Hugo Bos i Teokarevići: priča o neprekinutom i zaustavljenom razvoju

LESKOVAC

Istorijski procesi nisu pravolinijski progresivno predvidivi i primeri ekonomija zemalja nastalih posle raspada Jugoslavije mogu poslužiti kao ugledni za različite škole mišljenja.

https://novanasarec.org.rs/hugo-bos-i-teokarevici-prica-o-neprekinutom-i-zaustavljenom-razvoju/


Naša priča o razvoju započinje u praskozorje Drugog svetskog rata. Prvi deo govori o razvoju nemačkog modnog brenda „Hugo Bos”, koji je vlasnik pod svojim imenom osnovao 1924. godine. Nagli razvoj kompanije započinje 1931. godine, kada se njegov osnivač pridružio nacističkoj partiji i sklopio ugovor o proizvodnji uniformi za jedinice SS-a, vojnike SA-a i Hitlerovu omladinu. Proizvodnja uniformi se nastavila tokom celog rata korišćenjem prisilne radne snage iz porobljenih zemalja Evrope. Od 1948. godine kompanija obnavlja proizvodnju, takođe uz državni ugovor, isporučujući uniforme za policajce i radnike poštanskih ureda. Danas je „Hugo Bos” modna kuća svetske klase čija muška odela nose političari, glumci i estradne zvezde. Na srpskom političkom i estradnom nebu se mogu videti primerci najboljih odela kompanije „Hugo Bos”.
Na ovom mestu započinje drugi deo naše priče. Malo je poznato da je fabrika štofova „Teokarević” iz Vučja pored Leskovca za vreme okupacije u Drugom svetskom ratu proizvodila štofove za oficirske uniforme nemačkog Vermahta koje je koristila konfekcija „Hugo Bos”.
Lazar Teokarević je sagradio jednu od najsavremenijih fabrika vunenih štofova u Kraljevini Jugoslaviji, od perionice vune 1928. do kompletne štofare 1932. godine. Posle rata komunistička vlast je Lazara Teokarevića osudila na smrt zbog saradnje sa okupatorom. Suđenje je održano 1946. godine u Leskovcu, a pred izricanje presude iz bioskopske sale se čulo uobičajeno klicanje: Na smrt, na smrt! U zatvoru je Lazar Teokarević otkupio život ponudivši da australijsku vunu koja nije isporučena zbog početka rata 6. aprila 1941. godine, i sve vreme je bila u solunskoj luci, ustupi državi, a on zadrži „Lojdovo” osiguranje na ime štete zbog neblagovremene isporuke. Jugoslovenska vojska je dobila uniforme, a Lazar Teokarević je kasnije započeo bezbrižan emigrantski život.
Autoru je u razgovoru na ovu temu, devedesetih godina, penzionisani direktor leskovačkog sajma tekstila ispričao da ih je prilikom posete šezdesetih godina, a on je bio u toj leskovačkoj političko-privrednoj delegaciji, Tito šokirao, a da ga oni nisu ničim podstakli, izjavivši: „Ja sam rekao da se Teokarević pusti iz zatvora”.


Poenta naše priče je u sledećem pitanju. Zašto neka društva imaju prekide u razvoju na putu od siromaštva do bogatstva? Istorijski procesi nisu pravolinijski progresivno predvidivi i primeri ekonomija zemalja nastalih posle raspada Jugoslavije mogu poslužiti kao ugledni za različite škole mišljenja. Sumorna slika razorenih i opustošenih srpskih fabrika, započeta inflacijom i sankcijama devedesetih godina prošlog veka i dovršena privatizacijom društvene svojine posle 2000. godine, oličena u razvaljenoj vili Teokarevića u Vučju, jeste paradigma za pobornike dva suprotstavljena društveno-ekonomska koncepta.
Marksova ideologija iznova pokreće proletere na pobunu protiv ugrožavanja radničkih prava, dok liberalne demokrate Fukujaminog „kraja istorije” nemaju dilemu o mogućnostima koju nudi tržišna ekonomija i u njenom izostanku vide uzrok ekonomskog zaostajanja ili propadanja. Prvi od dvojice navedenih je kritikom kapitalizma pridobio toliko sledbenika da su njegove ideje promenile svet. Moguće je da su Marksovi zemljaci bolje razumeli „Kapital” (1867), ili pročitali samo predgovor, gde je napisao da „zemlja koja je industrijski jače razvijena pokazuje slabije razvijenoj zemlji samo sliku njene sopstvene budućnosti”.

Nebojša Veljković

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare