Kučevište -Slika teškog života i opstanka Srba u Makedoniji

LESKOVAC

Nema oblasti u današnjoj Republici Makedoniji koju kralj Aleksandar I Karađorđević nije darivao crkvom, školom ili spomen obeležjem… Na stranu što se zanosio jugoslovenskom ideologijom, on je jedan od najvećih srpskih zadužbinara 20. veka. Sa ove vremenske distance možemo kritikovati njegovu unutrašnju politiku, možemo i njegov spoljnopolitički kurs tumačiti nedovoljno dobrim po nacionalne interese, ali mu moramo odati priznanje da je svojim zadužbinarskim delima širom srpskih zemalja zadužio svoj narod i stao rame uz rame sa srednjevekovnim vladarima iz dinastije Nemanjića!

https://novanasarec.org.rs/wp-admin/post.php?post=8380&action=edit

Da postoje ljudi koji se i sada toga prisećaju uverio sam se pre neki dan tokom posete selu Kučevište na obroncima Skopske Crne Gore. Nekada bastion srpskih boraca za slobodu protiv turskog i bugarskog ropstva, Kučevište sada važi za jedno od retkih mesta u Republici Makedoniji čiji se stanovnici nisu otkazali srpskog identiteta i imena ni pod asimilatorskom politikom Komunističke partije Jugoslavije. Doduše, nastojali su drugovi titoisti da izvrše lobotomiju naroda raznim mehanizmima, pritiscima i ucenama ali bezuspešno… Kučevištani ostaše verni kruni Karađorđevića i srpstvu.
Pod upeklim suncem posmatram taj skroman svet, koji jedva sastavlja kraj s` krajem baveći se zemljoradnjom. Zlopate se u starim i trošnim kućama, bez normalnih uslova za život. Električnu energiju dobili su još u vreme socijalizma, ali je današnja putna infrastruktura užasna. Selo sa preko 3000 duša smešteno na samo 15 km severno od Skoplja u 21. veku ima gotovo preorane i izlokane ulice. Tiha destrukcija i blokada investicija u područjima naseljenim nacionalnim manjinama oproban je način da se država ratosilja nepoželjnog stanovništva. Tako su nestali i Srbi u Poreču.
Identičan tretman imaju i Srbi u Kučevištu. Kada je obrazovanje u pitanju, u samom mestu funkcioniše škola u kojoj se nastava još uvek izvodi na srpskom jeziku. U školskom podrumu ćuti bista kralja Petra i čeka bolja vremena da bude postavljena. Tako je to u današnjoj Makedoniji. Može spomenik ocu velikoalbanskog programa Hasanu Prištini u centru Skoplja, ali ne može bista monarha koji je oslobodio zemlju od Turaka… To se valjda zove multikulturalizam.
Pa ipak, Kučevištani predano čuvaju sećanje na kralja Aleksandra ujedinitelja i njegov dolazak u ove krajeve. Pamte da je tom prilikom zlatnu ikonu presvete Bogorodice darivao tamošnjem manastiru. Ne zaboravljaju i da je novac za obnovu stare seoske škole koja je bila oštećena u požaru 1927. godine stigao od kralja lično. O Karađorđevićima govore sa posebnim pijetetom…
Sećaju se i događaja iz vremena Nato agresije 1999. godine kada su složni i ludačko hrabri kako ih je Bog stvorio dva vojna vozila NATO-a surnuli u reku. Uz čašicu domaće loze koja uspeva na sunčanim obroncima Crnogorja prepričavaju mi o herojskim podvizima tokom oružanih sukoba 2001. godine u Makedoniji. U ratu u kojem je većina Srba iz Kučevišta, Pobožja, Banjana, Gornjana, LJubanaca, Čučera bila mobilisana kako bi se suprostavila albanskom ekspanzionizmu. A ko da bude mobilisan ako ne Srbi? – pitam se u sebi. Srbi su dobri samo kada treba da umiru umesto drugih.

Posle rata niko ne razmišlja o njihovim životnim, nacionalnim i verskim potrebama. Zato je i seoska crkva iz Nemanjićkog perioda zakatančena. Sveštenici SPC u njoj ne služe, iako se stanovnici sela većinski izjašnjavaju kao Srbi. Likvidaciju SPC koju danas pokušava da izvede Milo Đukanović napadajući Mitropoliju crnogorsko- primorsku, na Skopskoj Crnoj Gori drugovi titoisti su odavno realizovali. Ali se nisu mnogo ovajdili. Ekonomski devastirano i duhovno okupirano Kučevište i dalje živi. Sabrani oko seoske česme meštani mi kažu: „Bićemo Srbi pa makar se svet srušio. Navikli smo da trpimo.“
To je izgleda naša sudbina. Da istrajavamo i ne predajemo se jer sam i pored svih nedaća, opstrukcije i sabotiranja u Kučevištu video budućnost. Seoski trg prepun dece! Nisam mogao da sakrijem radost ugledavši dečake, koji govore pomalo zaboravljenim starosrbijanskim dijalektom, obučene u majice sa srpskim znamenjem. Prilazim im, a oni se pozdravljaju sa mnom kao odrasli ljudi. I njih su izgleda muka i okruženje naterali da brže sazrevaju.
Vreli avgustovski dan je na izmaku. Napuštajući obronke Crne Gore posmatram kao na dlanu skopsko polje u kojem se jedan za drugim uzdižu moderni minareti. Albanci minaretima iscrtavaju svoje granice. Dok oni postavljaju temelje „Velike Albanije“, zvanično Skoplje i dalje zazire od Srba misleći da su oni najveći problem makedonske republike. A Srbi su jedan od retkih naroda koji je među prvima Makedoniju priznao kao državu, koji je 2001. godine ratovao na strani te države protiv albanskog separatizma, i koji je makedonskim društvima i udruženjima u Srbiji dao potpunu slobodu delovanja.

Sve je na ovom Balkanu paradoksalno. Baš sve… Samo je slogan Srpskog kulturnog kluba iz 1937. godine provereno ispravan i realan. „Srpstvo je večno dok su mu deca verna.“ Zato je ona mladost sa seoskog trga u Kučevištu naša jedina šansa. I obaveza je matice Srbije da poštujući ustavni poredak susedne republike pomogne mladosti Kučevišta i ostalih srpskih sela u toj zemlji u očuvanju nacionalnog identiteta, stvaranju uslova za kvalitetno obrazovanje i život dostojan čoveka 21. veka. Ne očekujmo da će neko drugi brinuti o našem narodu. To moramo mi sami. A, sačuvamo li nacionalni duh omladine, uveren sam da u selima Skopske Crne Gore u kojima opstaju Srbi, velikoalbanska simbolika nikada neće zaživeti.

Doc. dr Dejan Antić

(Autor je doktor istorijskih nauka zaposlen kao docent na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Nišu)

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare