Basamaci strina Lule

LESKOVAC

(Piše: Aleksandar Stojanović)

Prvi deo

Život nije u knjigama i mapama. On je tamo napolju, kroz okno pendžera, među ljudima, pod nebom, na vetru i mesečini. Ponekad, ume da bude komičan, pa se onom tihom i nenametljivom posmatraču čini da juri i pupi, da mostove, koji vežu ljudsku potrebu i sumnju, prelazi razdragani devojčurak i kakav groteskni spektakl mladih osećaja i pijanih noći. Dani znaju da pokažu i onu drugu stranu, pa je dah težak, misao i slutnja još teži, a sve ono što treba da dođe crno i obavijeno oporom maglom neizvesnosti. Tada čovek ne zna kuda da beži. U juče, fiktivno i prazno. U sutra, blisko i žalno.

Takva dilema svakog dana muči neku strina Lulu, onižu, punokrvnu ženu, bolnog tela, kratkog vrata i glave sa grubom, svetlom kosom. Često je viđaju kako sedi na terasi svog sirotinjskog doma: čađave kuće, ispucalih cigala i zapušenog dimnjaka. Blizu nekog potoka, plitkog i mutnog. Preko betonskog mosta. Pokraj tankih vrba. Ima već šest godina kako živi tu, teško i neizdrživo, sa bednom, invalidskom penzijom, bez struje i vode. Samo sa sećanjem na svoju kćer, udatu i daleku. Prolaznike, makar one koji još uvek osećaju svet i patnje drugih u njemu, obuzima čudno osećanje žalosti i nemoći kada vide ovu bolećivu, zaboravljenu ženu kako sedi povrh mahovinastih basamaka. Kako sedi i krpi pocepanu košulju, kako pije slabu kafu i gleda prema bespućima ljudskih sudbina, gde je i njena, iako mala i nevažna, našla svoje mesto.

Strina Luli ništa nije teško. Pomaže komšiji da okopa kukuruz. Odlazi u nadnicu, bere višnje i jagode.  S jeseni, mnogi je zovu u ispomoć, bilo da im peče paprike za ajvar, bilo da im pokazuje stare i lakše puteve prema vinogradima, koji krase padine bregova nedaleko. Sredovečna žena, vredna po svojoj ćudi, sitne pameti i stalnog karaktera, nikoga ne odbija. Bogme, retko kad i traži nešto zauzvrat. Kada se to i desi, to čini stidljivo, zaobilazno i kao uzgred. „Rodilo grojze, a tetka Daro? Rodilo. Ma imam si, što će mi davaš.“ Tako Lula zbori, prikriva svoju sirotinju, srameći se gladi i nemaštine. Tragovi mučene istorije su vidljivi. Zato se tetka Lula sklanja sa puta svakome, skreće pogled kada je na vijugavim sokacima leskovačkog zaseoka sretne bilo ko, bio on razmaženi deran, debela domaćica, ili gazda, vlasnik mnogih njiva i pašnjaka.

A predveče, dok preko uskog, betonskog mosta, ljudi idu u zagušljivu letnju noć, galameći, smejući se i misleći o pijanstvu koje im se bliži, Lula se povlači u duboku tamu svoje kuće. Odlaže trenutak da zapali sveću, štedi novce i unutar zidina ogolele kuće, sedi, diše otežano, mestimično se protrljavši po rani na trbuhu, ožiljku noža i skorašnje operacije. Kada pomračina postane nepodnošljiva pretnja po razum, onda šibicom upali poprilično dogorelu sveću i uzima svoje večernje sledovanje, krupan paradajz i koru hleba. Jer se jede ono što se ima, a ne ono što se hoće. Ćuteći jede, žvaće temeljno i nezasito, cedi poslednju kap iz ranog jabukara. Do nje dopiru zvuci šaputave večeri rane jeseni, provlačeći se kroz zakrpljen prozor, noseći sa sobom misao na zimu koja će ubrzo biti tu. Tada se Luli učini da je starost polako lomi. Sa otužnim ukusom paradajza u ustima, Lula se napi mlake vode, i leže na tvrd kauč. Tako zaspa.

Šezdeset i koju godinu ranije ranije, istim takvim snom je spavao i poljar Ranko, kada ga razbudi jecanje njegove žene Ruže. Pukao joj je vodenjak. Bunovan i još pomalo pripit, grčavi čovek brzo istrča iz kuće i povika na sav glas komšinicu Milentiju, babu silnih godina i znanja za ženske stvari. Starica hitro dotrča, ruku još uvek umrljanih od bela brašna i soli. Baci se na posao. Svet je trebalo da ugleda novi stvor. Bogami, činilo se Ranku, nekoliko sati docnije, da je sve bilo svršeno, kao dlanom o dlan. Nije ni stigao do bunara u avliji, ka kojem se uputio da bi se umio, kada se vazduhom jutarnjeg vremena prolomi plač deteta i jauk žene. Rođenjem ćerke proslavljena je smrt majke. Ruža izdahnu od silnog napora i slabosti neuhranjenog tela, a kroz krvi i sluz, leskovačko nebo je ugledala devojčica. Pomešanih osećaja i poremećenih shvatanja, on, Ranko, pijanac i siroma’, htede da i dete stigne ista sudbina kao i njegovu ženu, njegovu jadnu i vrednu ženu. Ubijenu. Ali Milentija ne dade. Malo kletvom, malo razjarenim udarcima, ona poljulja volju nesrećnika i otera ga od kuće, da se smiri i otrezni. I priča se da je Ranko pio tri dana i tri noći, da je prokockao ono malo njivče pokraj reke, i da je rešio da se obesi. Jer više nema smisla živeti. „Kako ću ja bez njuma, da ve pitam ja sad, kako? Kuj će mi ručak spralja, kuj će mi košulje mije? Da se besim, nema drugo.“ Tako bi pričao u seoskoj kafani, kukao i plakao. Zaludne su bile priče dobroćudnih ljudi, kojih uvek beše, da sad ima ćerku, da ona ništa nije kriva i da je gre’ota da to čeljade ostane i bez tatka, kad joj majku već Hristos uzede.

Međutim, to ne pomože. Četvrtog dana, Ranko se vrati u svoj sirotinjski dom, ali ga ne poznade. Činilo mu se da je ovaj kućerak od tugli, uzak i prašnjav, nekad topao i smislen, sada samo kostur koji čeka da bude sahranjen. Senka onoga što jednom beše dobro. I to dete. Taj plač gladi i usamljenosti, činiše mu se kao škripa đavola i opomena da je njegovom životu kraj. Zato reši da završi s tim. U hrapave ruke uze devojčicu, koja se, začudo, primiri i ućuta. Neobičnu prikazu je posmatrala krupnim očima čednosti i neznanja, sisajući maleni, prljavi prst. Ranko ode do podruma, uze sekiru i samo za tren, zastanu. Pokoleba se. Za tren se vrati u nečistu, natrpanu ostavu, i uze konopac. Onda se uputi u mutnu jesenju noć, prema polju. Zna pravo mesto za ono što misli da učini. Na nekih trista koraka od glavnog puta, bliže Veternici, nalazi se usamljeni orah. Leti i ujesen, on nije tako odvojen i pust, jer od sparine i kiša, zaštitu traže ljudi koji se nađu u polju. Ali sada, kada kasna jesen ustupa mestu inju i prvim mrazovima, orahu društvo prave samo zvezde i gladni psi.

Ranko stiže do drveta i sede na vlažan, blatnjav koren koji je na jednom mestu izlazio iz zemlje. Nežno spusti dete na meku zemlju, čisteći opalo lišće i postavljajući malenu glavu na neku trulu granu. Očisti lulu i zapali poslednji smotuljak duvana koji imaše pri sebi. Pušio je u tišini, gledajući u daljinu i slušajući meškoljenje usnulog čeda koje ne htede da prihvati. „Ćero, mori, neje suđeno. Praštaj na tatka.“ Onda uze sekiru, težu od težine stotinu svetova, i uputi se ka detetu. Silne suze tekoše njegovim grubim, od sunca i vetra, izbledelim licem. Začudo, devojčica se probudi, netremice gledajući svoga oca kako se zanosi i bori sa savešću i sekirom. Gledala ga je dok joj je premeštao glavu po poluraspaloj grani. I kako je sekirom zamahnuo, sa žarom čoveka kome je na umu samo jedno. Smrt.

Nastaviće se…

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare