LESKOVAC
Ne znam kako vi, ali ja jutros otido na mesto kude saranjujev zemni ostaci od moju omiljenu HB kafanu, da zapalim sveću na nostalgiju i uspomene koje, zajedno sa krš, odlaziv pod zemlju. Atres na grob je na kraj bulevar na Nikolu Pašića, s unutrašnju stranu od lakat krivinu koja zavija nakud Bojnički put, samo pedeset metra od tablu na koju ponosno piše – Zabranjeno bacanje smeća, građevinskog otpada i šuta, kazna do 500.000 (i slovima:petstotinahiljada) dinara.
Leskovački Hotel “Beograd” je odavno mrtav. Utepali su ga, – oni kažu po Zakonu o eutanaziji (čitaj – privatizaciji!) – upravo oni koji baš ovija dani dizav dževu i telentu, begim ozbiljno zabrinuti za toj – koj i za koje ruši “simbol” (sad su se setili!) grada, koji u njima (senzibilnima, do našega) budi uspomene i indukuje proteste protiv nestajanja “urbanog i socijalnog sadržaja”. Što je HB, Bog i duša, i bio, dog ga ne dovatiše oko “ratni plen” združeni neoklasični liberali. Nesu, u međuvreme, ni primećuvali da je opustošena zgradurina već tolke godine postala leš, koji je počeo i da zaudara. Sad je kriv gazda što ga je kupio i namerava da tuj pravi koje si mu je ćef, sve u skladu sa zakoni od eutanaziju i ostali neoklasično liberalni propisi, a ne onaj što ga je prodao baš kao da je tuđo. Red bi bio da eutanazijatori, kad su već za njega uzeli pare, sad na HB napraviv i opelo, da se građanski oprostiv od njega. Ali…
Pa sad vi, ako ve moriv nostalgija i uspomene kao mene, promajte se do groblje čiji sam atres gore objavio, i koje se nalazi na dojučerašnju rodnu njivu, na koju ni najbolji plug neje mogja da iskopa ni zrnce kamen.
Za onija, koji se lako potikav i ne umev da se snađev u gradsku sredinu, objavljujem i slike. Za da se još jemput vidiv kršotije od zidovi natopljeni sa svadbarski, maturantski, rođendanski, ispraćajski (ima i kongresni, i simpozijumski!), boemski i kakav ti sve ne dert, pre nego gi pokrije zemlja, i pre nego što “snjegovi, inje i šaš” od sve ovoj ne napraviv utrinu.
Od mene, tol'ko.
Nikola Milićević
Nikola, i da niste opsteprihvacenim dijalektom govorili, Vas senzibilitet samim izborom teme, koja Vas pogodila i naravno zelja da objavite jos jedan prelomni trenutak u ubijanju istorije gradjana Leskovca a i sire, shvatili bi mi koji smo bili i na maturskoj veceri u HB i na sajamskim vecerima, kongresima, u velikoj sali, na galeriji, u maloj sali ali i gril restoranu, gde se mnogo toga desavalo iza poluzatvorenih vrata, a tek terasi, Vas jecaj za minulim. Ovih se dana jedan pisac oglasio o bivsim ljudima. Nisi bivsi kad umres, nego kad prestanu da te pominju. E tad si ga ugasio.