Leskovac – od privrednog gorostasa do prosjaka

LESKOVAC

(Piše Sava Dimitrijević)
Leskovac danas spada u red gradova za koje se kaže da su “južna pruga”  i za čije se ime vezuje uzrečica “što južnije to tužnije”!
Oni koji pamte duže znaju da je između dva svetska rata -južna pruga bila na severu, a severna pruga prolazila kroz Leskovac.
Jer, Leskovac je uvek išao u susret vremenu iz budućnosti. To odlaženje u vreme koje je dolazilo, ta nada i velika energija leskovčana razlog su što je ovaj grad između dva svetska rata bio privredni gorostas.
Po veličini i broju stanovnika Leskovac je i tada bio među najmanjim gradovima u Srbiji. Ali, po bogatstvu, snalažljivosti i viziji svojih promućurnih građana o tome kako da grad zakorači iz palanke i preraste u moderan industrijski grad – prednjačio je ispred svih gradova u Srbiji. Podaci iz tog vremena govore da je Leskovac posle Beograda bio ekonomski najjači grad u Srbiji. Bio je toliko bogat da je dobar deo svog bogatstva ulagao u razvoj Paraćina, Niša, Kumanova pa i Beograda – gradeći nove fabrike, mlinove i centrale…Tako će za samo dvadesetak godina od završetka Prvog svetskog rata Leskovac biti grad sa sedam novčanih zavoda, A statističari su zabeležili da je u tom periodu Leskovac imao više od 40 preduzeća, 375 trgovačkih i 579 zanatskih radnji,preko sto kafana i – 😯 milionera!
A počeo je da raste i ekonomski jača odmah po završetku Prvog svetskog rata – još je na tursko mnogo šta podsećalo. Po turskim kućama sa visokim zidanim ogradama i dubokim senovitim baštama, po tesnim sokacima i ćepencima – potsećao je na palanku koju je lekar engleskog kralja Edvard Braun 1669.godine upamtio po velikom panađuru i to s razlogom. U ta za nas sada daleka vremena Leskovac je kao razvijen industrijski i trgovački centar bio drugi grad u turskoj carevini u kome se svake jeseni na prostoru od sadašnje železničke stanice do stadiona ,,Dubočica” održavao veliki panađur.
Iako još nije bio izašao iz tesnih sokaka i udžerica – Leskovac je odmah po oslobođenju od Turaka 11. decembra 1877.godine počeo da stvara svoje mesto među razvijenima. Kapitalom koji je sticao, pre svega zahvaljujući preduzimljivošću i dovitljivošću svojih promućurnih građana – krenuo je u svet bogatih.
I pročuo se vrlo brzo – ne samo po bogatstvu, već i po tome što su njegovi građani, poslovnično vredni i štedljivi imali znanje i viziju – kako da se izađe iz zaostalosti. Najveći broj fabrika proizvodile su tekstil. Zahvaljujući kvalitetu štofova koji se uspešno nosio sa štofovima iz Engleske Leskovac je dobio ime – Mali Mančester.
I dok je tekstilna industrija sa svojim proizvodima bila među vodećim proizvođačima na svetskom tržištu -Leskovački industrijalci su istovremeno gradili i paralelne fabrike ( za – nemaj kude ), pre svega iz oblasti hemijske, farmaceutske i građevinske industrije i metalne galanterije koje su išle u susret budućim vremenima.To je bilo vreme kada su industrijalci, usko sarađujući, pomažući se i udružujući kapital govorili da jedna fabrika može da propadne, ali da leskovačka industrija nikada ne može da nazaduje ili da neko zaustavi njen razvoj.
Tako su mislili. Tako su i radili – zajedno! Kao da je ceo kapital grada bio u jednom džepu!
Bile su to godine kada su pojedini vlasnici fabrika i sami radili kao majstori i obični radnici u svojim fabrikama, a njihove žene i ćerke u baštama sadile paprike, praziluk i drugo povrće -da se ne ide svaki čas na pijacu nego da je tu – pri ruci i da se čak i na tome – uštedi! Ali, zato su svoje sinove slali u svet na visoke škole u Austriju, Nemačku,Češku,Poljsku,Francusku – da nauče kako da se proizvodi kvalitetnije i više, da se sa kvalitetnim proizvodima osvaja svetsko tržište i da se tako ono što je već stečeno – uvećava, ali sada na temeljima nauke, novih znanja i savremene tehnologije.
Poslovična je bila saradnja leskovačkih industrijalaca, trgovaca i zanatlija. Svakoga jutra pre nego što odu u fabriku svraćali su na doručak u Hotel Kostić i tu dogovarali poslove i dogovarali se kako da pomognu onome ko je zapao u teškoće – da mu pozajme kapital, obezbede sirovine ili pomognu u prodaji proizvoda.
Naravno da je bilo i sirotinj, da se živelo i po udžericamae i da je veliki broj građana loše živeo.. . Ali, to su, kako kažu ekonomisti – nezaobilazni kontrasti u industrijski razvijenim sredinama.
Tako je bilo do kraja Drugog svetskog rata. Iz tog rata Leskovac je izašao sa
velikim bolnim ranama i ožiljcima – grad je ( da ovde ne spominjemo na čiji zahtev ) 6. septembra 1944. godine bombardovan i veliki broj građana je poginuo.
Pa ipak, postojala je nada da će se i posle ovako velikog razaranja zalečiti rane i Leskovac nastaviti tamo gde ga je rat zatekao. Ali ta nada je – presečena! Vlasnike fabrika – one koji su ga uzvisili do ekonomskog gorostasa ,, oslobodioci” su ih kao ,,radničke krvopije” i klasne neprijatelje– likvidirali! ili su ih oterali na višegodišnje robije. .Umesto vrednih neimara privrednog rasta Leskovca i prosperiteta njegovih građana – fabrike su preuzeli uglavnom politički komesari i ,,politički podobni” – u svakom slučaju nedovoljno pismeni, a kamoli sposobni da nastave dalji ekonomski rast grada.
To je ono vreme kada se u ,,lepšu budućnost” išlo na ,,oruk”, mozak ispirao počev od pionirske, zatim omladinske organizacije i kada se s dušno pevalo:
U TUNELU USRED MRAKA
SIJA ZVEZDA PETOKRAKA!
Pojedine fabrike ,, oslobodioci” su rasturili. Njihove mašine su kao ,,podelu ratnog polena” oterali su u druge gradove – da im pomognu u razvoju!
Kao da Leskovcu i njegovim graćanima ono što su neimari predratnog ekonomskog gorostasa gradili, kupovali novu opremu za zaista lepšu budućnost – više nije potrebno!
Nezapamćeno je da je ijedan grad u svetu dozvolio da mu se sruši centar – uništi srce grada, da od nekada lepe čaršije i korzoa ne ostane ni kamen na kamenu. Da se centar grada preore i zaseje trava i – postane park!
I vreme je učinilo svoje – nekadašnji privredni gigant je ekonomski propao i ostao – bez, sa malo ili gotovo bez ikakve nade da se oporavi.
I SADA STOJI U REDU ONIH KOJI ČEKAJU DA IM DRŽAVA UDELI MILOSTINjU!
A mlađi, kojima stariji Leskovčani danas pričaju o ondašnjem i onakvom Leskovcu – slušaju znatiželjno, a možda i s nevericom da je Leskovac zaista bio to što im stariji pričaju – ekonomski gorostas između dva svetska rata.
Sava Dimitrijević

Prati
Obavesti me o
guest

1 Komentar
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
nostalgicar
nostalgicar
7 godine pre

Hvala gospodinu Dimitrijevicu za ovaj nostalgicni tekst. Leskovac je bio gorostas medju tekstilcima a danas nas turci i nemci uce kako se prave farmerke i carape. TO nam je donela tranzicija i tako nas vlast spasava, njojzi hvala!