služba bezbednosti istinu otkriti i da će ubice biti pronađene…

Godinu dana posle mi smo mnogo, mnogo, mnogo dalje od istine nego što smo bili neposredno posle likvidacije, ne ubistva. I bojim se… Ma… Siguran sam da ćemo istinu čekati do promene Vučićevog režima ali i vlasti u Prištini. Oliverova nesreća je postala moneta za potkusurivanje u njihovoj trgovini koja se kao zove dijalog iliti pregovori. I ne samo njihovog potkusurivanja, jer da je međunarodnoj zajednici, u prvom redu EU ali i zemljama Kvinte, stalo da se ovo reši postojao bi način, kao što su ih naterali da zaključe Prvi sporazum tako bi mogli da prisile i Beograd i Prištinu da se istina sazna a počinioci pronađu. Međutim, izgleda da su njima pregovori o konačnom sporazumu između Kosova i Srbije značajniji od tragedije jednog čoveka.

Oliverova egzekucija je samo poslednji čin u onoj nesreći i nameštaljkama koje su mu se dešavale poslednjih 5 godina života. Šest metaka u leđa nisu došli sami od sebe i odjednom. NJegovi problemi počinju 2013. godine kada je prvi put odlučio da kritikuje novu “državnu“ politiku Srbije prema Kosovu i onda da stane na crtu toj politici na prvim lokalnim izborima po kosovskom sistemu. Početkom 2013. godine prvo su mu zapaljene stranačke prostorije, pa su potom nepoznata lica u septembru iste godine upala u njegov stan, onda je u januaru 2014. uhapšen zbog nečega što sigurno nije uradio i zbog čega je neosnovano proveo 3 godine u zatvoru. Simptomatično je, a što široj javnosti nije baš poznato, da je najveći broj izjava od svedoka uzet u periodu koji se poklapa sa kampanjom za te izbore, dakle sredinom 2013. godine, i da je možda ključni dokaz protiv njega dostavila VBA koja je u dopisu iz istog perioda napisala da nije bio član neke vojne ili policijske jedinice, ali da prema onome što je on bio u tom trenutku mogao je da bude (parafrazirao sam jer nisam stigao da nađem dokument, a imam ga negde na računarima). Oliverovo držanje u postupku, kao i posle prve presude koja je ukinuta, je nešto što zavređuje divljenje i poštovanje. Bilo je nas koji smo mu predlagali da pobegne, što je on kategorično svakog puta odbijao, siguran u svoju nevinost i u to da pravda mora da pobedi. Dočekao je slobodu, odnosno uslovnu slobodu nakon odluke Apelacionog suda u Prištini, ali u njoj nije dugo uživao. I nažalost tu nije kraj njegovim mukama.

Borac kakav je bio (a bavljenje sportom u mladosti nas tako vaspitava i usađuje tu crtu borbenosti), koji nikada ne odustaje, odlučio je ponovo da ponudi alternativu i nešto drugačije ovom gradu, nudeći i nove mogućnosti politici prema Kosovu u vidu “Kiparskog modela“ (oko kojeg se nikada nismo složili) – što je izgleda nerviralo neke, i ponovo izađe na crtu projektu “državnog jedinstva Srba na Kosovu“ tzv. Srpskoj listi na izborima oktobra 2017. godine. Tada počinje poslednji čin. Odnosno nastavak svega lošeg što mu se dešavalo. Prvo mu (verovatno je služilo kao opomena), pale automobil, a onda kreće stravična kampanja blaćenja i satanizovanja kroz sve medije pod kontrolom države kao i od strane mnogih državnih zvaničnika predvođenih Đurićem tako i onih na lokalu kao što su Srpska lista, Rakić ili Simić. Osim što je u tom trenutku predstavljen i označen kao najveći izdajnik i državni neprijatelj broj 1 Srbije, bio je i praćen (što se lako može ustanoviti onom fotkom sa susreta sa generalom KFOR-a u Vučitrnu), dok je o pritiscima na neke ljude na njegovoj listi ili one koji su hteli da ga podrže izlišno govoriti. U takvoj atmosferi, i u masovnom spinovanju i širenju laži, gadosti i mržnje prema različitom, nacrtana mu je meta na čelo, i više nije bilo pitanje ko će povući oroz nego kada će se to desiti. Što se ubrzo i zbilo, nažalost. U januaru je neko ispalio šest hitaca Oliveru u leđa. Čime je tragično okončan život najsposobnijeg političara među nama preostalima na Kosovu, i čime je ovaj narod nepovratno izgubio mnogo, čega je tek postao svestan na poslednjem Oliverovom odlasku iz Kosovske Mitrovice. Taj muk i ta tišina i danas govore mnogo. Iako sam ubeđen da je samo pola ljudi iz povorke glasalo za njega, Oliver bi danas bio živ.

Za par dana je protest u Beogradu povodom godišnjice Oliverove smrti. Biću na njemu. Želim da znam istinu o stradanju jednog čoveka koji se samo demokratski borio za slobodu i svoje ideje i stavove, a mislim da današnja vlast koja kontroliše institucije može da pruži odgovore.

Možda država Srbija i njeni organi ne znaju ko su neposredi izvršioci ubistva, i možda nemaju nikakve veze sa njegovim stradanjem, ali postoji njihova odgovornost zašto Olivera nisu zaštitili i zato što su vodili kampanju satanizacije protiv njega.

Biću tamo, jer ukoliko Vučić preko organa bezbednosti koje uspešno koristi može da sazna da motiv upada u stan novinara Jovanovića nije napad na njega već pljačka, onda može i da nam pruži odgovore ko je i po čijem nalogu izradio spot protiv Olivera koje su emitovali TV Pink i TV Most?; kao i ko je Olivera pratio a potom i fotografiju prosledio TV Mostu na osnovu koje je ista napisala tekst u kojem Olivera optužuje za prodaju Severa Kosova?

Po čijem su nalogu Đurić, Rakić i slični odapinjali otrovne strele mržnje prema Oliveru i ono što sa sigurnošću zna, a to je na šta je Oliver ukazivao njemu i Gašiću tomom razgovora koje su imali krajem septembra 2017. godine? Takođe, želim da znam zašto je Rasim LJajić upozoravao Olivera da nije bezbedan i da je bio sigurniji u zatvoru nego na slobodi?
Biću na protestu jer, osim traženja odgovora na ova pitanja, ne želim da se ikada više naša različitost stavova i sloboda da mislimo i biramo plaća glavom. Kao što je Oliver platio, ili kao što je Borko zamalo platio. I naravno, zato što mislim da “nas je ipak više“ koji želimo normalnu, pristojnu, uljudnu, civilizovanu Srbiju u kojoj nas različitosti spajaju a ne koštaju života. Gde su sloboda govora, mišljenja i izbora sastavni deo svakodnevnice i života, a ne nešto što kao ranohrišćani čuvamo u Vođinoj Srbiji.

Vidimo se!

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare