Čije je naše Kosovo kad su svi u pravu?

LESKOVAC

U poslednjih meseci opet je pitanje Kosova i Metohije bilo na trenutak aktuelno. Ovu, po nekim političarima, „najskuplju srpsku reč“ izgovorio je predsednik Aleksandar Vučić kada je pozvao sve političke faktore Srbije na dijalog oko rešavanja ovog problema. Opozicija je, kao retko kad, složno odgovorila u stilu „ne pada nam na pamet da razgovaramo“. Obrazloženje? Što nas nije zvao ranije.
I šta sad? U pravu je predsednik kad poziva na dijalog oko nalaženja rešenja. U pravu je i opozicija što zamera zbog toga što do dijaloga nije došlo ranije. Epilog? Opet svi mudrujemo, a problem se ne rešava… Pitam se da li bi prihvatili da ih je zvao pre, npr. tri godine? A i što oni nisu njega zvali dok su bili vlast, a on opozicija?
Hajdemo redom. Svi se (barem ogromna većina) slažu da je KiM Srbija. Oni drugi pozivaju na realnost, na trenutno stanje koje govori nešto sasvim drugo. I u pravu su. Realno, Srbija se nešto mnogo i ne pita oko dešavanja na teritoriji KiM. Ali, ako ćemo o realnosti, pa nešto ni Albanci nisu uvažavali realnost pre 20, 30 i više godina, nego su uporno radili na tome da promene realnost.
Sad, ako je KiM Srbija, i ako ubedimo Albance da je to tako i da moraju da se vrate u institucije Republike Srbije, šta onda? Da li smo spremni da nam, recimo, Ramuš Haradinaj ili Hašim Tači budu na funkciji premijera? Vrlo je prosto. Ako se oni vrate u institucije, eto ih i na našim izborima. Tamo će verovatno da osvoje nekih 50-60-70 mandata i doći ćemo u situaciju kao pre neku godinu, kada je Dačić rekao „Ne zna se ko će biti predsednik, ali se zna ko će biti premijer!“ Vrlo lako ćemo doći u situaciju da partiji sa najviše poslanika zafali još koji za formiranje vlade, a u tim slučajevima je najlakše dopuniti se strankama manjina. Uostalom, Mađari i Rasim Ljajić stalno su u nekom sastavu vlade.
Po meni niko nema rešenje za Kosovo. Realno, da ga neko ima i da je to primenjivo, već bi ga primenili u praksi. Ovako, svako vodi svoju politiku. Kad ponestane ideja, onda lako padne predlog za dijalog. Kako druga strana takođe nema ideja, ona nađe razlog da odbije dijalog. I tako u krug…
Onda dođe godišnjica „Oluje“ i njena proslava ili obelažavanje pogroma, kako gde, pa KiM padnu u drugi plan. Do nove prilike, kad će opet da se naši mudri političari nadgornjavaju letnji dan do podne kako rešiti problem KiM. I opet ćemo da slušamo priče kako vlast hoće da prizna nezavisnost KiM i zato hoće da razgovara sa opozicijom, kako bi podelili odgovornost. A u opoziciji sve sam branioc KiM sa sigurne udaljenosti iz Beograda koji ni po koju cenu ne da svetu srpsku zemlju, pa neće da učestvuje u razgovorima o izdaji (čast izuzecima, ali i od njih nešto nisam video neku vajdu).
I, na kraju, da li neko zna kako stvarno žive ti ljudi (Srbi) na teritoriji Kosova i Metohije? Da li ih se neko seti izvan političke kampanje? Da li neko zna ima li razlike u životu Srba na severu i na ostalim delovima KiM? Treba li njima nešto kao što nama treba njihov glas na izborima? I glas glasača u Srbiji zbog naše brige o njima? Ili da lepo pustimo one što žive na KiM da se dogovore i kažu nam šta treba da radimo. Ali, i ta opcija nije moguća, Srbi su to, neće oni uspeti da donesu zajednički stav.

Kompletan tekst na sajtu www.novanasarec.org.rs , link

Čije je naše Kosovo kad su svi u pravu?

 

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare